Od ulaska do izlaska otočnog Kraljevstva iz Europske unije

Nijedna članica Europske unije nije bila toliko problematična po pitanju članstva u ovoj organizaciji kao što je bilo Ujedinjeno Kraljevstvo.

Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je jedna od najvećih sila u Europi. Nastalo je 1801. godine ujedinjenjem Velike Britanije i Irske. Već tada je bio u upotrebi izraz Britansko Carstvo, što označava Ujedinjeno Kraljevstvo sa svim kolonijama. U drugoj polovici 19. stoljeća doživjelo je vrhunac tijekom vladavine kraljice Viktorije. Bila je najbogatija, najutjecajnija i opsegom najveća država na svijetu te postaje glavna politička sila na globalnoj razini.

Veliki preokret u odnosu moći

Dvadeseto stoljeće donijelo je tzv. vjetar promjene. Kraljevstvo je iz oba svjetska rata izašlo na pobjedničkoj strani, ali gubitak kolonija, tj. iskorištavanja njihova bogatstva, nije se mogao spriječiti. (Napomenimo da se Irska osamostalila još 1922. godine.) Stoga je između 1945. i 1965. broj ljudi na teritorijima pod upravom Kraljevstva pao sa 700 milijuna na 5 milijuna. Usto je sve manje Kraljevstvo krajem 1945. postalo velik dužnik jer je od SAD-a tražilo još pozajmicu od oko 4 milijarde dolara budući da je nakon Drugog svjetskog rata praktički bankrotiralo.

Dok se Ujedinjeno Kraljevstvo bavi svojim propadajućim Imperijem, na kontinentu se 1951. osniva Europska zajednica za ugljen i čelik s ciljem političkog i gospodarskog ujedinjavanja europskih zemalja i osiguravanja trajnog mira. Bila je to preteča današnje EU. Ugovorom iz Rima, potpisanim 1957. godine,  osnovana je Europska ekonomska zajednica (EEZ) čime se stvara zajedničko tržište. UK u svemu tome ne sudjeluje, ali zato sljedeće godine sudjeluje u osnivanju EFTA-e (Europskog udruženja slobodne trgovine) koja se bavi isključivo gospodarskim pitanjima i u njoj ima (opet) vodeću ulogu.


Problemi otpočetka

Ubrzo postaje jasno da EFTA ne može biti konkurencija EEZ-u. Nakon Sueske krize 1956. Ujedinjeno Kraljevstvo uviđa da nema političku moć kao nekad. Prvi zahtjev za pristupanjem EEZ-u poslan je 1961. godine. Međutim, 1963. Francuzi ulažu veto protiv ulaska Ujedinjenog Kraljevstva u EEZ. Drugi zahtjev je poslan 1967., ali su ga Francuzi opet odbili. Francuski predsjednik Charles de Gaule je o “otočnom kraljevstvu” rekao: “Ona ima, u svemu što radi, vrlo karakteristične i vrlo originalne navike i tradicije.”

Ujedinjeno Kraljevstvo istupilo je iz EFTA-e 1972., a nastavili pregovore s EEZ-om 1973. godine. Te su godine primljeni Ujedinjeno Kraljevstvo, Danska i Irska. Već sljedeće godine na vlast dolaze laburisti koji su osvojili izbore obećanjem o ponovnim pregovorima sa Zajednicom i referendumom o istupanju. Godine 1975. proveden je referendum o članstvu u EEZ-u. Bio je to prvi referendum u povijesti ove države. Na njemu se 67 % glasača izjasnilo za ostanak u Zajednici.

“Mi hoćemo svoj novac natrag!”

Tijekom 70-ih godina prošloga stoljeća Kraljevstvo su potresale gospodarske krize koje su kulminirale 1978. i 1979.  brojnim štrajkovima. Laburiste su te godine smijenili konzervativci. Sljedećih desetak godina Kraljevstvom vlada Margareth Thatcher, jedna od najvećih euroskeptika. Početkom 80-ih godina Ujedinjeno je Kraljevstvo bilo treća najsiromašnija država članica zbog recesije, a uskoro je postala jedna od država koja mora najviše davati u proračun Zajednice. Ono što je Thatcherici najviše smetalo je raspodjela novca unutar Zajednice. Naime, najviše se novca davalo članicama kroz poljoprivredne poticaje te strukturne i kohezijske fondove, a Ujedinjeno Kraljevstvo je bilo visoko industrijalizirana država s malim postotkom poljoprivrednika.

Na sastanku Europskog vijeća 1984. godine Željezna lady uspjela je smanjiti iznos koji Ujedinjeno Kraljevstvo mora uplaćivati u proračun Zajednice. Tada je izrekla poznatu rečenicu: “Mi hoćemo svoj novac natrag!” Nijedna članica Europske unije nije bila toliko problematična po pitanju članstva u ovoj organizaciji kao što je bilo Ujedinjeno Kraljevstvo.

Euroskepticizam postaje tradicija

Samo pet godina kasnije, njezin nasljednik, John Major odbio je uvođenje eura. Euroskeptici su se zadržali na vlasti do 1997., kad na izborima pobjeđuje laburist Tony Blair, koji je 2005. povećao iznos koji Ujedinjeno Kraljevstvo uplaćuje u proračun EU. To mu je donijelo negativne političke bodove.

Kad je EU predstavila nacrt zajedničkog ustava 2003. godine, Ujedinjeno je Kraljevstvo bilo oštro protiv njega. U Donjem domu Parlamenta navedeni su razlozi poput erozije nacionalne suverenosti i nacionalnog identiteta, uvođenja eura, nedemokratičnosti, prebrze integracije itd. Ustav nije prošao, ali su sve države članice ratificirale Lisabonski ugovor, koji stupa na snagu 2009. Njime nestaje Europska zajednica, a na njeno mjesto stupa Europska Unija, koja time stječe međunarodnu pravnu osobnost. U članku 50. Lisabonskog ugovora prvi put uvodi se mogućnost istupanja iz Unije.

Kada su se početkom 2011. godine zemlje članice sastale kako bi revidirale Lisabonski ugovor i dogovorile o programu financiranja kojim bi se održala financijska stabilnost EU i pružila financijska pomoć ekonomski ugroženim europskih državama. Premijer U. Kraljevstva, konzervativac  David Cameron odbio je  potpisati ga. Program financiranja je donesen bez UK. Uskoro nakon toga obećao je nove pregovore o uvjetima članstva i novi referendum o istupanju iz EU. Pritom je izjavio da  UK treba ostati članica EU, ali se ona mora reformirati.

Dana 23. lipnja 2016. na referendum je izašlo 72 %  glasača. Njih 51,89 % glasalo je za istupanje iz Unije, a premijer Cameron, koji je obećao ovaj referendum, dao je ostavku.

Piše: Marsela Alić

Komentari