Dana 6. siječnja 1939. godine, ispisano je jedno od najsramotnijih poglavlja u povijesti američkog pravosuđa. Toga prohladnog poslijepodneva, ortovnim plinom je smaknut Joe Arridy, mentalno zaostali 23-godišnjak. Da stvar bude poraznija, mladić nije bio odgovoran za zločin zbog kojeg je osuđen na smrt.
Sin sirijskih imigranata, Arridy je odrastao u Pueblu, ljupkom gradiću u Coloradu u kojem su njegovi roditelji odlučili otpočeti novi život. Da nije poput ostale djece, njegova majka shvatila je vrlo rano – motorika mu je bila slaba, reakcije usporene, a jezik siromašan. Naučio je govoriti tek kao šestogodišnjak, a i tada se izražavao kratkim, nemušto “sklepanim” rečenicama. No, razmjeri njegovih problema postali su očiti tek kad je krenuo u školu. Ravnatelj te ustanove pozvao je njegove roditelje na sastanak te im, ljubazno ali odlučno, savjetovao da “malog drže doma”, budući da “nije u stanju učiti”. Ovi su, međutim, bili ustrajni u želij da njihov jedinac napreduje, pa makar i malim koracima, te su ga upisali u školu za djecu s mentalnim poteškoćama u Grand Junctionu. Učinili su to u najboljoj namjeri, no rezultat je bio porazan: vršnjaci su se okrutno rugali kržljavom, preplašenom dječarcu, a nerijetko su ga znali i “propustiti kroz šake”. Sit boli i poniženja, pobjegao je iz škole. Sjeo je na vlak za Cheyenne u Wyomingu, gdje će narednih nekoliko godina živjeti kao beskućnik, proseći u okolici kolodvora.
Dana 26. kolovoza 1936. godine, uhapšen je zbog skitnje. Kad je šerifu Georgeu Carrollu, koji ga je ispitivao u stanici, rekao da potječe iz Puebla, ovaj ga je počeo rešetati pitanjima o zločinu koji se dva tjedna ranije dogodio u tom gradu. Je li ga revni predstavnik zakona šakama prisilio na priznanje, ili Joe jednostavno nije shvaćao o čemu se uopće radi pa je klimao glavom kad je mislio da se to od njega traži, nije poznato. Zna se, međutim, da je šerif, nekoliko sati kasnije, prostoriju napustio s papirom na kojem je, crno na bijelom, stajalo Arridyjevo priznanje da je 14. kolovoza silovao i ubio petnaestogodišnju Dorothy Drain u njezinu domu u Pueblu, te nanio teške tjelesne ozljede njenoj tri godina mlađoj sestri Barbari.
Uzbuđen zbog “kapitalca” kojeg je upecao, Carroll je telefonirao načelniku policije Puebla, da bi se nemalo iznenadio kad mu je ovaj rekao kako već imaju osumnjičenika za stravični zločin, Meksikanca Franka Aguilara. Ovaj je, naime, radio za oca sestara Drain, a poslodavac ga je, zbog nemara, otpustio nekoliko dana prije ubojstva. Carroll je tada, naprežući “kotačiće” u glavi, smislio alternativni scenarij: rekao je da mu je Arridy spomenuo kako mu je u zločinu pomagao “muškarac po imenu Frank”.
Više je nego očito da se radilo o bezočnoj laži: Aguilar, koji je priznao zločin i objasnio da ga je na isti nagnala osveta, opetovano je ponavljao kako Arridyja nikada nije upoznao, a Barbara, svjedokinja sestrina ubojstva, klela se da je Aguilar djelovao sam. Nadležni organi nisu vjerovali ni njemu, kriminalcu s dosjeom debljim od Biblije, niti njoj, traumatiziranoj maloljetnici. Arridy je optužen za silovanje i ubojstvo, a unatoč naporima njegovog odvjetnika – u klupu za svjedoke je, primjerice, doveo trojicu psihijatara koji su izjavili da je optuženik mentalno na razini šestogodišnjaka – sudac ga je proglasio krivim. U plinsku komoru poslan je isključivo na temelju ishođenog priznanja, bez ijednoga fizičkog dokaza.
Čekajući izvršenje presude, Arridy se sprijateljio s upraviteljem zatvora Royem Bestom. Čvrsto uvjeren u mladićevu nevinost, Best mu je postao blizak prijatelj. Evo što je ispričao o posljednjim danima zatvorenika 19845: “Dane je provodio u svojoj ćeliji, igrajući se vlakićem koji sam mu poklonio. Bio je bezazlen poput djeteta, pa su ga čak i najokorjeliji kriminalci zavoljeli. Postao mi je blizak kao rođeni sin. Kad je stigao trenutak za odlazak na stratište, nije imao pojma da kreće na put bez povratka. Za posljednji obrok je naručio sladoled, ali ga nije uspio pojesti do kraja. Zamolio me da mu ga spremim u hladnjak ‘za kasnije’, ne shvaćajući da za njega ne postoji ‘kasnije’. Uznemirio se tek pri ulasku u plinsku komoru, valjda nešto instinktivno naslutivši, no umirio se kad sam ga uhvatio za ruku. U smrt je otišao s osmijehom na licu, dok je moje srce pucalo od boli”.
Piše: Lucija Kapural
