Bilo kao zloglasni pljačkaši ili kao romantičarski pustolovi, pirati su danas općepoznati dio popularne kulture. Ali o njima postoje mnoge predodžbe koje se temelje na književnim djelima i drugim medijima, a ne povijesnoj stvarnosti.
Tjerali su zarobljenike da hodaju po dasci
Klasična metoda pogubljenja asocirana s piratima bilo je kada su natjerali zarobljenike da hodaju po dasci dok ne padnu u more i utope se. Iako je metoda doista primjenjivana u prošlosti, postoji samo jedan pouzdan zapis da su to počinili pirati, a on potječe iz 1829., odnosno mnogo iza zlatnog doba piratstva (17. st.). Primjena te metode općenito je bila rijetkost, a najčešće su se njome koristile pobunjene posade za pogubljenje svojih časnika. Postoje tvrdnje da se primjenjivala kako ne bi izravno okrvavili svoje ruke, ali to je prilično neuvjerljivo jer se natjerati neku osobu na samoubojstvo i po tadašnjim zakonima smatralo jednako ubojstvu, a piratstvo i pobuna su ionako bili kažnjivi smrću.
Imali su drvene noge, kuke umjesto ruku ili poveze preko očiju
U svakoj posadi piratskog broda prikazanog u popularnim medijima uvijek se nađe barem jedan član koji nosi protezu odnosno prikriva neki veliki ožiljak. Ali ako uzmemo u obzir činjenicu da je za brodske poslove potrebna velika pokretljivost, teško je vjerovati da bi netko tko je ostao bez ruke ili noge ostao služiti na brodu. Povezi preko očiju su nešto uvjerljiviji, ali postoji i teorija da su ih nosili ne radi pokrivanja ožiljka, već kako bi sačuvali noćni vid pri ulasku u potpalublje broda. Ljudskom oku treba neko vrijeme da se privikne na mrak, pa bi tom prilikom pirati prebacili povez s jednog oka na drugo i tako ne gubili vrijeme čekajući da im se oči priviknu na mrak. To je bilo posebno važno pri napadu na protivničke brodove.
Ugrabljeno blago bi zakopali na nekom pustom mjestu
Kada bi se domogli nekog većeg bogatstva (posebno zlatnika), pirati bi ga stavili u drveni kovčeg i zakopali na nekom pustom mjestu, koje bi naznačili na karti. Takva je popularna predodžba, ali zapravo postoji samo jedan zabilježeni slučaj da se to doista dogodilo. Škotski pirat William Kidd je početkom 18. st. zakopao dio svoga bogatstva na Long Islandu kod New Yorka. Nadao se da će mu to blago poslužiti za izbjegavanje ili ublaženje kazne za piratstvo, ali mu to nije uspjelo. Povezanost zakopanog blaga i pirata popularizirao je škotski književnik Robert Louis Stevenson u svojoj knjizi Otok s blagom (1883.), gdje je blago pirata Flinta zakopano na Otoku kostura glavni pokretač radnje. Ali što su onda stvarni pirati radili sa ugrabljenim blagom? Većina njih ga je brzo potrošila ili izgubila. Oni mudriji dali su ga na čuvanje nekoj osobi od povjerenja ili ga stavili u banku.
Držali su papige kao ljubimce
I za ovu predodžbu je odgovoran Robert Louis Stevenson, čiji fiktivni gusar Dugi John Silver na ramenu nosi svoju vjernu papigu. Kako je na piratskim brodovima često vladao nedostatak hrane, nije vjerojatno da bi si mogli priuštiti držanje takve životinje na brodu. Ipak, egzotične životinje mogle su se dobro prodati u Europi, pa je moguće da su ih držali za tu svrhu. Kako su piratski kapetani ponekad oponašali europsko plemstvo, moguće je da se neki od njih odlučio držati papigu na brodu o vlastitom trošku, ali za to ne postoje dokazi.
Plijen su im bili zlato i dragulji
Kada spomenemo piratsko blago, većina će pomisliti na kovčege prepune zlata i dragulja, bisernih ogrlica i svih vrsta basnoslovnog bogatstva. Pirati bi zapravo plijenili sve na što bi naišli. Naravno, ako je to bilo zlato ili drago kamenje, onda bi ga sa zadovoljstvom preuzeli. Većina plijena, međutim, bile su stvari poput šećera, duhana, sušene ili soljene ribe, alata, navigacijskih sprava, lijekova, tkanine, baruta itd. Pirati su dugo vremena provodili daleko od civilizacije, pa su im najvredniji bili upravo predmeti koji bi im olakšali preživljavanje na moru.
Piše: Boris Blažina
