Detektivski rad uporne kustosice doveo do pronalaska izgubljene biste cara Kaligule

Kako je bista završila na otoku?

Konkretna mala Kaligulina bista nađena je početkom iskopavanja Herkulaneja, znači negdje u prvoj polovici 18. stoljeća. Nakon toga ju je vrlo brzo preko svojih veza u viskom krugovima kupio britanski veleposlanik u Firenci sir Horace Mann. On je potom predmet darovao svom dobrom prijatelju Horaceu Walpoleu, najmlađem sinu prvog engleskog premijera Roberta Walpolea. I Mann i Walpole su bili zaljubljenici u čudesnu Firencu, a fascinirala ih je i povijest. Doduše čini se da su njihovi zajednički interesi rezultirali i odnosom koji je nadilazio običan prijateljski odnos.

Walpole je u jednom periodu svog života bio u Firenci te je tada zabilježio i iduće: “Zaista mogu reći da nikada nisam bio sretan osim u Firenci”. Ova se njegova izjava možda može dovesti u vezu s tim što je bio u Firenci s Mannom. Walpole je bio oduševljen poklonom i smatrao ga je jednim od najvrednijih predmeta u svojoj kolekciji. Zabilježio je o bisti i iduće:“Gledam u nju od jutra do mraka. To je više portret nego bilo koja slika koju sam ikad vidio,”. “Kosa i uši djeluju zanemareno, kako bi se pojačao dojam očiju, koje su apsolutno božanstvene, i imaju divlju melankoliju, koja u čovjeka može sazreti do ludila.” (slobodan prijevod) Oči na kipovima rimskih careva su obično bile izrađene od svjetlucavih materijala. Najčešće je to bilo staklo, emajl ili drago kamenje. Ovi su materijali davali portretima živost i realističnost. Kaligulina bista ima u očima srebro. Da ovdje imamo posla s Kaligulom pokazuju crte njegova lica koje karakterizira visoko čelo, male i podrugljive usne, istaknuta brada i napose  “luđački” sjaj u očima. Stručnjak za carsku rimsku ikonografiju Dietrich Boschung sa Sveučilišta u Kölnu uvjeren je da je riječ o Kaliguli.

Rasprodaja imanja i kolekcije

Walpole je preminuo 1797., a nekoliko desetljeća kasnije došlo je do rasprodaje njegova neogotičkog dvorca Strawberry Hilla u Twickenhamu, odnosno današnjem predgrađu Londona. S prodajom imanja rasprodana je i vrijedna i velika kolekcija. Kaligulina bista je tako započela svoje novo putovanje u kojem je prelazila iz jedne u drugu ruku. Tijekom dugih desetljeća izgubio se trag o ovom raritetnom kipiću. Vjerojatno bi još uvijek bila nepoznanica gdje se nalazi da se u sve to nije umiješala jedna radoznala kustosica Strawberry Hilla Silvia Davoli. Istraživanje ove povjesničarke, koja je ujedno profesorica sa Sveučilišta Oxford, pokazalo je da su silne putešestvije bistu dovele do poznate aristokratske obitelji sir Johna Henryja Schrodera u čiji je posjed kipić došao na izmaku 19. stoljeća. Davoli je do ovog otkrića došla zahvaljujući tome što je cijelo jedno desetljeće proučavala korespondenciju između Walpolea i Manna.

U tom istraživanju uveliko joj je pomogao nalaz Carterova crteža Kaliguline biste, a kojega je pronašla na Sveučilištu Yale. Umjetnik John Carter je napravio ovu skicu na zahtjev Horace Walpolea. Kada je kasnije Davoli naišla na brončanu malu bistu u spisku Schroderove kolekcije povezala je sve informacije, a potom ih usporedila i došla do spoznaje da je ova Walpolova bista završila u obitelji Schroder krajem 19. stoljeća. Naravno obitelj Schroder nije znala čiju bistu ima u kolekciji. Oni su bili uvjereni da je riječ o bisti izlivenoj u doba renesanse jer je bronca od koje je izrađena bila u odličnom stanju. Njihovo mišljene opovrgla je kasnija i analiza materijala koja je pokazala da je predmet znatno stariji nego je kolekcionarska obitelj mislila.

Bistu možete vidjeti na novoj izložbi nazvanoj “Strawberry Hiil lov na blago” koja se održava u Strawberry Hill House. Ovo je zdanje danas u vlasništvu Sveučilišta St. Mary’s . Skulptura Kaligule vratit će se na izvjesno vrijeme “kući”, konkretno između 28. lipnja i 8. rujna 2024. Želite li vidjeti Kaligulinu originalnu bistu, a nije vam problem skoknuti do otoka, svratite do Londona i ovog fascinantnog zdanja.

Piše: Sonja Kirchhoffer