Jedan od najvećih blagdana drevnog Egipta, Opet, bila je procesija Amonove barke. Ona je, u najsvečanije vrijeme u godini, iz hrama u Karnaku putovala u hram u Luksoru. Bog je time postao živ, a narod ga je i takvog, živog, mogao makar na jedan dan obožavati. Taj je praznik ujedno bio i prilika za općenarodno slavlje. Praznik Opet dopustio je Egipćanima makar kraću relaksaciju od njihovog često teškog života.
1185. g. pr. Kr., u trideset i prvoj godini vladavine Ramzesa III., faraona-heroja, donesena je odluka da se vladar – ubije. Puna tri desetljeća ovaj je kralj zemlje egipatske smatran bogom, ali i junakom. U najtežim je trenucima spasio Egipat od najezde tzv. Naroda s mora – brutalne skupine nomada i njihovih obitelji, pred kojima su redom padala kraljevstva Hetita, ali i Troje.
Spasio Egipat
Kada je, otprilike 1186. godine pr. Kr. drevnim Egiptom zavladao Usermaatre-meryamun Ramesse-hekaiunu što je puno ime Ramzesa III., politička i društvena situacija na istočnom Mediteranu bila je daleko od idealne. Kao nezaobilazni vojni faktor pojavili su se Narodi s mora. Doslovno su uništavali sve pred sobom. Nekoć jaka carstva doslovce su nestajala pred naletima pomorskih pljačkaša vjerojatno sastavljenih, između ostalog, i od Ahejaca, Filistejaca i drugih. Uz ostalo i sjajni pomorci koji su usavršili i tajnu lijevanja željeza, Narodi s mora odredili su zlatom vječno prebogati Egipat kao svoju sljedeću destinaciju.
Pad popularnosti
Njihov upad u deltu Nila detaljno je prikazan na reljefima u slavnom hramu Ramzesa III. u Medinet Habuu. Ipak, izvrsnom taktikom Ramzes III. uspio je u onom što nije pošlo za rukom nikom drugom na Levantu – pobijedio je Narode s mora. Ovakav uspjeh faraona koji je spasio zemlju od strane sile trebao mu je osigurati popularnost u narodu do kraja života te deifikaciju nakon smrti.
Ipak, dogodilo se nešto što ni danas ne možemo sa sigurnošću detektirati. Egipat je naime doživio teži društveni potres. O tome nam priča još jedan papirus koji se čuva u Torinu, a poznat je kao Papirus štrajka. U njemu je po prvi put u povijesti zabilježen veliki radnički štrajk. Vremenski ga smještamo u dvadeset i devetu godinu vladavine Ramzesa III., dakle samo dvije godine prije atentata i možemo pročitati kako su žitnice prazne, kako radnici koji uređuju grobnice i hramove nisu plaćeni te kako su odlučili stupiti u štrajk javno pozivajući na nešto nezamislivo – pljačku grobnica. U društvu poput egipatskog, u kojem nije postojao novac nego robna razmjena, prazna žitnica bila je jednaka katastrofi.
Kako je do toga došlo, ne zna se, no ustanovljeno je još nešto neobično. U to vrijeme u Egiptu i biljke slabo rastu, drveće ne postiže svoju punu visinu i sl. Je li uzrok tome erupcija islandskog vulkana Hekla 3, koji baš negdje oko tog vremena oblakom prekriva istočni Mediteran? Je li taj nedostatak sunčeve svjetlosti, a sunce je u Egiptu od najranijih dana bilo božansko, mogao inače bogati Egipat baciti na koljena? U svakom slučaju, narodno se nezadovoljstvo, jasno, prelilo na faraona i u trideset i prvoj godini vladavine (oko 1155. godine pr. Kr.) odlučeno je da je najbolje za sve da ga se ubije.
Svetkovinu Opet te 1155. g. pr. Kr. Ramzes III. odlučio je proslaviti na sebi svojstven način: u haremu sa svojim odabranicama. I dok je vani frenetična opijena masa slavila Amona, unutar haremskih prostorija, u trenucima erotskih užitaka, Ramzes III. je napadnut.
Sve detalje napada i posljedica čuva nam još jedan torinski svitak – Sudski papirus. Glavni zavjerenik bio je Paibekamen koji je poticao narod na pobunu i, što je još važnije, udružio se s jednom od Ramzesovih supruga Teyeom kako bi ubio faraona. Teye je s Ramzesom imala sina Pentawerea kojeg je željela postaviti na prijestolje umjesto ostarjelog faraona.
Magijski rituali
Dok je jedan dio urotnika pred palačom-hramom u Medinet Habuu bez prekida vršio magijske rituale, zavjerenici su uspjeli prodrijeti u palaču, pronaći Ramzesa i njegove metrese te mu prerezati vrat. Ubijen je tako jedan od najvažnijih drevnoegipatskih vladara i civilizacija starog Egipta, koji nakon tog događaja više nikad neće povratiti staru slavu.
Zavjerenici su ipak odmah otkriveni i dovedeni pred sud. Ulovljeno je čak četrdesetak osoba iz najbližeg kruga Ramzesa III.: od faraonovog komornika, hramskog pisara, nadglednika harema, nadglednika palače, zapovjednika vojske, žena čuvara harema itd. Budući da su se protiv faraona okrenuli njegovi najbliži, sud je bio sastavljen i od mnogih stranih državljana. Onih Egipćana kojima se moglo vjerovati bilo je sad jako malo. Svi zavjerenici bili su, za drevni Egipat uobičajeno, brutalno ispitani te suđeni. Ukupno je održano četiri suđenja: u prvom je dvadeset i osam osoba uključujući glavnog zavjerenika Paibekamena osuđeno na smrt, u drugom šest, a u trećem njih četvero uključujući i Ramzesova sina, princa Pentawerea. Zbog visokog ranga princu Pentawereu i još nekolicini njih dopušteno je da si sami oduzmu živote. No, usred četvrtog suđenja događa se gotovo nevjerojatan zaokret. Tri suca i dva čuvara harema otkrivena su kako se “zabavljaju” s također optuženim haremskim damama i jednim generalom. Na licu mjesta odsječeni su im nosovi i uši te su kasnije i pogubljeni.
Drevni Egipćani svega su nekoliko puta ubijali svoje vladare. Tako je početkom dvadeset i prvog stoljeća prije Krista ubijen Pepi II., faraon koji je na prijestolje došao kao dijete, a s njega otišao kao devedeset četverogodišnji starac te faraon s početka dvadesetog stoljeća prije Krista, Amnemhet I., čija je smrt u atentatu iznjedrila možda i najljepšu literarnu kompoziciju drevnog Egipta uopće – Priču o Sinuheu. No, o tome – nekom drugom prilikom.
Piše: Danijel Rafaelić
