Na krov svijeta, Mount Everest, prvi je stao novozelandski alpinist i istraživač Edmund Percival Hillary. Dana 29. svibnja 1953. godine, u okviru britanske himalajske ekspedicije, sa šerpom Tenzingom Norgayem popeo se na 8.848 metara visok vrh. Njegov podvig inspirirao je generacije penjača, čija hrabrost nerijetko graniči s ludilom. Da je tome tako, pokazuju statistike: na svakih deset planinara koji su osvojili Everest, dolazi jedan koji je poginuo.
Svaki čovjek za sebe
Tome podatku ne bismo se trebali čuditi znamo li kakvi uvjeti vladaju na vrhu najvišega planinskog masiva na Zemlji. Noćne temperature padaju na minus šezdeset Celzijevih stupnjeva, a orkanski vjetrovi pušu brzinom do pedeset metara u sekundi. Ako vas ne ubiju ozebline, ima i drugih načina da napustite ovaj svijet. Naime, atmosfera na ovoj nadmorskoj visini sadrži vrlo malo kisika: pod takvim opterećenjem, čak i najizdržljivije srce može se u sekundi zaustaviti, a u plućima ili na mozgu može doći do nakupljanja vode ili, znanstvenim žargonom, visinskog edema pluća ili mozga.
Nadalje, dovoljna je i najmanja pogreška da izgubimo svijest, što u pravilu znači smrtnu presudu. Lako se možemo i poskliznuti te završiti u bezdanu. Dakako, i oprema može zakazati – primjerice, ventil cilindra s kisikom može se smrznuti. Himalaja nije mjesto na kojem možete očekivati tuđu pomoć. Ondje, na planini koja ne oprašta, od davnina vrijedi pravilo: svaki čovjek za sebe.
Ljudska trupla kao orijentiri
Posebno morbidna jest sljedeća činjenica: mnogi od onih koje je planina porazila zauvijek su ostali ležati na njoj. Više od dvije stotine tijela mrtvih planinara rasuta su po padinama Mount Everesta, zauvijek zarobljena u snijegu i ledu. Neka trupla su mumificirana uslijed ekstremne hladnoće; neka već godinama vise na konopcima za penjanje. Kako bi njihovo vraćanje u podnožje bilo iznimno komplicirano i skupo, jednostavno ih ostavljaju ondje, a drugi planinari koriste ih kao – orijentire! Zbog njihovih jakni, koje jarkim bojala razbijaju montoniju snježne bjeline, ovo područje poznato je pod poetičnim nazivom “Dolina duge”.
Zanimljiv je i naziv “Špilja zelenih čizmi”, koji su planinari prišili mjestu na kojem počiva muškarac sa spomenutom obućom na nogama. Oni koji se uspinju sjeverozapadnom rutom nužno moraju proći pored njegova trupla. Posmrtni ostaci pripadaju indijskom alpinistu Tsewangu Paljoru, koji je Everest, kao dio šesteročlanog tima, pokušao osvojiti 1996. godine. U blizini vrha, na njih se obrušila snježna oluja. Trojica muškaraca odlučila su se vratiti natrag; trojica, uključujući Paljora, odlučila su nastaviti uspon, za što su platili najvišu cijenu. Paljor se od mećave pokušao skriti u špilji, iz koje nikad više nije izišao.
Kobna lavina
Gladna planina neće se uvijek zadovoljiti time da prisvoji kosti neoprezna ili nedovoljno sretnog pojedinca – katkad, uzima čitave skupine ljudi. Godine 1979., njemačka alpinistica Hannelore Schmatz poginula je na jugoistočnoj padini Everesta. Dvojica muškaraca, nepalski policijski inspektor i šerpa, izgubili su život pokušavajući vratiti njeno tijelo tugujućoj rodbini.
Godine 2014. šesnaestorica šerpa izgubila su život u snježnoj lavini – u znak poštovanja, te sezone otkazani su svi usponi na Everest. Godinu dana kasnije, potres jačine 7.8 stupnjeva po Richterovoj ljestvici razorio je niz gradova u Nepalu, odnijevši živote gotovo devet tisuća ljudi. Na Himalaji, pokrenuo je golemu lavinu – prošavši kroz bazni logor, za sobom je odnijela dvadeset dvije duše.
Piše: Lucija Kapural
