Pet država graniči s Arktikom: Rusija, SAD, Kanada, Norveška i Danska (preko Grenlanda koji je dio njezina teritorija). Razumno bi bilo pretpostaviti da je svih pet država zainteresirano za to područje jer otvoreno more znači pristup većini prostranstava oko Sjevernog pola, no prvo moraju dokazati UN-u da im ta područja zakonito pripadaju. Kako bi birokratski postupak oko ovog pitanja mogao potrajati godinama, ako ne i desetljećima, te bi se države u međuvremenu mogle naći u sukobu, posebice ako započnu intenzivniju militarizaciju polarnog područja koje je jedno od najnegostoljubivijih i najvrednijih nekretnina na svijetu.
Tajni sukob na dalekom sjeveru
Dok je pažnja većine ljudi usmjerena na vruća žarišta Bliskog i Srednjeg istoka, čini se da malo koga zanima što se događa na Arktiku. Nekoliko posljednjih godina države koje pretendiraju na Arktik bile su vrlo zaposlene izgradnjom obavještajne infrastrukture koja uključuju satelite za nadzor, izviđačke bespilotne letjelice, prislušne baze, špijunske zrakoplove i teško primjetne podmornice. Danska i Kanada prijavile su brojne obavještajne operacije koje se odvijaju u blizini ili na njihovim teritorijima, a Kanađani su otišli toliko daleko da su njihov intenzitet usporedili s onime kakav je bio na vrhuncu Hladnoga rata. NATO je u 2014. godini imao triput više slučajeva u kojima su presreli ruske špijunske zrakoplove u regiji Arktika nego u 2013. godini. Istovremeno, SAD bilježi prelet špijunskih satelita iznad Arktika svakih 30 minuta, što bi bio ekvivalent 17 000 preleta u godini dana, a planiraju i postavljanje nove generacije inteligentnih senzora koji će pratiti sve što se događa iznad, na i ispod ledenog prekrivača i mora. Arktik je danas postao područje intenzivne primjene visokotehnološke špijunaže.
Uloga UN-a
Stvarna, zakonita odluka o tome koja će država dobiti koji komad Arktika bit će donesena tisućama kilometara južnije, na Manhattanu, a donijet će je skupina koja se sastoji od 21 geologa, geofizičara i hidrografa koji čine UN-ovu Komisiju za granice epikontinentalnog pojasa (epikontinentalni pojas dio je morskog dna koji se proteže izvan teritorijalnog mora), čija je kratica CLCS, osnovana 1997. godine temeljem Konvencije o pravu mora. Član te komisije bio je do 2007. godine i naš ugledni stručnjak, prof. dr. Mladen Juračić s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Konvencija o pravu mora međunarodni je sporazum koji propisuje koja su prava (i obveze) za korištenje svjetskih mora i oceana, a određuje i koji je isključivi gospodarski pojas, što znači koliko se daleko od obale neka država zakonito može baviti ribolovom ili rudarenjem minerala koji se nalaze ispod morskog dna. Ta je udaljenost određena na 200 nautičkih milja od obale, što je ono zbog čega je Tonči Tadić svojedobno plakao u Saboru jer njegove kolege nisu imale hrabrosti proglasiti isključivi gospodarski pojas u našem dijelu Jadranskoga mora. Upravo zbog Konvencije o pravu mora nijedna od pet država koje graniče s Arktikom nema zakonito pravo dotaknuti ogromna bogatstva koja su preko linije koja se nalazi 200 nautičkih milja od njihovih obala. Međutim, ona dopušta da bilo koja država može lobiranjem dobiti još 350 dodatnih nautičkih milja, ponekad i više, ako dokaže da je neka podvodna geološka formacija produžetak kontinentalne mase koja je dio njihova kopna.
Svaka država koja graniči s regijom Arktika, nakon što ratificira Konvenciju o pravu mora, ima deset godina za predstavljanje znanstvenih dokaza Komisiji za granice epikontinentalnog pojasa da se njihov teritorij proteže izvan isključivoga gospodarskoga pojasa. Prosinac 2014. godine bio je posljednji trenutak za Dansku da preda svoje podatke UN-u. Uspjeli su to učiniti u doslovno pet minuta do 12, i tako se pridružiti Rusiji i Kanadi u borbi za dio grebena Lomonosov koji one smatraju svojim. Iako su troškovi ovih pothvata za sve uključene države iznimno skupi, poneki taktički potezi koji su trebali učvrstiti njihove tvrdnje o pravu na taj dio svijeta bili su obični jeftini trikovi, a neki od njih i potpuno bizarni.
Glomazna birokracija sporo rješava problem
Zbog svega bi toga ovaj međunarodni problem mogao biti dramatično teže rješiv nego što se čini na prvi pogled. Jedan od razloga za to leži i u činjenici da se Komisija za granice epikontinentalnog pojasa sastaje samo dva puta godišnje, tako da je tempo rješavanja bilo kojeg zahtjeva sve samo ne brz. U 30 godina postojanja Komisija je od zaprimljenog 61 zahtjeva riješila svega 18. Kako stvari stoje, daleko će više posla imati u budućnosti jer je najavljeno čak 46 novih slučajeva koje treba riješiti u nadolazećem vremenu.
Problem Arktika je složen i svakim danom postaje još složeniji. Komisija za granice epikontinentalnog pojasa zahtjeve zainteresiranih država neće tako skoro riješiti jer im stalno pristiže nova dokumentacija. Danska pokušava ubrzati ovu proceduru prijedlogom da se analiziraju samo znanstveni dokazi svake od država-pretendenata na Arktik, a nakon što se ti dokazi provjere i priznaju, predlažu da se države-pretendenti same dogovore gdje će biti konačne granice, što je također moguće učiniti prema Konvenciji o pravu mora. Ova zapetljana birokratska procedura u neku je ruku pogodovala polarnim državama jer su kroz desetljeća uspostavili nekakav prešutni međuodnos koji izgleda poput dogovora arktičkih skvotera od kojih nitko nema stvarno pravo svojatati to područje. Svi uzimaju jednostrano pravo za istraživanje polarnog plijena, dok istovremeno šire područja pod svojom kontrolom kako se led polagano topi. S odlukom ili bez odluke UN-a, polarne države neće samo tako odustati od svojih namjera u nadolazećem vremenu.
Piše: Vladimir Perić
