Banska konferencija, osnovana 1860., tražila je da se pri biranju zastupnika za Hrvatski sabor primijeni zakon iz 1848. godine jer je obuhvaćao Rijeku, Međimurje, Dalmaciju i Krajinu. Rijeka i Dalmacija odbile su poslati zastupnike, Međimurje je priključeno Mađarskoj, dok je krajišnicima Franjo Josip zabranio da dođu u Sabor. Ipak, naknadnom odlukom cara (9. svibnja) zastupnicima iz Vojne krajine dopušten je dolazak u Sabor, ali samo na sudjelovanje u raspravama o državnopravnim pitanjima.
Nakon što su održani izbori, u sastav Sabora ušli su najpoznatiji političari, književnici i istaknuti javni djelatnici tadašnje Hrvatske i Slavonije, tako da se taj Sabor naziva i najintelektualnijim Saborom.Prema vladarevoj zapovijedi, glavne zadaće Sabora trebale su biti uređenje odnosa s Ugarskom, slanje zastupnika na krunidbu Franje Josipa za kralja Ugarske, Hrvatske i Slavonije te Dalmacije (odjednom), biranje devetorice zastupnika za Carevinsko vijeće te rasprava o načinu izbora za središnje zakonodavno tijelo.
Zasjedanje Hrvatskoga sabora započelo je 15. travnja 1861. godine svečanom instalacijom bana Josipa Šokčevića, a kraljev povjerenik bio je nadbiskup Juraj Haulik. Otvaranje Sabora dočekano je velikim oduševljenjem naroda, a čitavo zasjedanje bilo je prožeto atmosferom mržnje prema Beču i mađarskoj eliti.
Temeljno stajalište bilo je da Ustav Trojedne Kraljevineima pravni kontinuitet od vremena narodnih kraljeva, ali se prilagođavao duhu vremena vlastitim zakonodavstvom na staleškim saborima tijekom stoljeća. Tvrdnju o neprekinutom hrvatskom državnom pravu zastupnici su kao dokaz isticali da je hrvatski narod (zapravo plemstvo) dobrovoljno pozvao Arpadoviće na ispražnjeno prijestolje te stoga s Ugarskom može biti povezan isključivo personalnom unijom. Osim toga, ističu se ugovori s Habsburgovcima na Cetinskom saboru 1527. te Hrvatska pragmatička sankcija iz 1712. godine. Kao daljnji dokaz državnosti navode se porezni i vojni poslovi o kojima je oduvijek odlučivao staleški sabor.
Zastupnici su izglasali i načelnu izjavu prema kojoj sve zemlje pripadaju državnom teritoriju Trojedne Kraljevine, a to su: Hrvatska i Slavonija, Dalmacija s Dubrovnikom i Kotorom, Kvarnerski otoci, Metlika, dio Štajerske, Međimurje, Rijeka s primorjem, velik dio Istre te Bosna i Hercegovina.
Osim politikom, Sabor se bavio i upravno-pravosudnim, društveno-ekonomskim te kulturnim pitanjima.
Doneseni su brojni zakoni o uređenju županija, gradova i seoskih općina, uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga u cjelokupnom javnom životu, kao i osnovni nastavni programi za škole. Odlučeno je da se osnuje narodni muzej, a Sabor je preuzeo i pokroviteljstvo nad netom osnovanom Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti (JAZU).
Piše: Dražen Krajcar
Više o temi: https://povijest.hr/drustvo/politika/listopadska-diploma-i-veljacki-patent/
https://povijest.hr/uncategorized/hrvatska-nakon-ukidanja-apsolutizma/
https://povijest.hr/drustvo/politika/carev-odgovor-raspustanje-sabora/
https://povijest.hr/drustvo/politika/mazuranicev-clanak-42/
