Krvava Jacquerie: Prva seljačka buna masovnih razmjera ugušena je zahvaljujući podmuklosti velikaša

Epitet “mračan”, koji se često koristi uz pojam srednjeg vijeka, itekako je prikladan gledamo li na to razdoblje iz rakursa seljaka. Na pripadnicima ovoga društvenog sloja vječno su se lomila kola povijesti a katkad, uzdajući se u svoju brojnost, uzvraćali su udarac. Seljačke bune dokumentirano možemo pratiti još od četrnaestog stoljeća. Malo je društvenih procesa koji su pokazali toliku dugovječnost, možda zato što je osnovna djelatnost seljaka, proizvodnja hrane, vječna i svevremena. Ovdje ćemo se pozabaviti prvim ustankom seljaka koji je poprimio masovne razmjere i koji je, poput tolikih kasnijih, ugušen u krvi.

Feudalizam, društveni sustav zasnovan na posjedovanju zemlje, u kojem su vazali zemlju držali kao leno dobiveno od gospodara, počivao je na složenoj hijerarhiji ovisnosti. Formalno gledano, vazali su bili slobodni ljudi koji su s gospodarima – seniorima – sklapali ugovore, zaklinjući se na vjernost. Obavezivali su se na plaćanje nameta, služenje u vojsci i brojne druge zadaće, u zamjenu za zaštitu. U ceremoniji uspostave feudalnog odnosa, vazal bi položio ruke u ruke seniora te volju da mu se preda izrazio rečenicom “Gospodine, postajem vaš čovjek”.

Kmetovi, koji su obavljali “službu nižeg reda”, na svojim su plećima nosili čitavu feudalnu piramidu. U podređen položaj su dolazili ekonomskom prisilom: kako bi se održali, bili su prisiljeni unajmiti zemlju od feudalaca, a ako su se poslije željeli maknuti s nje, njima i njihovim potomcima to je onemogućavano. To je u pravilu značilo kratak i bijedan život, ne bitno drugačiji od ropskog.

Ako se ne bi satrli krvavim radim, imali su priliku prerano napustiti svijet zbog studeni, gladi, nehigijene i boljetica u rasponu od pokvarenog zuba do nečeg što se nazivalo vatrom svetog Ante: radilo se o smrtonosnoj bakterijskoj infekciji koja je tijela oboljelih pretvarala u žive rane. Čak ni na onome svijetu za njih nije bilo pravde – prema nauku iz jedanaestog stoljeća, seljačke duše nisu mogle dospjeti na nebo jer su previše zaudarale. Premda nisu bili školovani, seljaci su s vremenom izvukli logičan zaključak: nas ima više nego njih. U Francuskoj 1358. godine, odlučili su preuzeti stvar u svoje ruke.

Taj ustanak poznat je pod nazivom “Žakerija” (fra. Jacquerie). prema vlastitom imenu Jacques (Jakov) – francuskim feudalcima služilo je kao porugljiva opća oznaka za kmeta. Izbio je na sjeveru Francuske, u pokrajinama Île-de-France, Picardie, Champagne i Orléans, a prethodili su mu porazi Francuske u Stogodišnjem ratu protiv Engleza.

Dvije godine prije izbijanja seljačke bune, francuski kralj Ivan II. Dobri zarobljen je u bitki kod Poitiersa. Regentom postaje neiskusni dauphin (prijestolonasljednik) Karlo, no stvarna vlast prelazi na Stalešku skupštinu.

To se ubrzo pretvorilo u anarhoidnu diktaturu najkrupnijih vlastelina, kojima Skupština nije mogla ništa. Porezi su se podizali zbog rata, a mnogi feudalci povećali su količinu tlake za kmetove, radi obnove ratom porušenih gospodarstava. Da stvar bude gora, zemlja je bila preplavljena engleskim, gaskonjskim, njemačkim i španjolskim razbojničkim bandama, nekadašnjim plaćenicima Engleza. Nakon sklapanja englesko-francuskog primirja, našavši se bez posla, otimale su imovinu po selima, silovale žene i ubijale svakoga tko bi im se suprotstavio.

Upravo nesposobnost vlasti da zaštiti podanike u trenutku kad je od njih zahtijevala dodatne žrtve smatra se glavnim povodom za seljačku pobunu. Nadalje, u nižem društvenom sloju, koji je uz kmetove obuhvaćao slobodne seljake, građane te sitne plemiće, bilo je rašireno uvjerenje da je korumpiranost i nebriga krupne vlastele odgovorna za poraze u ratu. Sveopću atmosferu očaja zaokružile su dvije mračne prijateljice: kuga i glad (potonja je bila posljedica ekstremne suše zbog koje su masovno propadali usjevi). U tom trenutku, seljaci doista nisu imali što izgubiti.

Predvođeni Guillaumeom Caleom, slobodnim seljakom kojeg su proglasili narodnim kraljem, palili su dvorce i pustošili feudalne posjede a, odmah na početku bune, uspjeli su ubiti i nekoliko plemenitaša. Seljačka vojska brojila je desetak tisuća ljudi te osvojila više od stotinu utvrda.

Premda pobunjenici nisu pokazivali milost, stravične legende, poput one da su nekog viteza ispekli na ražnju, a potom prisilili nesretnikovu udovicu da pojede njegovo meso, nemaju povijesno uporište.

Za njihovo širenje odgovorni su autori poput Jeana Froissarta, povjesničara koji je pripadao plemićkom staležu i čije opaske su bile sve samo ne objektivne. U njegovim „Kronikama” iz 1495., seljaci su prikazani kao primitivna čeljad, koja nedostatak inteligencije kompenzira životinjskom okrutnošću.

U jednome je, međutim, Froissart imao pravo – seljaci su se s neprijateljem sukobili nepripremljeni. Naoružani sjekirama, kosama i vilama, posjedovali su borbeni entuzijazam ali nisu bili vični organizaciji. Uz to, bilo ih je lako prevariti.

Nakon što su seljaci napali Meaux, dva stara neprijatelja, francuski i engleski vitez, udružili su snage kako bi predvodili protunapad. Mnogi seljaci izdahnuli su pod oštricama mačeva njihovih vojnika, no hrabro su se nastavili boriti. U konačnici, platili su danak svojoj naivnosti.

Buna je ugušena za manje od mjesec dana, zahvaljujući lukavstvu jednoga drugog velikaša, navarskog vladara i pretendenta na francusko prijestolje Karla II. Vođu ustanka Calea pozvao je na pregovore, a ovaj se, poštujući časnu riječ, na njima pojavio bez stražara. Suprotno običajima, smjesta je bačen u tamnicu – za velikaše, riječ dana seljaku nije imala obavezujući karakter.

Nesretnom Caleu na glavu su nataknuli krunu od usijanog željeza, izrugujući se njegovom statusu seljačkog kralja. Potom su mu, za svaki slučaj, istu tu glavu odsjekli. Seljaci, koji su ostali bez vodstva, masakrirani su u sljedećih nekoliko dana.

Piše: Lucija Kapural