Dok se brčkate u plićaku okupani sunčevim zrakama, uživajući u zasluženu godišnjem odmoru, vjerojatno ne razmišljate o stvorenjima koja žive ispod vas, u morskim dubinama. Goleme kljunate ribe, crvi s otrovnim bodljama, dvospolne zmijače i zastrašujuće hobotnice samo su mali djelić podvodnog carstva Jadrana. Upoznajte neke od njegovih najneobičnijih stanovnika i doznajte tko ih je i kada otkrio!
Echeneidae, 1758.
Godine 1758., švedski liječnik i prirodoslovac Carl von Linné (1707. – 1778.), jedan od najvećih znanstvenih umova svoga vremena i tvorac moderne biološke sistematike, opisao je porudicu riba iz reda grgečki kojoj je nadjenuo latinsko ime Echeneidae. Običn puk naziva ih priljepušama, a njihov život sličan je onome državnog službenika ili pak sponzoruše: žive na grbači drugih, i to doslovno! Nadimak su dobile zbog navade da se prilijepe na kožu drugih riba, kornjača, kitova ili morskih pasa, hraneći se njihovim otpacima i parazitima. Kako bi mogle uživati u svome lagodnom stilu života, prva leđna peraja im se preoblikovala u naboranu pločicu, kojom se pričvrste na veću, “radno sposobnu” ribu. Domaćinima nije lako s njima, budući da mogu težiti gotovo tri kilograma i narasti do 110 centimetara dužine. Ipak, u njihovu obranu, moramo napomenuti da nisu posve beskorisne: uklanjaju nametnike s kože onih kojima se “prikrpaju”. Sluzave su, bez ljusaka i mjehura, što znači da su uvijek spremne na nagle promjene dubine i brzine. Jedini problem s kojim se susreću jest sljedeći: moraju se neprestano kretati kako bi mogle disati. Ako domaćin odluči uzeti pauzu, moraju se brzo dokopati novoga ili pak pronaći kakav koraljni greben, na kojem također neko vrijeme mogu preživjeti.
Rasprostranjene su po mnogim morima a, od osam poznatih vrsta, u Jadranu žive četiri: obična, golema, indijska i smeđa priljepuša. Najčešće ih možete susreti u kasno ljeto, kad naše more posjećuju velike ribe iz obitelji bucnjeva, morskih pasa, pa čak i kitova. U afričkim zemljama, ribari se njima često koriste kao udicama: živu priljepušu vežu za rep i puste je u more, a ona se čvrsto zakači za veću ribu i teško se oslobađa!
Mola mola, 1758.
Od bucnjeva, čestih domaćina već spomenute priljepuše, u Jadranu žive dvije vrste. Upoznat ćemo vas s onom zanimljivijom: veliki bucanj (Mola mola) dvaput se upisao u “Guinnessovu knjigu rekorda”. Riječ je, naime, o najvećoj koštunjači na svijetu te o ribi s najvećim brojem jajašaca. Uz poštovanje prema njenim rekordima, moramo napomenuti da je riječ o uistinu gadnoj beštiji: rep joj je praktički nasađen na glavu, a trup joj nedostaje (na slici!). Ovalnog je oblika, neugledne smeđe boje, a ljusaka nema: koža tri i pol metra dugačke nemani, koja doseže težinu od 2.300 kilograma, izuzetno je debela, obrasla raznim nametnicima. U pokušaju da ih se riješi, često trlja o grebene ili pak pluta bočno na površini, omogućujući pticama da ih pojedu. Sveopćem dojmu groteske pridonosi oštar kljun, sličan onome u papige, ali uvučen u tijelo. Vrlo je dobar plivač, što se iz njegovog oblika ne bi reklo, pa mnoge iznenadi svojom brzinom. Prilikom kretanja, na površini mu viri gornji dio repne peraje, pa ga mnogi sa zebnjom u srcu znaju zamijeniti za morskog psa!
Zbog specifičnog izgleda, veliki bucanj je poznat i kao luna odnosno mjesec, a zbog prehrambenih navika, o njemu govore kao o “morskoj mješini”. Na jelovniku su mu sve vrste mekušaca, riba, rakova i larvi, a uz to je glavni tamanitelj meduza. Kako bi održao svoju impresivnu veličinu, mora praktički non-stop žderati! Kod nas se ne lovi zbog hrane, budući da mu je okus trpak ali se u Japanu, zemlji u kojoj svaka gadarija nađe put do stola, smatra delikatesom i afrodizijakom. Vrstu je 1758. opisao već spomenuti Linné.
Bryoza, 1831.
Neptunova čipka jedno je od najljepših stvorenja koja nastanjuju naše podmorje: nježne narančaste ili ružičaste boje, gradi mrežaste nakupine koje izgledaju poput čipke u obliku valovite lepeze. Nažalost, ako niste profesionalni ronilac, možete joj se diviti samo na fotografijama. Raste, naime, na zasjenjenim mjestima, pričvršćena za kamenu podlogu, na dubinama od deset do stotinu metara.
Ovo stvorenje pripada skupini mahovnjaka (Bryoza), svojevrsnih životinjskih zadruga: jedinke ne možemo raspoznati golim okom, budući da su mikroskopske veličine, ali njihove kolonije, u kojima ih ima na tisuće, predstavljaju uistinu fascinantan prizor. Porodicu je 1831. godine opisao njemački zoolog i geolog Christian Gottgried Ehrenberg (1795. – 1876.), bliski prijatelj čuvenog prirodoslovca i geografa Alexandera von Humboldta.
Podjela “poslova” unutar kolonije uvelike podsjeća na onu u Platonovoj “Državi”: postoje jedinke specijalizirane za obranu, one koje se bave pribavljanjem hrane (bičastim lovkama s trepetljikama hvataju sitne planktonske organizme) te sretnice zadužene za razmnožavanje. Potonje može biti spolno, čiji su rezultat primitivne larve, i bespolno, koje se odvija pupanjem, slično kao kod biljaka. Jedinke koje nastaju na ovaj način su klonovi, što će reći da su genetski identične jedinkama koje su zasnovale koloniju.
Mahovnjaci, u čijoj porodici nalazimo više od stotinu vrsta, svojim brzim rastom uzrokuju štete odnosno dodatne troškove održavanja brodova i lučkih postrojenja. S druge strane, proizvode kemijske tvari čije je djelovanje predmet medicinskih istraživanja. Neki znanstvenici vjeruju da bi briostatin, protein koji se razvija u tijelu mahovnjaka, mogao biti lijek protiv raka!
Ophiuroidea, 1840.
Zmijače (Ophiuroidea), razred bodljikaša plosnata tijela i zmijastih krakova, 1840. godine je opisao britanski zoolog John Edward Gray (1800. – 1875.). Najzanimljivija pripadnica ove porodice jest dlakava zmijača. Kad bismo zvijezdu petokraku križali s borovim prelcem, pretpostavljamo da bismo dobili nešto slično njoj. Ove neobične životinje iz razreda plošnjaka rasprostranjene su uzduž jadranske obale. Po danu se skrivaju pod kamenjem i stijenama ili se pak ukopaju u pijesak, a noću izlaze u lov. Prepoznat ćete ih po pet krakova obraslih ružnim čekinjastim bodljama, koje mogu svijati na sve strane te se vješati oko biljaka ili koralja.
Kreću se pomoću samo njima svojstvenog ambulakralnog (vodožilnog) sustava, tjelesnih kanala ispunjenih tekućinom po sastavu sličnoj morskoj vodi. Zapanjujuće su brze: školjkaš, puž ili rak na kojeg se ove dlakavice namjere ima šansu preživljavanja kao osuđenik pred streljačkim vodom. Nisu osobito izbirljive “za stolom” pa će se, u nedostatku friškog plijena, počastiti ostacima uginulih organizama. Zbog te navade, mnogi ih ljudi drže u akvarijima, gdje im služe kao svojevrsni čistači.
Dlakava zmijača slobodno bi se mogla učlaniti u LGTB zajednicu – mnoge od njih su dvospolci, što znači da u svakoj spolnoj vrećici imaju po jedan sjemenik i jajnik. Spolni organi nalaze se s donje strane tijela, odmah pored usta!
Piše: Lucija Kapural
