Iz perspektive europskih suvremenika, život ruske žene sredinom 17. stoljeća bio je nevjerojatno monoton i potpuno lišen većine osnovnih ljudskih tjelesnih i emocionalnih potreba.
U zemlji u kojoj je prilikom vjenčanja otac mladenke simbolički predavao bič mladoženji, dajući mu tim činom pravo da vlada budućim životom svoje supruge, ženu je od kućnog ljubimca – pod uvjetom da dolazi iz imućne i ugledne obitelji – razlikovao tek potencijalno visok miraz. I dok su ruske pučanke, slično svojim muškim suvremenicima, životne frustracije liječile bjesomučnim opijanjem, žene iz boljarskih obitelji svoje su dane provodile lišene čak i toga privremenog izlaza. Zatvorene u tereme, potkrovne prostorije plemićkih kuća, dane su provodile u molitvi i pletenju, dok su iz terema izlazile isključivo radi odlaska na liturgijsku službu, uvijek u pratnji muškaraca. U očima svoga muža, brata i oca, idealna ruska žena bila je šutljiva, krotka i potpuno pomirena sa svojim položajem.
Moralističko licemjerje, u kojem su zapadnjačke princeze, bez obzira na brojne ljubavnike i raskalašene bankete, predstavljale omiljene društvene figure, u Rusiji 17. stoljeća nije zaživjelo niti u najmanjim tragovima. Upravo suprotno, život carevne, carske kćeri, bio je predodređen na način koji je nadmašivao čak i agoniju ruske pučanke. Lišene obrazovanja i zatvorene u teremu carske palače, carevne su bile žrtve zakona prema kojem se, u svrhu stabilnosti carstva, nisu smjele udavati. Samostanski karakter takvog života potpuni je oblik poprimao krunidbom novog cara, nakon čega bi se njegove sestre povlačile u samostane, u kojima bi, uz minimalni kontakt s vanjskim svijetom, provele ostatak života.
Mogućnost da se u takvoj klimi žena domogne vlasti bila je minimalna, no lik carevne Sofije od rane je mladosti prkosio mizoginim ruskim konvencijama. Nagovorivši oca da joj pruži obrazovanje istovjetno onom brata Fedora, Sofija se našla pod tutorstvom klasično obrazovanog bjeloruskog kanonika Silvestera Medvedeva. Inteligentna i ambiciozna, Sofija je nakon očeve smrti i Fedorove krunidbe uspjela dobiti dopuštenje da boravi u Kremlju, u kojem je, pod izlikom brige za bolesnog brata, počela širiti svoj utjecaj na državnu politiku. Žestoka i elokventna, postepeno je zadobila podršku dijela boljara i velikodostojnika, slijedom čega je, ruskim tradicijama i zakonima unatoč, odlučila domoći se potpune vlasti u zemlji.
Uspjela je izboriti se za mjesto regentkinje dok su brat Ivan V. Aleksejevič i polubrat Petra I. Aleksejevič bili maloljetni. U upravljanju Carstvom pomagao joj je glavni savjetnik i ljubavnik Vasilij Golicin. Sofija je s Poljskom 1686. zaključila mir s Poljskom, čime je Rusija dobila Kijev. U ratovima protiv Krimskog Kanata nije imala uspjeha, a polubrat Petar I. Aleksejevič svrgnuo ju je s vlasti te zatočio u manastir.
Piše: Kristijan Poklečki
