Medijske hijene: Podmukli novinari iskoristili su majku ubijene djevojke kako bi se domogli ekskluzive

U prvom i drugom dijelu priče o ubojstvu “Crne Dalije”, pisali smo o pronalasku tijela mlade Amerikanke Elizabeth Short te o njezinu turbulentnom životu. Sada ćemo se pozabaviti detaljima istrage ovoga zločina, kao i medijskom histerijom koja ga je u ono vrijeme okruživala.

Kad su se mediji dočepali priče, planirali su je cijediti do posljednjega gnjusnog detalja, bez imalo poštovanja prema pokojnici. U igru su se prvi uključili novinari “Los Angeles Examinera”, koje bismo s pravom mogli nazvati dvonožnim hijenama. Čim je otkriven identitet ubijene, kontaktirali su njenu majku, koja nije imala pojma da je izgubila kćer. Kršeći sve profesionalne uzuse, ispričali su joj da je Elizabeth pobijedila na nekom izboru ljepote, a tek kad su izvukli brojne detalje iz djevojčinog života, ženi su priznali da njeno voljeno dijete nije dobilo lentu već mrtvački pokrov. U svome grabežljivom cinizmu tu se nisu zaustavili. Čim je sirota Phoebe prestala vrištati, obećali su da će joj platiti put do Los Angelesa, kao i smještaj u gradu, “kako bi pomogla policiji u istrazi”.

Ova je, u želji da sazna istinu, prihvatila ponudu, no pravi motiv piskarala bio je da je drže što dalje od policije i konkurencije, kako bi sačuvali ekskluzivu. To, dakako, nisu uspjeli na duže vrijeme, jer su i ostali tabloidi u gradu “nanjušili krv”, izvještavajući o slučaju na senzacionalistički način. Žrtvu jednog od najšokantnijih zločina dvadesetog stoljeća neosnovano su portretirali kao laku ženu, avanturisticu koja je “suknjom osvajala ulice Hollywooda”. Neki su u nepoštovanju išli toliko daleko da su aludirali kako se bavila “najstarijim zanimanjem”, za što nije bilo niti jednog dokaza. Njen jedini krimen, čini se, bila je izvanserijska ljepota.

Upravo pripadnici sedme sile nadjenuli su joj nadimak pod kojim će ući u anale kriminalističke povijesti – Crna Dalija. Prvi dio odnosio se na činjenicu da je voljela nositi crnu odjeću – pripijenu i provokativnu, kako su tabloidi netočno navodili – a drugi je, pretpostavlja se, odabran zbog filma koju je u to vrijeme poharao kino-blagajne, “Plave Dalije” s Veronicom Lake u glavnoj ulozi.

U lov na ubojicu bilo je uključeno više od 750 ljudi, od lokalnih policajaca i detektiva, preko šerifa obližnjih okruga do agenata FBI-a. Pretražene su napuštene zgrade, pročešljani odvodni kanali i smetlišta, ispitani nebrojeni svjedoci, no nikakvi tragovi nisu pronađeni. U svojstvu osumnjičenih, među prvima su ispitani muškarci s kojima je žrtva bila u ljubavnom odnosu, Joseph Gordon Fickling i Robert Manley, no obojica su imali čvrst alibi za dan ubojstva.

Želeći pomaknuti istragu s mrtve točke, gradonačelnik Los Angelesa ponudio je nagradu od 10.000 dolara osobi koja policiji dostavi korisne informacije, no time je plavcima napravio medvjeđu uslugu. Policijski telefoni nisu prestajali zvoniti, a broj lažnih priznanja ubojstva se, u prvih pet dana istrage, popeo na nekoliko stotina. Osim novca, pozivatelje je motivirala nezdrava želja za slavom, a među njima je bila i gomila duševnih bolesnika. A onda, samo šest dana nakon ubojstva, uslijedio je poziv koji su nadležni shvatili itekako ozbiljno.

Dana 21. siječnja, u uredu Jamesa Richardsona, urednika “Los Angeles Examinera”, zazvonio je telefon. Kad se pozivatelj predstavio kao ubojica Dalije, Richardson je samo rezignirano uzdahnuo, budući da je već zaprimio brojne pozive tog tipa. Urednik se uspravio u svojoj stolici kad je glas s druge strane žice obećao da će mu poslati dokaze o svojim tvrdnjama, a tri dana kasnije u istoj je poskočio – kurir mu je dostavi žutu kuvertu s natpisom “Osobni predmeti Crne Dalije”.

Slova su bila izrezana iz novina, baš kao i ona koja su tvorila adresu. U omotnici, uredno su bile posložene fotografije Elizabeth Short, njen rodni list te adresar na čijoj je naslovnici bilo otisnuto ime stanovitog Marka Hansena. Njušeći astronomsku nakladu, urednik je neko vrijeme promišljao što mu je činiti, no kako se nabacivanje insinuacija ne može uspoređivati s utajivanjem dokaza, u konačnici je izvršio svoju građansku dužnost te pošiljku predao policiji.

Detektivi su otkrili da su omotnica i sadržaj očišćeni – indikativno, benzinom. Unatoč tome, uspjeli su skinuti djelomičan otisak prsta s koverte i poslati ga u FBI na analizu. Njihove nade brzo su smrvljene: dokazi su oštećeni u transportu te više nisu bili upotrebljivi. Imali su, međutim, nešto drugo – potencijalnog sumnjivca, Marka Hansena.

Otkrili su da je je Short neko vrijeme, zajedno s prijateljicama, unajmljivala stan kod Hansena, vlasnika brojnih noćnih klubova, te da joj je on poklonio knjižicu u koju je upisivala telefonske brojeve. Jedna od cimerica ubijene dala im je dodatan razlog da se zainteresiraju za imućnog ugostitelja – ispričala je da se ovaj uporno udvarao Elizabeth, te da je bio ljutit zbog njezina podjednako upornog odbijanja.

Hansen je tjednima ispitivan i nadziran, no policajci nisu uspjeli pronaći niti jedan konkretan dokaz njegove krivnje. Jednaku sreću imali su s ostalim osumnjičenicima – u tom svojstvu, ispitali su preko stotinu i pedeset ljudi. Među njima je bila čitava plejada liječnika, zbog preciznosti kojom je izvršen rez na tijelu. Zatražili su čak popis svih studenata gradskoga Medicinskog fakulteta, no ni tu nisu imali sreće.

Nakon što je neka striptizeta, koja je poznavala Short, ispričala kako je ova voljela zavoditi muškarce koje bi, čim bi se upecali, “ostavljala na suhom”, istražitelji su počeli spekulirati da je ubijena bila lezbijka. Rastrčali su se po barovima u kojima su se okupljale dame takvog nagnuća, no i ta nit istrage vodila je u slijepu ulicu. Ispitan je i zloglasni gangster Benjamin “Bugsy” Siegel, no ni njemu ništa nisu mogli “prišiti”. U konačnici, ubojstvo “Crne Dalije” završilo je u kutiji s neriješenim slučajevima.

Nastavlja se…

Piše: Lucija Kapural