Sedamdesete godine bile su godine prvog proširenja Europske ekonomske zajednice, ali i naziranja prvih pukotina u načinima razmišljanja o budućnosti Europskih zajednica.
Najprije je 1970. Vijeće prihvatilo plan Komisije u kojem se izražava namjera za stvaranjem ne samo ekonomske već i monetarne unije. Želja za stvaranjem monetarne unije tada se prvi put objavljuje među državama članicama. Sljedeće godine prihvaćena je rezolucija Skupštine kojom se predviđa sloboda pružanja usluga na području svih država članica, kao i sloboda osnivanja pravnih osoba. Godine 1972. zaključuju se sporazumi o pristupu Danske, Irske, Norveške i Ujedinjenoga Kraljevstva Europskim zajednicama. No, stanovništvo Norveške na referendumu odbija pristupanje svoje zemlje Europskim zajednicama tako da 1. siječnja 1973. Europskim zajednicama pristupaju samo Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Bilo je to prvo teritorijalno proširenje Europskih zajednica.
Ideje o političkom ujedinjenju
S obzirom na to da je integracija zapadnoeuropskih država počela poprimati ozbiljne političke oblike, a ne samo ekonomske, u Parizu se u prosincu 1974. sastaju čelnici država članica. Na tom sastanku odlučeno je da će se čelnici država članica ubuduće sastajati barem tri puta godišnje kako bi raspravljali o najvažnijim pitanjima Europskih zajednica. Takvi skupovi čelnika država nazvani su Europsko vijeće. Ovdje je važno napomenuti da se Europsko vijeće, kao skup čelnika država članica Europskih zajednica, razlikuje od Vijeća Europskih zajednica koje čini skup relevantnih ministara država članica te da se ne radi o Vijeću Europe osnovanom 1949. i koje nije institucionalno povezano s Europskim zajednicama. Nadalje, čelnici država na tom su skupu u Parizu podržali ideju o neposrednim izborima za članove Skupštine Europskih zajednica koja se od tada počinje nazivati Europski parlament. Potom su izrazili svoje težnje za stvaranjem ekonomske i monetarne unije. Zbog toga su prvi put zatražili od belgijskog političara Lea Tindemansa da sastavi izvješće o mogućnosti osnivanja Europske unije.
Decentralizam i centralizam
Nisu svi bili zadovoljni idejom o čvršćem povezivanju i širokoj integraciji. U Ujedinjenom Kraljevstvu velik dio pučanstva, ali i političkih krugova, na Europske zajednice gledao je isključivo kao na profitabilno ekonomsko povezivanje. Već tada Ujedinjeno Kraljevstvo postaje središte oko kojega će se okupljati decentralističke struje koje će uvijek zastupati princip što manjeg upliva europskih institucija u život europskih naroda. Samo dvije godine nakon ulaska u Europske zajednice u Ujedinjenom se Kraljevstvu organizira referendum o ostanku te dr- žave u zajednicama. Pobornici ostanka Ujedinjenoga Kraljevstva tom su prilikom odnijeli prevagu (67,2 %). Nasuprot decentralističkim težnjama srednjoeuropski demokršćanski političari predvode krug onih koji teže još čvršćem integriranju država članica i jačanju uloge zajedničkih institucija. Godine 1975. Europski parlament usvaja izvješće Alfreda Bertranda, belgijskog demokršćana (Bertrand Report), kojim se traži jačanje uloge Europskog parlamenta tako da mu se dodijeli ovlast odobravanja proračuna zajednica, preciznu podjelu ovlasti između nacionalnih i zajedničkih europskih institucija te politizaciju europskih tijela. Godinu dana kasnije Leo Tindemans objavljuje svoje izvješće, zagovarajući daljnju političku integraciju zapadnoeuropskih država. Od tada pa do danas europske integracije bit će stalno pod udarom dviju struja koje se ugrubo mogu opisati kao decentralističke i centralističke. Prva je svoj temelj gradila na ideji o Europi kao Commonwealthu neovisnih država, dok je druga Europske zajednice vidjela samo kao prvu fazu u postupku stvaranja Europe kao federacije europskih država.
“I want my money back!“ “I want my money back!“
Ovu je rečenicu uzviknula Margaret Thatcher na sastanaka čelnika država članica Europske ekonomske zajednice. Zbilo se to 1980. na jednom od sastanaka na kojem se raspravljalo o visini svote koju svaka država članica mora uplatiti u zajedničku blagajnu. Drugi čelnici ostali su šokirani izravnim pristupom Željezne lady. Ona je precizno izračunala da je Ujedinjeno Kraljevstvo tijekom prethodnih godina uplaćivalo više nego što je trebalo. Nakon četiri godine diplomatskih nadmudrivanja čelnici EEZ-a morali su priznati da su njihovi ekonomski stručnjaci pogriješili. Višak novca iz zajedničke je blagajne vraćen Britaniji. I danas se smatra da je M. Thatcher bila najveća protivnica europskih integracija, no ne smije se zaboraviti da je ona, tada vođa oporbe u britanskom parlamentu, vodila žestoku kampanju za ostanak Ujedinjenoga Kraljevstva u EEZ-u za vrijeme referenduma 1975. godine. Njezino protivljenje uvijek je bilo usmjereno protiv federalističkih stremljenja u postupku europskih integracija. Još se svi sjećaju odgovora koji je Margaret Thatcher 30. 10. 1990. u Donjem domu parlamenta uputila predsjedniku Europske komisije Jacquesu Delorsu. Kada je Delors, predstavnik federalističke struje, iznio inicijativu po kojoj bi demokratska vlast buduće Europske unije trebala počivati na Europskom parlamentu, pri čemu bi Europska komisija trebala biti izvršno tijelo, a Vijeće ministara senat, Margaret Thatcher je ponovno jasno izrekla stav Ujedinjenoga Kraljevstva: “No, no, no!“. Europski čelnici to joj nisu nikada oprostili. Ubrzo je oborena s vlasti unutarstranačkim pučem koji su predvodili njezini proeuropski ministri.
Prvi planovi o Europskoj uniji
Osamdesetih godina 20. stoljeća događa se novo proširenje Europskih zajednica, i to na južnoeuropske zemlje. Godine 1981. Grčka postaje članica Europskih zajednica, nakon što je još 1975. aplicirala za članstvo. Pet godina nakon Grčke punopravnim članicama postat će Španjolska i Portugal. Samo desetak godina nakon rušenja diktatorskih režima u ovim državama i razvoja demokratskih standarda, one su stupile u klub najrazvijenijih država Europe i svijeta. Za to vrijeme demokratska opozicija u Poljskoj budila je nadu kod svih naroda istočne Europe. Demokratski pokret pod vodstvom Lecha Walese i Solidarnosti drmao je temelje sovjetske moći u Europi. Doduše, bili su to tek teški početci. Godine 1981., dakle iste one godine kada su Europske zajednice nastavile sa širenjem, komunističke vlasti su u Poljskoj proglasile izvanredno stanje i pozatvarale tisuće protivnika komunističke diktature. S druge strane željezne zavjese političari su nastavili sa svojim težnjama za daljnjom integracijom Europe, u čemu su imali veliku podršku stanovništva. Na zasjedanju Europskog vijeća u Stuttgartu u Njemačkoj 17. lipnja 1983. čelnici država Europskih zajednica i njihovi ministri vanjskih poslova potpisuju svečanu deklaraciju o Europskoj uniji. Iako se pojam Europske unije i do sada pojavljivao u raznim izvješćima i planovima, ovo je prvi službeni dokument Europskih zajednica u kojem se spominje pojam Europska unija. Iduće godine Europski parlament prihvaća nacrt Sporazuma o osnivanju Europske unije, na osnovi plana koji je sastavio talijanski član Europskog parlamenta, Altiero Spinelli (tzv. Spinellijev plan). Međutim, i u idili integracijskog zanosa dolazilo je do razilaženja i do javljanja glasova onih koji nisu bili toliko oduševljeni integracijama. Doduše, u tom trenutku ti su glasovi bili zagušeni integracijskim oduševljenjem na Zapadu, ali bili su znakoviti signal za ono čemu danas svjedočimo. Nekima je ipak jačanje europskih institucija i regulative počelo smetati. To je bio tek početak. Početkom veljače 1985. Grenland, koji je kao dio teritorija Danske ušao u sastav Europskih zajednica, odlučuje istupiti iz zajednice. Odluka o tome donesena je na referendumu u Grenlandu još 1982., a tri godine nakon toga Grenland je stvarno istupio iz Europskih zajednica, s tim da je sa Zajednicama ostao vezan samo kao prekomorski teritorij (jednako kao i Francuska Gvajana u Južnoj Americi ili Nova Kaledonija u Pacifiku).
Piše: mr. Antonio Vulas
EU i Schengen: ideje o federalizaciji zapadne Europe (1. dio)
EU i Schengen: nadzor nad Zapadnom Njemačkom (2. dio)
Europska unija i Schengen – Put stvaranja ujedinjene Europe (3.dio)
