Godine 1940., njemački Wehrmacht pregazio je francusku vojsku, jednu od najjačih vojnih sila na Starom kontinentu, i to u samo šest tjedana. Dana 22. lipnja 1940. godine, francusko vojno vodstvo sastaje se s Hitlerom i formalno se predaje. To je značilo prekid vatre, ali i početak nacističke okupacije, kojom je nekoć moćna nacija podijeljena na dva dijela. Dvije trećine zemlje, uključivši Pariz i atlantsku obalu, došlo je pod izravnu njemačku okupaciju, dok je preostalim područjem – pod njemačkim nadzorom – upravljala Pétainova vlada sa sjedištem u Vichyju.
Nisu se, dakako, svi pasivno prepustili sudbini. U Francuskoj je, isprva raštrkano i u malom broju, a s vremenom sve organiziranije, počeo djelovati Pokret otpora, u kojem su se protiv Nijemaca i njihovih suradnika borili pristaše različitih političkih stranaka. Tu organizaciju će, na sebi svojstven način, iskoristiti (anti)junak naše priče, monstrum po imenu Marcel Petiot. Premda joj nikad nije pripadao, pružila mu je dvije stvari dragocjene ubojici iz interesa – priliku da ostvari i prikrije svoje zločine te mogućnost da dodatno napuhne svoj ionako prenabildani ego. U Parizu, gradu u kojem su svastike zamijenile francuske zastave a nekoć ponosni stanovnici postali građanima drugog reda, stvoreni su idealni uvjeti za njegovu mračnu djelatnost.
Rue La Sueur 21
U ožujku 1944. okupacija nije bila jedini problem stanovnika pariške Rue le Sueur. Iz raskošnog zdanja na kućnom broju 21, već danima je izlazio gusti crni dim nesnosnog mirisa. Zabrinuti susjedi, koji su pomislili da se dimnjak zaštopao, zvonili su na vrata vlasnika kuće, ali im nitko nije otvarao vrata. Olfaktorni horor dosegao je vrhunac vjetrovita 11. ožujka, kad je dvjema ženama pozlilo od smrada. Suprug jedne od njih odlučio je krenuti u akciju te je pozvao policiju.
Kad su dvojica predstavnika zakona stigli na spomenutu adresu, vjerovali su da je pred njima rutinski zadatak. Poput stanovnika lokalnih zgrada, dugo su zvonili na predmetnoj adresi, bez rezultata. Tada im je prišao jedan od susjeda te im rekao da vlasnik stana, dr. Marcel Petiot, posjeduje još jednu nekretninu u Parizu, udaljenu oko tri kilometra. Policajci su telefonirali liječniku, a ovaj ih je pitao jesu li ulazili u njegov stan. Dobivši niječan odgovor, odvratio je: “Nemojte, molim vas, provaljivati, bit ću tamo za manje od petnaest minuta”.
Ljudska ruka u pećnici
Kako se Petiot nije pojavio ni nakon pola sata, a na telefon im se više nije javljao, policajci su se odlučili oglušiti na njegovu molbu. Pomoću ljestvi, uspentrali su se do prozora na drugom katu te, razbivši staklo, ušli u kuću. Slijedeći smrad, počeli su se spuštati stepenicama, napokon stigavši do podruma. Ondje, pred njihovim očima se ukazao prizor iz najcrnje snomorice: iz goleme pećnice, neke vrste improviziranog krematorija, provirivala je ljudska ruka!
Ugasivši vatru koja je u njoj tinjala, pronašli su mnoštvo pougljenjenih ostataka, ne uspijevajući dati ni približnu procjenu broja osoba kojima su pripadali. Većina kostiju je već odavno bila pretvorena u prah i pepeo. Turneja užasa tu je tek počinjala. Na prljavom podu podruma otkrili su još nekoliko lubanja a, daljnjim pregledom zgrade, nabasali su i na improviziranu masovnu grobnicu: u jami ispunjenoj živim vapnom, rastakalo se mnoštvo leševa.
Stranac na zelenom biciklu
Dok su se policajci, istrčavši iz kuće, oporavljali od šoka, do njih se dovezao tajanstveni stranac na zelenom biciklu. Predstavio se kao Maurice Petiot, brat vlasnika kuće. “Ako Nijemci doznaju za ovo, brat i ja smo mrtvi… Morate nam dati vremena da uništimo sve dokumente”, zavapio je došljak, a potom iznio sljedeću priču: on i brat su istaknuti pripadnici Pokreta otpora, a trupla u kući pripadaju “švapskim kolaboracionistima”.
Odluka da ga puste na slobodu može nam se činiti suludom no, u ono vrijeme, nije bila toliko čudna. Lojalnost francuskih policajaca pripadala je njihovim kolegama te nisu htjeli imati posla s njemačkima. Da su pogriješili, shvatili su nedugo nakon što im je stiglo pojačanje. Daljnjom pretragom, otkrili su fotografije vlasnika kuće te otkrili da je čovjek na biciklu bio Marcel Petiot glavom i pomno obrijanom bradom. Izdan je nalog za uhićenjem, no Petiot je do tog trenutka već bio odlepršao.
Istraga komesara Massua
Istragu je preuzeo komesar Georges Massu, policijski veteran s preko tri tisuće uhićenja. Ovaj mudar i uporan čovjek, koji je poslužio kao jedan od modela za Simenonov lik inspektora Maigreta, bio je najbolja nada da će se otkriti pozadina događaja na adresi Rue le Sueur 21.
Nakon nekoliko dana, u njegov ured je utrčao policijski službenik s porukom od Gestapoa. “Uhitite Petiota. Opasan luđak”, stajalo je u njoj. Massua je, međutim, to upućivalo na zaključak da je glavni dio Petiotove priče istinit; kako je on uistinu pripadnik Pokreta otpora. Poput mnogih kolega, istrage tog tipa u mnogo je prilika diskretno sabotirao, ne želeći nanijeti nepravdu onima koje je smatrao borcima za slobodu. Kako bi otkrio istinu o Petiotu, počeo je istraživati njegovu prošlost, odnosno slijediti nit koja je vodila u Auxerre, grad 150 kilometara udaljen od Pariza. Vrlo brzo, shvatio je da su kolege i on donijeli pogrešne zaključke, odnosno da su mrski Gestapovci govorili istinu.
Nastavlja se…
Piše: Lucija Kapural
