“Želite se riješiti ljubavne rivalke? Nikakav problem! Uzmite ovaj čudotvorni napitak na bazi zablje krvi i psećih kostiju, s’il vous plaît, te svako jutro popijte po jedan gutljaj… Gadura koja se vrti oko vašeg muškarca više vam neće praviti probleme, a vaše ljubavne želje bit će ostvarene. Cijena? Prava sitnica!” ovako su, premda karikiramo, otprilike izgledali razgovori koje je Catherine Monvoisin (1640. – 1680.) vodila sa svojim imućnim klijenticama. Ova nedvojbeno inteligentna i snalažljiva žena prešla je dugačak put od prodavačice magle do organizatorice crnih misa na kojima su žrtvovane bebe, a povijest je pamti i kao drznicu koja je planirala likvidirati – francuskog kralja!
Život na ulici
Podaci o njezinu ranom životu malobrojni su i kontradiktorni. Većina izvora slaže se da je Catherine, djevojačkim prezimenom Deshayes, odrasla u neimaštini, u predgrađu Pariza. O roditeljima se zna tek da su bili vrlo strogi i da su je najvjerojatnije tukli.
Bježeći od takvog života, mnogo vremena je provodila u krugovima pariškog polusvijeta, učeći o snalaženju na ulici od onih najlukavijih i najbeskrupuloznijih. U tinejdžerskim godinama, iza sebe je imala niz sitnih krađa, a zahvaljujući prirodnoj bistrini, izmicala je dugoj ruci zakona.
S vremenom se razvila u putenu ljepoticu bakrene grive, bujna poprsja i krupnih smeđih očiju, no svoje atribute nije htjela koristiti za ono čime su se mnoge siromašne žene bile prinuđene baviti, prostituciju. Umjesto toga, odlučila se udati.
Zapisano na dlanu
Izbor je pao na Antoinea Monvoisina, draguljara i trgovca svilom koji je bio dovoljno bogat da joj bude privlačan plijen te dovoljno naivan da ne postavlja suvišna pitanja o njenoj prošlosti. Nakon vjenčanja, mlada žena uselila se u suprugov raskošan dom u srcu Pariza. Ondje, kroz prozor gledajući kako Seine protječe ispod mosta Pont-Marie, prvi put se istinski osjetila sretnom. Idila je, nažalost, potrajala tek nekoliko godina.
Antoine je bio marljiv no poprilično tupav čovjek. Niz lakomislenih poslovnih odluka doveo ga je do bankrota… Njega i obitelj koja je sada, pored zlosretna bračnog para, brojila Carherineinu onemoćalu majku i troje djece.
Mlada žena ponovno je bila prisiljena upregnuti svoju snalažljivost kako bi sebi i bližnjima omogućila preživljavanje. Počela se baviti hiromantijom, proricanjem sudbine iz dlana, a kako je imala bogomdan dar za muljanje, broj njenih klijentica rastao je iz dana u dan.
Usluga pobačaja za plemkinje
Nanjušivši dobru zaradu, počela je širiti asortiman usluga – žene, mahom one koje su htjele osvojiti nekog muškarca ili se riješiti ljubavne suparnice, sada su od nje mogle kupiti i “čarobne” ljubavne napitke. Pripravljala ih je od uistinu odvratnih sastojaka, među kojima su bili zdrobljene kosti i zubi životinja, svježa krv, strugotine metala, španjolske mušice te, po njenim tvrdnjama, prah mumija. Za svoje muževe, kupovale su pak afrodizijake sličnog sastava.
Premda nije imala formalnog obrazovanja, Catherine je odmalena mnogo čitala, a psihološka literatura uvelike joj je poslužila u poslu. Damama, pretežno onima iz aristokratskog sloja, dijelila je savjete koji su zvučali mudro, a ove su je preporučivale svojim prijateljicama. Njene usluge redovito su koristile onodobne “it” djevojke, poput grofice od Soissonsa i vojvotkinje od Bouillona.
“Gutala” je i medicinsku literaturu te postala samouka primalja. Listi njenih usluga dodana je i ona tada zakonom zabranjena – vršenje pobačaja. Mnoge plemkinje u njenoj spavaćoj sobi rješavale su se neželjenih, katkad i izvanbračnih plodova svojih slabina.
Vosoka svećenica
Dio zarade, koja joj je sada omogućivala život na visokoj nozi, odlučila je uložiti u biznis. Primjerice, kako bi stvorila odgovarajuću atmosferu u svome “poslovnom prostoru” na adresi Villeneuve-sur-Gravois, nabavila je skupocjene zastore, svijeće i kristalne ukrase, a dojam moćne čarobnice zaokružila je plaštom od grimiznog baršuna protkanog zlatnim nitima, koji je dala šivati po mjeri. Na njemu je bio izvezen lik orla, koji je, prema njenoj priči, bio ptica glasnica duhova.
Nadalje, počela se predstavljati kao “La Voisin”, dodatno gradeći mističnu auru oko sebe. U susjedstvu se šuškalo da je vještica, no ona je preferirala da je oslovljavaju kao visoku svećenicu. One koje su imale sreću biti pozvane na gala zabave u njenom golemom vrtu, gdje se plesalo uz zvuke violina i uživalo u probranim delicijama i skupom alkoholu, opisivale su je pak kao izvrsnu domaćicu.
Otrov u malim bočicama
Kako su želje klijentica bivale zlokobnijima – primjerice, mnoge su zahtjevale od nje da eliminira njihove muževe ili članove rodbine, kako bi se mogle udati za nekoga drugog ili naslijediti imetak – takvima su postajale i metode pohlepne “La Voisin”.
Pored ljubavnih napitaka, ugledne dame sada su kod nje mogle kupiti i otrove, pakirane u malim i bogato ukrašenim bočicama. Najčešće se radilo o arsenu. Premda je imala nekoliko prijava za bavljenje crnom magijom, britka i elokventna žena crkvene je autoritete uspjela uvjeriti da su nadnaravne vještine koje posjeduje dar Svevišnjeg te da ih koristi isključivo u plemenite svrhe. To je bilo vrlo daleko od istine.
Crne mise i žrtvovana djeca
Ne zna se kada je točno počela organizirati crne mise, no izvjesno je da ih je služila samo za one najbogatije. Radilo se o svojevrsnoj inverziji tradicionalna katoličkog obreda: klijentica bi naga legla na oltar, držeći crne svijeće u rukama, a svećenik bi vršio sotonističke rituale nad njenim tijelom, koristeći krv beba kao neizostavan rekvizit.
Ne zna se točno je li Catherine žrtvovala novirođenčad klijentica koje je porodila i obećala im da će dati njihovo dijete na posvajanje, ili pak krv mrtvorođenčadi, no oni koji su upoznati s ovim slučajem pretpostavljaju da je radila i jedno i drugo. Prema nekim svjedocima, fetuse bi, kad joj više nisu bili potrebni, spaljivala u golemoj peći u svome domu ili ih jednostavno zakopala u svome raskošnom vrtu.
Svećenici koji su vodili jezive obrede mahom su bili njeni ljubavnici ili dužnici. Osim njih, plahte gospođe Monvoisin grijali su uglednici iz drugih profesija. Među njima su, primjerice, bili arhitekt Fauchet, grof de Labatie, vikont de Cousserans, krvnik Andre Guillaume i alkemičar Blessis. Zahvaljujući ovim moćnim zaštitnicima, dugo je uspijevala vršiti svoju mračnu rabotu bez ikakvih sankcija. Govorilo se, dakako šaptom, da je moćnija od samog “Kralja Sunca”, Luja XIV. Ma koliko nevjerojatno zvučalo, i njemu je u jednom trenutku radila o glavi!
Otrov za kralja
Caterinina najvjernija klijentica bila je, naime, markiza de Montespan, kraljeva dugogodišnja službena ljubavnica (“maîtresse-en-titre”). Ova je, u strahu od gubitka okrunjenog ljubavnika, od “visoke svećenice” naručivala na desetke ljubavnih napitaka. Samu je sebe uvjerila u njihovu efikasnost, budući da se nijedna ljubavnica nije duže zadržala uz kralja… A onda se ovaj zaljubio u lijepu i mladu madmoiselle de Fontages, kojoj je posvećivao svaki slobodni trenutak.
Luda od ljubomore, markiza je odlučila eliminirati i suparnicu i samog kralja! La Voisin joj je pristala pomoći u tom naumu – navodno je čak “smućkala” otrov sporog djelovanja koji je golupčiće trebao otpraviti na onaj svijet a da ne pobudi sumnju, no na koncu se ipak ustrtaila te odustala od sudjelovanja u najtežem od zločina, regicidu.
Smrt na lomači
Početak kraja za “La Voisin” bilo je uhićenje Marie Bosse, hiromantice, trovačice i žestoke rivalke. Ova je, već prvog dana ispitivanja, razvezala jezik o crnim misama koje se služe u katakombama ispod kuće njene poslovne suparnice. Catherine je uhićena te odvedena na ispitivanje.
Premda je mučenje u to vrijeme bilo uobičajen dio istražnog procesa, na njoj nije primijenjeno – ta radilo se o ženi koja je čuvala najmračnije tajne francuske elite! Kako bi je prisilili na iskrenost, policajci su upotrijebili njenu najveću slabost – onu prema alkoholu. Postupali su prema njoj ljubazno, nudeći je finim vinima, a potom joj, mrtvoj-pijanoj, postavljali pitanja. Priznala je sudjelovanje u sotonističkim obredima i pripravljanje otrovnih napitaka, dok je po pitanju žrtvovanja djece bila neodređena. Bilo je to dovoljno da je proglase krivom i osude na smrt.
Dana 22. veljače 1680. godine, Catherine Voisin spaljena je na lomači u Parizu. U smrt nije otišla mirno – pokušala se istrgnuti iz ruku stražara koji su je vodili ka stratištu, proklinjući njihovo potomstvo u narednih desetak pokoljenja. Nastavila se bacakati i nakon što su je zavezali za stup, nogama odgurujući slamu koju je vatra pohlepno proždirala. Kad joj je zapalila haljinu, prema izjavama svjedoka, ispustila je “neljudski urlik”. Skončala je u agoniji, a broj njenih žrtava nikad se neće otkriti. Prema jednom izvoru, otrovala je gotovo tisuću osoba, dok je na crnim misama žrtvovala dvostruko više beba!
Piše: Lucija Kapural
