Zbunjujuća terminologija Habsburške Monarhije

Hrvatska je nakon smrti ugarsko-hrvatskog kralja u Mohačkoj bitki 1526. došla pod žezlo obitelji Habsburg. Time je ušla u državnu zajednicu čiji se karakter, pa i naziv, kroz stoljeća više puta promijenio.

Habsburgovci vuku porijeklo iz današnje Švicarske. U početku su bili samo lokalna dinastija, ali je njihova moć postupno rasla tijekom srednjeg vijeka te su 1276. postali vladari Austrijskog Vojvodstva. Nizom dinastičkih brakova uspješno su proširili svoj teritorij na velik dio Europe, uključujući Španjolsku i njeno golemo kolonijalno carstvo, dijelove Beneluksa, južnu Italiju itd. Obitelj se uzdigla u europsku velesilu nakon Bečkog kongresa 1515., gdje je ugovoreno međusobno nasljeđivanje između Habsburgovaca i ugarsko-hrvatsko-češkog kralja Vladislava II. Jagelovića. Godine 1521. dinastija se podijelila na španjolske i austrijske Habsburgovce. Španjolski su Habsburgovci preuzeli Španjolsku, Nizozemsku i talijanske posjede. Austrijski su Habsburgovci vladali preostalim zemljama dinastije, a uspjeli su se nametnuti i kao nasljedni vladari Svetoga Rimskog Carstva Njemačkog Naroda (otprilike teritorij današnje Njemačke) iako ono službeno nije bio njihov posjed.

Geneza Habsburške Monarhije

Vladislav II. poginuo je u Mohačkoj bitki 1526. što je austrijskim Habsburgovcima omogućilo da naslijede njegove zemlje. Tada su dobili pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje i na prijestolje Kraljevine Češke, iako su u praksi vladali samo malim dijelom koji nije bio pod osmanskom vlašću. Kroničari su počeli pisati o Habsburškom Carstvu, Habsburškoj Monarhiji ili zemljama kuće Habsburg, ali taj golemi teritorij nije imao službeno ime.

Godine 1804. Franjo I. Habsburški proglasio se carem Austrije, a dvije godine kasnije Sveto Rimsko Carstvo službeno je ukinuto. Habsburgovci su tako oslabili veze s njemačkim državicama na sjeveru, ali su skovali novi identitet za svoje posjede – nastalo je Austrijsko Carstvo. Međutim, Monarhiju je sve više potresalo nezadovoljstvo Mađara i drugih naroda koje je kulminiralo revolucijama 1840-ih. Habsburgovci su primorani na kompromis.


Godine 1867. potpisana je Austro-Ugarska nagodba (njem. Ausgleich). Uspostavljena je Dvojna Monarhija ili Austro-Ugarska. Tada su Austrija i Ugarska postale dvije države vezane samo osobom vladara (austrijski car i ugarski kralj). Imale su zajednička ministarstva vanjskih poslova, rata i financija, koja su odgovarala odborima obaju Parlamenata. Trgovačka, carinska i pitanja valute usklađena su nagodbenim pregovorima, koji su se održavali svakih deset godina. Inače su dva dijela Carstva bile ustavne monarhije sa zasebnim Parlamentima, predsjednicima Vlade i zakonima.

Austrijski dio Monarhije zapravo nije imao službeno ime – zvali su ga jednostavno Austrija, Cislajtanija (zemlje na ovoj strani Lajte gledano iz Beča) ili „zemlje predstavljene u Carevinskom vijeću“. Sastojao se od 17 pokrajina ili krunskih zemalja (Krönländer):
Unatoč različitim titulama i naporima lokalnih stanovnika da steknu posebna prava, sve navedene regije imale su jednaki status. Svaka je imala pokrajinski sabor te je slala zastupnike u Carevinsko vijeće (Reichsrat) u Beču.

Ugarski dio Monarhije, poznat kao Zemlje krune sv. Stjepana ili Translajtanija (zemlje na drugoj strani Lajte gledano iz Beča) sastojao se od 71 županije, od kojih 8 hrvatskih (Varaždin, Bjelovar, Lika-Krbava, Modruš-Rijeka, Zagreb, Slavonska Požega, Osijek, Vukovar) te dva administrativno zasebna grada – Rijeka i Budimpešta. Banat i Transilvanija stavljeni su pod mađarsku vlast. Sukladno Hrvatsko-Ugarskoj nagodbi iz 1868., Hrvatska i Slavonija zadržale su određen stupanj autonomije.

Habsburgovci su bili najrasprostranjenija vladarska obitelj stare Europe. Njihovi su se posjedi prostirali od Pirinejskog poluotoka na zapadu do Bukovine na istoku, od Toskane na jugu do Nizozemske na sjeveru. Taj konglomerat teritorija činio je okosnicu dinastije oko koje se vrtjela povijest Srednje Europe.

Piše: Boris Blažina

Komentari