Projekt Manhattan, Oppenheimer, Trinity, Dječačić, Debeljko, Enola Gay, fisija, uranij i plutonij prve su asocijacije pri spomenu nuklearne bombe, najrazornijeg oružja koje je stvorio čovjek… A slika atomske “gljive” iznad Hirošime i Nagasakija i danas je vjerojatno najstravičniji simbol ljudske patnje i stradanja.
Dana 6. kolovoza 1945. godine, američki bombarder “Enola Gay” na Hiroshimu je ispustio nuklearnu bombu od trinaest kilotona urana, kako bi se Japan prisilio na kapitulaciju. U vrlo kratkom vremenu, grad je prestao postojati.
Od ukupno 75.000, razoreno je 63.000 zgrada. Od razaranja, požara i radijacije poginulo je oko 80.000 ljudi, a ranjeno oko 65.000. Naknadno je od posljedica radijacije – tzv. “atomske bolesti” – stradalo još mnogo građana.
Kokurina sreća
Tri dana nakon napada na Hiroshimu, Nagasaki je u prah pretvorila još razornija paklena naprava: Fat Man, koji je sadržavao dvadeset pet kilotona plutonija, svoj nadimak itekako je zaslužio. Potonja bomba eksplodirala je 469 metara nad gradom, proizvevši temperaturu od oko 3.900 Celzijevih stupnjeva, a udarni val zraka putovao je brzinom od preko tisuću kilometara na sat. Poginulo je oko 40.000 ljudi, uključujući osmoricu savezničkih vojnika koji su bili u zarobljeništvu u gradu.
Manje je poznata činjenica da Nagasaki nije bio primarna meta napada: razorna bomba zapravo je trebala pasti na Kokuru. Međutim, kad su američki bombarderi doletjeli nad taj grad, zbog 70-postotne naoblake nisu mogli jasno vidjeti cilj. Kako je naredba glasila da gađaju samo ako mogu vizualno potvrditi metu, odustali su od Kokure i nastavili prema alternativnom odredištu, Nagasakiju. Izraz “Kokurina sreća” i danas se u Japanu koristi za označavanje neobičnog spasenja iz opasnosti.
Sjene stradalnika
Prije nego što su se opredijelili za ekstremno rješenje kojim će okončati Drugi svjetski rat, Amerikanci su – u okviru tajnog Projekta Sunshine – proučavali utjecaj radijacije na ljudsko tijelo. Priče da američka vlada krade tijela iz mrtvačnica kako bi na njima vršila pokuse tog tipa, u javnosti otpisane kao besmislene, pokazale su se istinitima, barem u većem dijelu: nisu, istinabog, uzimali čitava tijela, ali dijelove jesu. Nadalje, zbog potrebe za mladim tkivom, diljem svijeta su regrutirali mrežu agenata čiji je zadatak bio pronaći nedavno preminule bebe i djecu te uzeti uzorak njihova tkiva, katkad i čitave udove. Prikupili su 1.500 uzoraka – sve bez pristanka članova obitelji pokojnika!
Osobito morbidan detalj ostavili smo za kraj – nakon bombe, na pločnicima Hiroshime i Nagasakija ostale su sjene nastradalih ljudi i predmeta poput bicikla i kolica. Kako je došlo do toga da su posljednji trenuci ljudskih života očuvani na ovakav način? Znanstvenici objašnjavaju da, nakon eksplozije atomske bombe, iz točke implozije širila intenzivna svjetlost i toplina. Predmeti i ljudi na putu na njihovom putu zaklanjali su objekte iza sebe, apsorbirajući svjetlost i energiju, a okolno svjetlo izbjeljivalo je beton ili kamen oko “sjene”. U Memorijalnom muzeju mira u Hirošimi, može se vidjeti ovakva ljudska sjena urezana u kamen. Smatra se da je riječ o ostacima osobe koja je sjedila stepenicama na ulazu u podružnicu banke Sumitomo u trenutku kad je na Hirošimu bačena bomba.
Piše: Lucija Kapural
