Evita Peron: “Moji beskošuljaši” (II. dio)

Nakon što je Evitin suprug Juan Perón pobijedio na predsjedničkim izborima, Evita se odlučila raskrstiti s dotadašnjom tradicijom predsjedničkih supruga – pojavljivati se prilikom svetkovina, primati razne počasti, lijepo se oblačiti i slijediti protokol. Raskrstila je s glumačkom karijerom te odlučila konkretnim političkim djelima pomagati suprugu.

Evita je u početku radila na primanju poslanstava sindikata i radnika. Evita je svaki dan primala ljude jednog po jednog te ispisivala čekove. Ova se suradnja intenzivirala te joj omogućila da uspostavi osobnu bazu moći. Radnicima izvan sindikata uskraćena je pomoć. Postala je prvom Vladinom figurom koja se pozabavila dotad marginalnim pitanjem – emancipacijom žena. Zanimala se ne samo za pravo glasa, već i zdravstvo, obrazovanje i rad. Evita je prva žena koja je za te napore tražila potporu u širim slojevima, a ne samo među intelektualcima. Njen je suprug u Ministarstvu rada i socijalne skrbi osnovao posebno odjeljenje za žene. Godine 1947. ostvareno je žensko pravo glasa. Evita je kasnije osnovala i Žensku peronističku stranku, postavši prva predsjednica uz gotovo neograničene ovlasti. Svoje je iskustvo opisala ovako:

[quote font=”arial” font_size=”14″ bgcolor=”#f3f3f3″ color=”#000000″ arrow=”no”]Organizacija Ženske peronističke stranke bila je jedan od najtežih pothvata koji sam ikad pokrenula. Bez ikakvog presedana u zemlji – što mi je vjerojatno zapravo bilo u korist – te bez ikakvih resursa osim srca predanog velikom cilju, pozvala sam jednog dana malu skupinu žena na sastanak. Bilo ih je svega oko 30. Sve su bile vrlo mlade. Prepoznala sam ih kao svoje neumorne suradnice na polju socijalne pomoći, vatrene peronistkinje, fanatične sljedbenice Peróna. Bilo je potrebno napraviti popis svih žena u državi kako bi pronašli one koje vjeruju u našu stvar. Ovaj pothvat zahtijeva neustrašive žene, voljne raditi danonoćno.[/quote]

Postala je neslužbena čelnica ministarstva zdravstva i rada. Vješta i vatrena govornica, Evita je očarala mnoge obične ljude, iako nije bila bez kritičara – smatrali su da njeni potezi doprinose rastućoj inflaciji. Posjećivala je bolnice i sirotišta, tvornice i siromašne četvrti, stupajući direktno u kontakt s narodom. Izjavila je: „Moja je zadaća pukovniku prenijeti brige argentinskog naroda.“ Katkad su je zbog službenih dužnosti morali dugo čekati, ali bi se uvijek vratila i saslušala ih. Išla je među siromašne i bolesnedescamisadose (španj.beskošuljaši), kako su nazivali najsiromašnije radnike, te ih se nije ustručavala pomilovati ili poljubiti – zvala ih jemoji beskošuljaši. Ljubljenjem bolesnika prizivala je imidž katoličke svetice. Borbu protiv siromaštva shvaćala je gotovo kao svetu dužnost:

[quote font=”arial” font_size=”14″ bgcolor=”#f3f3f3″ color=”#000000″ bcolor=”#” arrow=”no”]Ponekad zaželim da su moje uvrede pljuske ili udarci bičem. Željela sam udariti ljude u lice kako bi vidjeli, makar na jedan dan, što ja vidim svaki dan kada pomažem narodu.[/quote]


Početkom 1947. ostvarila je plan za organizirane dječje izlete, dogovorila i izdala državne poticaje za pomoć izgradnje poliklinika za radnike u industriji tekstila i stakla, uredila socijalnu pomoć za više od 500 siromašnih obitelji, te posjetila slam Villa Soldati i organizirala stanovnicima adekvatnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu te započela izgradnju boljih stambenih prostora. Uvijek je inzistirala na tome da pomoć mora biti opipljiva – stvaranje radnog mjesta, davanje lijekova ili pronalaženje smještaja. Krajem iste godine putovala je u unutrašnjost zemlje i radila na unapređenju zdravstvenog sustava.

Tradicionalno je funkcija prve dame Argentine bila isključivo ceremonijalna. Evita je uz te obveze uvijek našla vremena da nastavi neumorni rad s najugroženijima. Novine Democracia su 1950. opisale jedan od njenih radnih dana:

[quote font=”arial” font_size=”14″ bgcolor=”#f3f3f3″ color=”#000000″ bcolor=”#” arrow=”no”]Započinje jutro vrlo rano u uredu Ministarstva rada i socijalne skrbi te prvi dio njenog radnog dana traje do 16:00 sati. U 17:00 se vraća i nastavlja raditi do zore uz samo nekoliko kratkih pauza. Jedna pauza je oko 20:30 sati, kada s generalom Perónom prisustvuje potpisivanju ugovora za dobrobit radnika u prehrambenoj industriji. Još jedna je oko 23:00 sata, kada prisustvuje odavanju počasti jednom od vođa željezničkih radnika koji je imenovan članom rukovodstva Nacionalnih željeznica. Odatle ide na banket u park Retiro, gdje ju s velikim oduševljenjem dočekuju radnici u industriji flaširanje vode. Vrativši se u Rad i socijalnu skrb, predsjeda aktom koji su organizirali radnici u industriji ulja za kuhanje.[/quote]

Dugina turneja

eva_duarte_de_peron_en_espanaKad je španjolski vođa Francisco Franco pozvao Peróna u Španjolsku, potonji se našao pred dilemom. Dobri odnosi sa Španjolskom bili su važni zbog povijesno-kulturnog nasljeđa Argentine, ali s druge strane Franco je bio omražen kao diktator i pomagač fašista. Stoga je Perón uputio suprugu na tzv. Duginu turneju po Europi, što mu je omogućilo da turneju proglasi humanitarnim, a ne političkim činom.

Tako je Evita 1947. posjetila Španjolsku, gdje je oduševljenim masama dijelila novac (Španjolska je tada bila pod embargom) i posjetila grobove Ferdinanda II. i Izabele I., monarha koji su sponzorirali Kolumbovu famoznu ekspediciju u potrazi za Indijom. Franco ju je odlikovao najvišim španjolskim civilnim odlikovanjem. U Rimu se susrela s papom Pijom XII., koji joj je uručio zlatnu krunicu. S njom je kasnije pokopana. U Francuskoj se susrela s Charlesom de Gaulleom i posjetila Versailles te je doček bio prijatan. Na jednom skupu žena izjavila je da 20. stoljeće neće ostati zapamćeno kao Stoljeće svjetskih ratova, već kao Stoljeće pobjede feminizma.

Doček, međutim, nije u svim zemljama bio prijatan. Već su joj u Italiji dobacivali da je kurva te vikali „Dolje fašizam!“, a u Švicarskoj su je prosvjednici obasuli rajčicama i kamenjem. Glavni razlozi tih prosvjeda bili su činjenica da je Argentina pružala utočište i unosne poslove odbjeglim nacistima i fašistima (među njima je bio i ustaški poglavnik Ante Pavelić), ali i povezanost s Francom. Britanski dvor ju je odbio primiti te je otkazala putovanje u Ujedinjenu Kraljevinu. Prema novijim istraživanjima, izgleda da Evita doista jest pružala pomoć odbjeglim nacistima i fašistima (uključujući notorna lica poput Mengelea i Eichmanna) da pronađu utočište u Argentini.

Nakon povratka s Turneje, počela je njegovati novi imidž. Složene frizure, zlatnu kosu i ekstravagantne kostime bivše glumice zamijenila je punđa i kvalitetno, ozbiljno odijelo poslovne žene.

Evitina zaklada

Sredinom 1948. osnovala je Zakladu María Eva Duarte de Perón. Financirala ju je porezima idobrovoljnim prilozima sindikata i tvrtki. Evita je javno iznijela da je cilj Zaklade premostiti rupe u nacionalnoj sigurnosnoj mreži te tradicionalni koncept dobrotvornosti zamijeniti programom socijalne pravde. Kroz nju je privukla podrške mnogih ljudi za supruga. Istovremeno je ukinula dotadašnje društvo za pomoć siromašnima, čime je privukla neprijateljstvo tradicionalnih elita. Znatno je smanjila budžet za državnu lutriju, uvela poreze na kasina i kladionice itd.

Siromašnima je distribuirala cipele, posuđe, odjeću i druge potrepštine te otvarala škole, bolnice i domove za beskućnike. Uskoro je pronađeno da su najveće rupe vezane uz pomoć starijim osobama, djeci i ženama. Evita je u kolovozu 1948. pročitala Deklaraciju o pravima starijih građana, a zatim je predala predsjedniku, te zatražila da je se uvrsti u zakonodavstvo i institucionalne okvire države. Iduće je godine uvrštena u Ustav. Izgrađeni su mnogi starački domovi te je izglasan zakon kojim se osobama starijima od 60 godina bez drugih prihoda osigurava mirovina.

Usto se Zaklada bavila gradnjom domova namijenjenih neudatim ženama koje su tražile posao, stanova za radnike te poliklinika diljem zemlje. Zaklada je na vrhuncu godišnje distribuirala po 400.000 pari cipela, 500.000 šivaćih mašina, 200.000 posuda za kuhanje itd. Organizirala je i Bolnički vlak Eva Perón koji je putovao zemljom i nudio kontrole i liječničku njegu ljudima u najudaljenijim krajevima zemlje. Osnovana je i velika Škola za medicinske sestre.

Izjavivši „Država koja zaboravlja svoju djecu odriče se svoje budućnosti“, Evita se bavila problemima djece i mladih. Stoga je osnovan Dječji grad Amanda Allen (nazvan prema medicinskoj sestri koja je poginula prilikom pomaganja žrtvama velikog potresa 1944.) i Studentski grad. Cilj prve institucije bilo je osigurati dom za napuštenu djecu i siročad, dok je Studentski grad u Buenos Airesu služio za smještaj studenata iz unutrašnjosti zemlje. Osnovane su mnoge ferijalne kolonije za djecu u morskim i planinskim krajevima. Organizirana su brojna sportska natjecanja za djecu. Prihodi od ulaznica korišteni su za liječničku kontrolu više od 300.000 djece. Usto su osnovane bolnice i klinike za djecu.

Zaklada je pomagala i drugim zemljama u vrijeme kriza ili prirodnih katastrofa (Ekvador, Španjolska, Italija, Izrael, Francuska, Japan, Peru i Bolivija).

Duhovni vođa nacije

peron_y_eva_1952Evita se 1951. našla na vrhuncu moći. Za tu su godinu bili zakazani izbori, a mnogi su na skupu potpore Perónu poticali Evitu da se kandidira za potpredsjednicu države. U početku je oklijevala, tražeći vremena da razmisli o svakoj odluci. Mnoštvo je, međutim, bilo uporno i zahtijevalo da se izjasni odmah. Na kraju je popustila: „Napravit ću ono što narod traži.“ Dana 31. kolovoza najavila je svoju kandidaturu.

Međutim, kako je rasla Evitina moć i popularnost, tako je sve više dolazila na metu opozicije, čak i među peronistima. Neki su smatrali da se bavi poslovima nedostojnima prve dame, drugi da ju motivira želja za neograničenom moći, treći da opasno utječe na supruga itd. Većina kritike ipak je povezana s činjenicom da je žena koja je izašla iz zadanih okvira patrijarhalnog društva. Posebno ih je zabrinjavala činjenica da, prema argentinskom zakonu, u slučaju nesposobnosti predsjednika za obavljanje funkcije, tu funkciju preuzima potpredsjednik.

Tada se Evitino zdravstveno stanje naglo pogoršalo. Oboljela je od raka maternice. Fizički i psihički iscrpljena, bila je prisiljena povući kandidaturu. Perón je pobijedio izbore. Za njegovu je stranku glasalo čak 64 posto žena koje su izašle na izbore. Evita mu je dala glas iz bolničkog kreveta. Zatim se pojavila na njegovoj inauguraciji. Na lijekovima protiv bolova, ispod velike krznene bunde nosila je okvir od gipsa i žice koji joj je omogućio da stoji te sakrivao činjenicu da je strašno smršavjela (bila je visoka 165 cm, a imala je svega 36 kg). Bio joj je to posljednji javni nastup. Unatoč mnogim pokušajima liječenja, uključujući prvu primjenu kemoterapije u Argentini, voljenu prvu damu nije bilo moguće spasiti. Još je za života dobila počasnu titulu Duhovni vođa nacije. Podlegla je bolesti oko pola godine nakon izbora, ostavivši u oporuci svoje osobno bogatstvo siromašnima. Sprovodu je prisustvovalo oko tri milijuna ljudi. Dok se prevozilo Evitino tijelo, osam ljudi je poginulo, a 2000 ranjeno u velikoj gužvi. Rasprodano je doslovce sve cvijeće u gradu – moralo ga se uvoziti iz susjednih država.

Evitino je tijelo balzamirano i izloženo te je planirana izgradnja raskošnog mauzoleja s kipombeskošuljaša nalik Kipu slobode. Međutim, Perón je već 1955. pod pritiskom državnih dugova i političkih protivnika zbačen i prisiljen emigrirati. Novi vođe zabranili su sve što podsjeća na njega i pokojnu Evitu. Uklonili su Evitino tijelo i odvezli ga u Milano te sahranili pod lažnim imenom. Iako peronisti nisu zaboravili Evitu, ostatak svijeta jest. Gotovo nikakve knjige ili članci o njoj nisu izdani sve do 1971. godine.

Tijelo je ostalo u Milanu do 1971. godine, kad je vraćeno Perónu, koji se bio sklonio u Madridu. Godine 1973. Juan se vratio u Argentinu i ponovno postao predsjednikom, ali je već iduće godine umro. Njegova treća supruga Isabel dala je vratiti Evitino tijelo u Buenos Aires, gdje je nakratko izloženo uz suprugovo. Godine 1976. tijelo je po nalogu novih antiperonistički nastrojenih vlasti uklonjeno i sahranjeno u grobnicu obitelji Duarte u Buenos Airesu te stavljeno pod strogu zaštitu.

Rođenje kulturne ikone

eva_peron_retrato_oficialViše od 60 godina nakon smrti, Evita opčinjava ljude diljem svijeta. Postala je simbol emancipacije obespravljenih, posebno žena. Iako je stvarnu moć u državi uvijek držao njen suprug, Evita je znatno pridonijela postupnom uključivanju žena u politički život države. Prve žene u Kongresu Argentine potjecale su upravo iz redova peronista. Christina Fernandez, prva izabrana predsjednica Argentine, istaknula je da žene njene generacije mnogo duguju Eviti kao uzoru „strasti i borbenosti“.

Priča o siromašnoj djevojci koja je postala jedna od najvećih političarki 20. stoljeća predmet je nebrojenih knjiga, filmova i kazališnih komada. Najpoznatiji je mjuziklEvita Andrewa Lloyda Webbera iz 1978. godine, a valja spomenuti i istoimeni film iz 1996. godine, gdje ju glumi Madonna. Kako su nove činjenice izlazile na vidjelo, snimljeno je i nekoliko filmova koji pokušavaju dati realističniju sliku Evitina života (npr.Eva Perón: The True Story).

Nakon mnogo desetljeća šutnje, Evitino ime ponovno se u Argentini ističe kao pozitivan simbol. Jedna četvrt Buenos Airesa nazvana je Ciudad Evita njoj u čast, a izgrađena je tako da iz zraka podsjeća na njen profil. Iako je preimenovana nakon zbacivanja peronista, danas opet nosi njeno ime. Godine 2002. u Buenos Airesu otvoren je i muzej posvećen Eviti. Iako nije bila svetica, Evita je tijekom sedam godina žrtvovala zdravlje, privatni život i gotovo sve slobodno vrijeme najsiromašnijim članovima društva. I danas se kod ulaza u grobnicu obitelji Duarte u Buenos Airesu mogu naći cvijeće i zahvalnice. Evitina su djela postala sastavnim dijelom života tisuća muškaraca, žena i djece koji su je oplakivali.

Evita danas očarava i jer je bila živi primjer kako se osoba s margina može usprkos tradicionalnim strukturama uspeti na vrh društva i to prvenstveno zahvaljujući snazi volje. Dokazala je i da najjači politički potencijal leži u rukama radnog naroda. Prije Evite, svi oni s političkim ambicijama gradili su svoju moć dodvoravanjem vojnoj eliti i duboko ukorijenjenoj birokraciji.

Argentinski novinar Tomás Elroy Martínez tvrdi da je Evita postala kulturnom ikonom iz istih razloga kao njen sunarodnjak Che Guevara:

[quote font=”arial” font_size=”14″ bgcolor=”#f3f3f3″ color=”#000000″ arrow=”yes”]Che, kao i Evita, simboliziraju neku vrstu naivnih, ali snažnih uvjerenja: nada za boljim svijetom; život žrtvovan za razbaštinjene, ponižene i siromašne stanovnike Zemlje. To su mitovi koji na neki način reproduciraju sliku Krista.[/quote]

Ne plači za mnom, Argentino

Kompozitor Andrew Lloyd Webber i tekstopisac Tim Rice došli su je na ideju mjuzikla o Eviti nakon što su čuli njenu biografiju na BBC-evu radioprogramu. Stvorili su sliku Evite kakva je i danas poznata. Međutim, mnogi dovode u pitanje njenu vjerodostojnost. Webber i Rice nisu stupili u kontakt s ljudima koji su poznavali Evitu, već je njen život rekonstruiran prvenstveno pomoću biografija čiji su autori bili negativno nastrojeni prema Eviti. Unatoč tome, neki su kritizirali mjuzikl kao preblag prema „supruzi fašističkog diktatora“. Rice se branio: „Ako je vaš subjekt jedna od najglamuroznijih žena u povijesti, neminovno je da će vas netko optužiti da stvarate spektakl. Jedina politička poruka ovoga djela jest da su ekstremisti opasni, pogotovo ako su privlačni.“

Prikaz Evite u američkoj produkciji mjuzikla još je manje naklonjen Eviti – prikazana je kao ohola megalomanka, grabežljiva i cinična. U filmu je Evita prikazana poglavito kao usamljena žena kojoj je jedina želja biti voljena.

Piše: Boris Blažina

Komentari