Marin Držić umro je 2. svibnja 1567. u Veneciji gdje je i pokopan. Malo je poznato da je naš bard bio urotnik. Zanima li vas urota koju je kovao protiv dubrovačke vlastele, a za koju nije nalazio lijepe riječi, zavirite u današnji članak.
Iako je Dubrovčanin Junije Palmotić (Džono) bio plemić ovako je pjevao jednom dubrovačkom knezu u prvoj polovici 17. stoljeća:
Govnene su riječi tvoje,
govnena su tvoja djela,
u nosu ti govna stoje,
govna su te odsvud splela,
u ustijeh djestro hrani.
Vȁs si govnen, kneže usrani!
Vjerujemo da bi ova pjesma bila u skladu s onim što je Držić mislio i osjećao prema dubrovačkoj vlasteli.
Kada je Držić postao urotnik
Prva asocijacija na Držića je obično ona standardna bezlična projekcija bez puno života, a koja ga tretira velikim hrvatskim književnikom. Ovakvo distancirano poimanje Držića iz temelja je promijenjeno pronalaskom njegovih pisama, koja su najvećim dijelom otkrivena u Državnom arhivu u Firenci još 1930. godine. Ta je pisma naš renesansni književnik uputio vojvodi Cosimu I. Mediciju i njegovu sinu Francescu. Sama po sebi pisma ne bi bila sporna da u njima nije dan prijedlog državnog udara. Upravo je to mjesto na kojem Držić postaje intrigantniji i interesantniji današnjem čovjeku. Držić je bio pripadnik bogatog, ali osiromašenog građanstva, te je kao takav da bi živio određenim stilom života morao zarađivati sa strane. Radio je tako u ‘fušu’ baveći se i crkvenim i svjetovnim poslovima. No, svi ti poslovi nisu bili dovoljni za Držićev životni stil. Da je živio iznad svojih mogućnosti pokazuje činjenica da je u jednom trenutku bio dužan i “Bogu i vragu”, pa je tako morao otplatiti dug od 5000 zlatnih dukata i u tu svrhu je prodao obiteljsku kuću, koja se nalazila u blizini Kneževih dvora. Taj dug pretvoren u današnji novac iznosio je otprilike 280 000 američkih dolara. Unatoč prodaji vrijedne kuće financije su ga nastavile mučiti do kraja života. Bio je vječito dužan.
Držić je često koristio usluge koje nije mogao platiti. Nisu to bili dugovi za egzistenciju već često užitak. Tako je godine 1545. u više navrata dolazio u Sienu na ročišta vezana uz neisplaćena dugovanja raznim osobama, primjerice kurtizanama. Njegov životopis ispunjen je sukobima i problemima, pa čak i onim s vlastitim bratom Vlahom 1561. s kojim je prekinuo privatni i poslovni kontakt. U njegovu životu bilo je i fizičkih obračuna te ga je tako s motkom izudarao po glavi neki Vlaho Kanjica, a koji je za taj napad dobio tri mjeseca zatvora. Poznato je sedam Držićevih urotničkih pisama, od kojih je do danas nađeno njih pet. Nedostaju prvo i i peto pismo po redu.
Oni koji imaju i oni koji nemaju
Pronađena pisma otkrivaju nezadovoljnika, koji ne želi čekati promijene već ih nastoji sam pokrenuti. Dubrovnik je u Držićevo vrijeme aristokratska republika sličnog ustroja poput Venecije, ali ne i istog jer je primjerice knez u Dubrovniku bio samo dekorativna figura za razliku od mletačkog dužda. U Dubrovniku se razlikuju grubo gledano dvije strukture, ona koja ima vlast jer je to zaslužila svojim podrijetlom i oni koja to nema, jer to naprosto ne zaslužuje iz istog razloga zbog kojega to prva ima. U dugom razdoblju ustrojavanja dubrovačke vlasti razvio se i animozitet između vlastele i bogatih građana, koji nisu imali pravo na upravljačke funkcije. Građani su se umjesto politikom bavili unosnim poslovanjem te su se zbog zaštite svojih interesa udruživali u bratovštine, no i njihov je sloj bio višeslojan. Držiću je silno smetalo što je pripadao najvišem građanskom sloju, ali nije mogao napredovati više od toga. Zapravo je dio “zabetoniran” u sloju u kojem se rodio. Najbrojniji sloj činilo je seljaštvo koje nije imalo nikakve mogućnosti za sudjelovanje u politici i unosnim poslovima već se moralo usmjeriti na goli opstanak. Ovaj najširi sloj je imao animozitet i prema vlasteli i građanstvu. Držić je želio drugačiji ustroj Dubrovačke Republike, koji bi bio bliži ustroju u Genovi, a u kojoj su na vlasti bili patriciji i građani, drugim riječima težio je uspostavi “demokratičnijeg” oblika vlasti u kojem bi se na položaje moglo doći i zahvaljujući bogatstvu, a ne samo strogo gledano plemićkom statusu. U tom svom bijesu dubrovačke plemiće Držić naziva “nakazama i ludama”.
Posljednje godine života
Najzanimljivije su za razumijevanje Držićeve osobnosti posljednje godine njegova života, kada piše urotnička pisma i pokušava napraviti nasilnu promjenu postojećih društvenih odnosa. Njegova su pisma napisana između početka srpnja i kraja kolovoza 1566. godine, nešto manje od godinu dana od Držićeva smrtna časa. Pisma je Marin Držić je uputio vojvodi Cosimu Mediciju koji je na vlast u Firenci došao 1537. , zahvaljujući jakoj logistici, odnosno podršci njemačko-rimskog cara Karla V. i samog pape Pavla III. Čim je došao na vlast ograničio je vlast patricija, zbog čega je dobio širu podršku bogatog građanstva, ali je “stao na žulj” aristokraciji. Nije sigurno kako je Držić došao do Cosima Medicija, no on je u vrijeme pisanja svojih pisama bio u Firenci, i postoje razne spekulacije o načinima kako je “našao” put do samog vojvode. Na svakom pismu je naznačeno da ono treba biti uručeno “vojvodi… osobno na ruke”.
Upitno mentalno zdravlje
U prvom sačuvanom pismu Držić iznosi razloge zbog kojih bi Cosimo Medici trebao odazvati se pozivu na državni udar i pružiti mu podršku u rušenju dubrovačke vlastele. On u vanjsko-političkom smislu kazuje da patriciji ne pružaju adekvatnu podršku kršćanskom Zapadu u borbi s Osmanlijama. U to vrijeme grad je Turcima plaćao danak, što je posljedica položaja Dubrovnika kao zone između Osmanlija i Venecije. Dubrovčani su bili glavni posrednici između talijanskih luka i gradova s jedne, i Osmanskog Carstva s druge. Naime, Venecija je velikim dijelom bila usmjerena na uvoz stoke s područja Bosne. Takva funkcija mogla je vlasteli dati dodatno na važnosti jer su od tog prometa stokom zasigurno ostvarivali dobre prihode, unatoč plaćanju danka. Držićev opis dubrovačke vlastele povjesničari književnosti uglavnom smatraju tendencioznim. Taj je opis određen piščevim osobnim nezadovoljstvom uzrokovanim financijskim poteškoćama. Ostavimo li po strani njegovu subjektivnost, izloženi plan urote ima, blago rečeno, suluda obilježja. Držić se u pismima koristi prvim licem množine, kako bi ostavio dojam veće ozbiljnosti i dao snagu onome što piše. Tako smiono predlaže vojvodi da pošalje vojsku u Dubrovnik s nekoliko povjerljivih ljudi koji će u grad doći pod krinkom. On bi se u tu svrhu vratio u Dubrovnik, i pomogao organizaciji državnog udara i, što je još važnije, preuzimanju vlasti. Tu opetovano izražava težnju za uspostavom demokratičnijeg oblika vlasti od one tadašnje, a koja ne bi bila ograničena samo na vlastelu. Ujedno izražava svoju bojazan da će Dubrovnik doći pod osmansku vlast ukoliko se nešto prije toga ne učini. Prikladno se poziva na zlu sudbinu koja je zadesila egejski otok Khíos. Otok je bio u vlasti Genove koja je plaćala Osmanlijama danak, no u godini kada su pisma napisana, Turci su napali otok i zauzeli ga. Na taj način Držić želi ovom činu urote dati više opravdanja jer taj čin ne predstavlja samo osobnu korist već je posljedica brige za sigurnost grada i građana.
Dobar plan za dramu
Držić je imao plan kako bi taj prevrat trebao izgledati. Ova Držićeva razrada ima više kazališna nego realna obilježja. Pripreme za udar je želio započeti već u rujnu 1566. godine. U grad je vojvoda trebao poslati što prije vojsku u manjim skupinama, ali nenaoružanu. Nitko od pristiglih ljudi nije trebao znati zašto je stigao tu gdje je stigao, a onda bi im Držić pokazivanjem vojvodina odobrenja i pečata sve pomno razložio. Snage su trebale u grad doći do siječnja 1567. godine, nakon čega bi bio izveden udar. U tim pismima ima puno nejasnoća što i kako.
Poimanje demokracije prema vlastitoj mjeri
Njegova je demokracija prilagođena mjerilima privilegiranog građanskog sloja. Držić je, od vojvode Cosima, tražio i novčanu pomoć. Zapravo je vrlo upitno psihičko stanje u kojem je Držić pisao ova pisma jer je više nego ludo za vjerovati da se u gradu poput Dubrovnika ne bi primijetila prisutnost stranih vojnika koji su u njega došli, uvjetno rečeno, pod krinkom. Dubrovačka vlastela, kako se čini, nije nikada saznala što se događalo tog ljeta, u pozadini 1566. godine. U zadnjem poznatom pismu Držić je svjestan da nije dobio podršku Medicijevih, i strahuje za svoj život, te traži zaštitu. Umro je već 2, svibnja 1567. godine, no je li dubrovačka elita imala udjela u njegovoj smrti ne zna se sa sigurnošću. U osnovi bilo bi zgodno napraviti ekshumaciju Držićeva tijela i provjeriti je li njegova smrt bila priroda ili nasilna, a možda i uzrokovana silnim dugovima koje je imao “na grbači”. Završit ćemo prikladno kao što smo i započeli s Junijevim stihovima, a koji su sasvim u duhu naše literarne tradicije:
Govneni će tuj popovi,
videć da si tako resan,
sprva u način kantat ovi,
više tebe ovu pjesan:
U govno se govno stani!
Vȁs si govnen, kneže usrani!
Svako vrijeme ima svoja govna, pa su ovi stihovi bezvremenski i u skladu s tim široko primjenjivi. Ipak, rijetki će poput Držića pokušati, koliko god to bilo ludo, od riječi prijeći na djela.
Piše: Sonja Kirchhoffer
