Djevojka zvana “Pohlepnica”: Lijepa plesačica kankana bila je miljenica publike i muza Toulouse-Lautreca

Slika: YouTube screenshot

U prošlom dijelu teme o povijesti cabareta, pisali smo o nastanku ove osebujne umjetničke forme te načinu na koji je, služeći poput svojevrsna društvenog ogledala, poravnavala razlike među klasama. Sada je vrijeme da se pozabavimo najpoznatijim pariškim kabaretom: govorimo, dakako, o “Moulin Rougeu”.
Scena iz filma “Moulin Rouge” iz 2001. (YouTube screenshot)

Dom kankana

Otvoren je 1889. godine u podnožju Montmartrea, kao plesna dvorana, a naziv (u prijevodu “Crveni mlin”) dobio je po nadograđenoj crvenoj vjetrenjači na krovu objekta. Prvi vlasnici bili su Joseph Oller i Charles Zidler, a ustanova i njezin program odražavali su polet i frivolni duh pariškog fin de sièclea. Ono zbog čega su se rijeke posjetitelja slijevale kroz njegova vrata bio je, dakako, kankan.

Ovaj ples, specifičan po temperamentnim zamasima nogu i skokovima što dovode do otkrivanja donjega rublja, izvodile su ga atraktivne mlade dame poznate kao “Les Chahuteuses” (“Zločeste djevojke”).

Kankan (YouTube screenshot)

Zločeste djevojke

Miljenica publike bila je jedra brineta po imenu Louise Weber. Tako je, međutim, nitko nije zvao: slavu je stekla kao La Goulue, u slobodnom prijevodu “Pohlepnica” odnosno “Proždrljivica”. Dobila ga je zbog navike da otima pića gostiju i pohlepno ih srče za vrijeme plesa. Nije bila osobito lijepa, ali je drčnošću i gotovo akrobatskim vještinama ostavljala gledatelje bez daha.

Ovjekovječio ju je slavni (i stalni) gost Henri de Toulouse-Lautrec, na brojnim platnima te plakatu koji je 1891. izradio za “Moulin Rouge”. U njegovoj pažnji uživale su i ostale “Zločeste djevojke”, poput Jane la Folle, La Môme Fromage, Grille d’Egoût i Nini Pattes-en-l’Air. Uz njih je, kao jedini muški plesač, nastupao Valentin le Désossé, a program je popunjavala pjevačica i imitatorica Yvette Guilbert.

La Goulue (YouTube screenshot)

Skandalozna povorka

U kabaretu se od 1890. izvode i točke neprikrivena seksualnog značaja, kao što su revije “Circassiens et Circassiennes” i “Bal des Quat’z’arts”. Potonja je 1893. izazvala skandal zbog povorke golih djevojaka, predvođenih nosiljkom s golom glumicom u ulozi Kleopatre.


Početkom dvadesetog stoljeća, program postaje konzervativniji, te se uglavnom izvode operete. Do preporoda dolazi nakon Prvoga svjetskog rata, pod upravom Pierrea Foucreta te umjetničkim vodstvom Jacques-Charlesa i slavne pjevačice Mistinguett. To razdoblje karakterizira spajanje francuskih kabaretskih tradicija s brodvejskima – revijske predstave američke plesne grupe Gertrude Hoffmann bile su veliki hit.

Mistinguett (YouTube screenshot)

Akvarij s golim plivačicama

Nakon novog razdoblja opadanja za Drugoga svjetskog rata, kad su jedini veći uspjesi bili koncertni nastupi Édith Piaf, kabaret je obnovljen početkom pedesetih, pod upravom Josepha i Louisa Cléricoa te umjetničkim vodstvom plesnog ansambla Doris Haug, tzv. “Dorisinih djevojaka”.

Današnji stil zaokružio je početkom šezdesetih. U sklopu kabareta tada je konstruiran veliki akvarij s golim plivačicama, duhovito nazvanim “Najade”, a program se sastoji od velikih plesnih revija s nekoliko glavnih nastupa. Programi se smjenjuju svakih nekoliko godina, a svi naslovi počinju slovom “F”, primjerice, “Frou Frou”, “Frisson”, “Fascination”, “Femmes, femmes, femmes”, Formidable” i “Féerie”. Do današnjeg dana, unatoč svim transformacijama, “Moulin-Rouge” ostao je simbol slobodoumnog ozračja pariškoga noćnog života a, u čast jedne od svojih najpoznatijih mušterija, njegovo predvorje nazvano je “Salon Toulouse-Lautrec”.

“Crveni mlin” nipošto nije bio jedini kabaret u gradu. Uz prvi francuski Music Hall “Olympiju”, također u vlasništvu Ollera; “Printaniju”, ljetni kabaret čije predstave su uključivale pjevanje, pantomimu, akrobatske točke, žongliranje te dresirane lavove, medvjede i slonove; “Folies Bergère”, na čijoj pozornici su defilirale zvijezde poput Mauricea Chevaliera, Charlieja Chaplina te Josephine Baker (u komadu “La Folie du Jour” iz 1926. potonja je na sebi nosila samo suknju načinjenu od banana) te koji je ovjekovječen na čuvenom platnu Edouarda Maneta; “Le Lido”, u kojem su nastupali Édith Piaf, Laurel i Hardy, Shirley MacLaine, Marlene Dietrich i Noël Coward, od pariških kabareta svakako valja spomenuti čuveni “Crazy Horse”. Štoviše, ovo osebujno mjesto zaslužuje posebno poglavlje.

Nastavlja se…

Piše: Lucija Kapural

Komentari