Pet hrvatskih zapovjednika iz Prvog svjetskog rata

Hrvatska je početkom izbijanja Prvog svjetskog rata bila sastavni dio Austro-Ugarske. Hrvati su stoga uglavnom službovali u zajedničkoj vojsci (službeno Carska i kraljevska vojska), Kraljevskom ugarskom domobranstvu (unutar kojeg je postojalo posebno hrvatsko-slavensko odjeljenje) te Carskoj i kraljevskoj ratnoj mornarici. Iako se časnički kadar tradicionalno sastojao pretežito od Austronijemaca i Mađara, neki su Hrvati tijekom rata svojim zaslugama uspjeli doseći vrlo visoke položaje. Izdvojili smo neke od njih:


Broj_5

Anton Lipošćak (1863. – 1924.)

Anton Lipošćak rodio se u gradu Odorheiu Secuiescu u Transilvaniji kao potomak hrvatske graničarske obitelji. Završio je Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Nakon službe na više mjesta u Austro-Ugarskoj postao je predstojnik ureda za tisak u Ministarstvu rata u Beču. Brzo je napredovao u službi, tako da je početak Prvog svjetskog rata dočekao na čelu 2. pješačke divizije, a iduće je godine preuzeo zapovjedništvo nad 42. (zagrebačkom) domobranskom pješačkom divizijom. Sudjelovao je u borbama za Lublin, Krasnik i Bansku Bistricu, a zatim u najkrvavijim sukobima na Karpatima. Godine 1917. borio se u Galiciji i Bukovini te stekao čin generala. Posljednje ratne godine službovao je kao glavni vojni guverner okupirane Poljske. Pri povratku u domovinu krajem rata je u nerazjašnjenim okolnostima optužen za urotu protiv Narodnog vijeća SHS, ali je ubrzo oslobođen optužbi. Zatim je napustio vojnu službu.


Broj_4

Maksimilijan Njegovan (1858. – 1930.)

Njegovan je rođen u vojničkoj obitelji u Zagrebu, ali se s obitelji uskoro preselio u Gospić. Završio je Pomorsku akademiju u Rijeci kao jedan od najboljih studenata. Pored službe u domovini, sudjelovao je na krstarenjima u Južnu i Sjevernu Ameriku, a zatim i na Dalekom Istoku. Godine 1911. promaknut je u čin kontraadmirala, a 1913. postao je viceadmiral. Početkom Prvog svjetskog rata bio je zapovjednik na bojnom brodu Tegetthoff, jednom od najvećih i najjačih austro-ugarskih brodova. Kada je Italija ušla u rat protiv Austro-Ugarske, Njegovan je poveo iznenadni napad na luku Anconu i nanio joj veliku materijalnu štetu. Početkom 1917. promaknut je u admirala te preuzeo zapovjedništvo nad austro-ugarskom flotom. Međutim, njegovu je karijeru osujetila velika pobuna mornara u Boki Kotorskoj početkom 1918., nakon koje je smijenjen s dužnosti.



Broj_3

Milan Emil Uzelac (1867. – 1954.)

Uzelac je rođen u selu Komoran u Mađarskoj. Odrastao je u Karlovcu, a vojno obrazovanje stekao je u Karlovcu i Beču. Studirao je elektrotehniku, a zatim je završio pomorsku akademiju u Trstu. Godine 1912. postao je zapovjednik svih austro-ugarskih zračnih snaga. Tada je zrakoplovstvo kao vojna grana bilo tek u povojima, a austro-ugarske su se zračne snage sastojale gotovo isključivo od balona. Pred sobom je imao vrlo izazovnu zadaću jer je morao praktički od temelja izgraditi suvremene zračne snage u državi čiji vojni vrh nije imao mnogo razumijevanja za nove vrste oružja te koja se tijekom rata našla u gospodarski prilično nepovoljnom položaju. Broj aviona u austro-ugarskoj službi porastao je s 39 uoči izbijanja rata na 550. Za svoje je zasluge dobio brojna odlikovanja. Nastavio je službu u zrakoplovstvu Kraljevine SHS, a kasnije u Domobranstvu NDH.


Broj_2

Stjepan Sarkotić (1858. – 1939.)

Stjepan barun Sarkotić od Lovćena rođen je u vojničkoj obitelji u Sincu kod Otočca. U mladosti je sudjelovao u vojnim akcijama u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a od 1889. radio je za vojnoobavještajnu službu Glavnog stožera vojske u Beču. Zatim je obavljao razne dužnosti u Hrvatskoj i Mađarskoj, da bi 1912. došao na čelo hrvatsko-slavonske sekcije Kraljevskog ugarskog domobranstva. Početkom Prvog svjetskog rata sudjelovao je u napadu na Srbiju, a krajem 1914. ga je car Franjo Josip I. postavio za vojnog guvernera Dalmacije te Bosne i Hercegovine. Iduće je godine sudjelovao u invaziji na Crnu Goru, posebno se istaknuvši pri osvajanju Lovćena. Za zasluge mu je dodijeljena plemićka titula baruna, a na ime si je pridodao nastavak „od Lovćena“. Poraz Austro-Ugarske u ratu ujedno je značio i kraj njegove vojne karijere.


Broj_1

Svetozar Borojević (1856. – 1920.)

Rođen u pravoslavnoj graničarskoj obitelji u Umetiću kraj Kostajnice, Svetozar Borojević stekao je vojno obrazovanje u Srijemskoj Kamenici, Kisegu, Pečuhu i Liebenauu kod Graza. Sudjelovao je u zauzimanju Bosne i Hercegovine 1878., za što je stekao prvo odlikovanje. Nakon dodatnog obrazovanja u Beču, službovao je u Sarajevu, a zatim je predavao na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Zatim je vršio razne službe u više dijelova Austro-Ugarske. Između ostalog, bio je Sarkotićev prethodnik na mjestu šefa hrvatsko-slavonske sekcije Kraljevskog ugarskog domobranstva. Godine 1905. stekao je barunsku titulu te na ime pridodao nastavak „od Bojne“. Početkom Prvog svjetskog rata kao general je uspješno sudjelovao u borbama protiv Rusa u Galiciji. Najveću slavu stekao je nakon što je 1915. prebačen na talijansko bojište, gdje je uspješno vodio obrambeni rat protiv Talijana. Dobio je nadimak „Lav od Soče“, a 1918. postao je jedini južni Slaven u povijesti koji je stekao titulu feldmaršala. I njegova je karijera propala s Austro-Ugarskom, tako da je umro u Klagenfurtu uglavnom usamljen i zaboravljen.

Piše: Boris Blažina

Komentari