EU i Schengen: nadzor nad Zapadnom Njemačkom (2. dio)

EU i Schengen: nadzor nad Zapadnom Njemačkom (2. dio)

Mnogi od nas poistovjećuju Europsku uniju i Schengen. Vrlo često čak i naši dužnosnici teško razaznaju razlike između Europske unije i Schengena. Radi se o različitim međunarodno-pravnim subjektima, s posebnim razvojnim putevima i različitom poviješću. Njihova nam povijest može približiti i objasniti suvremene događaje u Europi.

  1. dio serijala
pokrajina Ruhr
pokrajina Ruhr

Pitanje Ruhrske oblasti

Iste godine kada se počeo primjenjivati Monnetov plan, američka je vlada podržala francuske ambicije u pokrajini Saar, tako da je 1947. osnovan Protektorat Saar pod francuskim nadzorom. To je, naravno, dovelo do zaoštravanja odnosa između Nijemaca i Francuza.
Sukob je postajao sve opasniji, i to u vrijeme kada raste napetost između Rusije i zapadnih saveznika. Saveznici su osjećali da moraju osnažiti svoje redove u zapadnoj Europi ako se žele oduprijeti ruskom ekspanzionizmu u Njemačkoj i Europi. U travnju 1949. osniva se NATO u cilju jačanja obrambene moći zapadne Europe. No, prije toga je trebalo riješiti francuske zahtjeve vezane uz pokrajinu Ruhr.
SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i zemlje Beneluxa 28. travnja 1949. potpisuju Londonski sporazum kojim se uspostavlja međunarodna uprava nad pokrajinom Ruhr. Glavna zadaća ove uprave bila je kontrola proizvodnje čelika i ugljena u tom dijelu Njemačke. Kontrolom ovih resursa mogla se nadzirati cjelokupna ekonomija zapadne Njemačke. Jedan od preduvjeta za uspostavu Savezne Republike Njemačke 19. svibnja 1949. godine bio je da njemački političari prihvate ovaj sporazum. No to nije bio kraj problema između Francuske i Njemačke, čemu su se zapadni Saveznici toliko nadali. Već 1949. godine nastavlja se rastavljanje nekih industrijskih pogona u Ruhru sukladno planovima zapadnih pobjednika, što izaziva žestoke prosvjede njemačkih radnika. Tek nakon potpisivanja Sporazuma iz Petersberga (hotel u blizini Bonna) 22. studenoga 1949. između zapadnih saveznika i vlasti zapadne Njemačke, predvođene Konradom Adenauerom, Nijemci dobivaju pravo poslati svoje predstavnike u tijela međunarodne uprave u Rhuru. Ovo je bio prvi korak vlasti Zapadne Njemačke prema ponovnoj uspostavi pune suverenosti nad cijelim svojim teritorijem. Njemački su predstavnici donekle uspjeli ublažiti planove o rastavljanju pojedinih pogona u Ruhru, ali se ta praksa u smanjenom obliku održala sve do sredine 1950-ih godina. Cijelo to vrijeme Protektorat Saar ostao je pod izravnom francuskom ekonomskom upravom, iako su se Nijemci tome žestoko protivili. Njemačka vlast nije željela priznati odvojeni suverenitet Protektorata. Konrad Adenauer išao je tako daleko da Saarland u nekim govorima nije nazivao protektoratom, već francuskom kolonijom.

Sukob oko Saarlanda

pokrajina Saarland
pokrajina Saarland

Nakon kraja Drugoga svjetskoga rata Francuzi su pokušali sve što je bilo u njihovoj moći da provedu što više svojih planova. Američka je vlada 1946. godine objavila spremnost na prihvaćanje francuske ambicije u pokrajini Saar, ali je istovremeno istaknula da se protivi bilo kakvom odvajanju pokrajina Rheinland i Ruhr iz sastava Njemačke, bez pristanka lokalnog stanovništva. To je bilo dovoljno da Francuska 1947. izdvoji pokrajinu Saar, koja se nalazila u njihovoj okupacijskoj zoni, i osnuje Protektorat Saar pod francuskim gospodarskim nadzorom. Protektorat je bio gospodarski integriran s Francuskom, iako nominalno neovisan međunarodni subjekt. Sigurnosna i vanjska politika Protektorata određivana je iz Pariza. Francuska je usto u Saarlandu imala svojeg visokog povjerenika sa širokim ovlastima.
Francuska je još 1946. godine preuzela vlasništvo nad svim rudnicima u pokrajini Saar te je uvela carinski nadzor između pokrajine i ostatka Njemačke. Iduće godine upravljanje svim rudnicima u pokrajini preuzima tijelo Regie des Mines de la Sarre. Proizvodnja ugljena u pokrajini Saar 1946. je predstavljala jednu trećinu ukupne proizvodnje ugljena pod francuskim nadzorom. Razvojem francuskog rudarstva, taj udio 1949. pada na jednu četvrtinu, no može se slobodno reći da poratni oporavak francuske teške industrije ne bi bio moguć bez njemačkih ruda. Stranke koje su se zalagale za povratak Saara Njemačkoj bile su zabranjene u francuskoj okupacijskoj zoni. Istovremeno, Francuska je i dalje tražila da se proizvodnja čelika u pokrajini Ruhr kontrolira te je zahtijevala veći udio u raspodjeli njemačkog ugljena. Saarland je Njemačkoj vraćen tek početkom 1957., zbog čega je ona morala dati određene koncesije Francuskoj.

zastava Zapadnoeuropske unije
zastava Zapadnoeuropske unije

Vraćanje Saarlanda Njemačkoj

U uvjetima latentne opasnosti od ruske vojne prijetnje u poslijeratnim godinama, a na poticaj Sjedinjenih Američkih Država, zemlje Beneluxa, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo 17. ožujka 1948. potpisuju obrambeni savez poznat kao Sporazum o Zapadnoeuropskoj uniji (Western European Union – WEU) ili Briselski sporazum. Ovaj će savez zaživjeti tek 1954., kada se potpisuje Izmijenjeni briselski sporazum. Tom prilikom Uniji se priključuje i Savezna Republika Njemačka (Zapadna Njemačka) i Italija. U nastojanju da što više ojačaju svoju obranu, zapadnoeuropske zemlje poduzimaju niz inicijativa kako bi se riješio francusko-njemački spor oko pokrajine Saar. Francuska napokon pristaje na kompromis. Pokrajina Saar trebala se europeizirati tako da se stavi pod kontrolu Zapadnoeuropske unije. Francuska i Njemačka Pariškim su se sporazumom dogovorile da će do konačnog potpisivanja mirovnog sporazuma između tih dviju zemalja upravljanje pokrajinom Saar biti vođeno temeljem posebnog statuta. Primjenu statuta nadgledao bi europski povjerenik odgovoran Vijeću ministara Zapadnoeuropske unije. Unatoč tome, Saarland je trebao ostati u ekonomskoj uniji s Francuskom.
Savezna Republika Njemačka prihvatila je ovakav sporazum iduće godine, no da bi sporazum stupio na snagu, morali su ga na referendumu prihvatiti i stanovnici pokrajine Saar. Francuska je tom prilikom pokušala uvjeriti stanovništvo Saarlanda da bi odbijanje sporazuma jednostavno značilo ostaviti stvari onakvima kakve jesu, dakle potpuna francuska kontrola u pokrajini. Stanovnici pokrajine mislili su drugačije. Više od 67 posto stanovništva glasalo je protiv sporazuma. Tvrdnje protivnika sporazuma o tome da će odbijanje sporazuma sigurno voditi prema postupnoj integraciji Saarlanda u Njemačku na kraju će se pokazati točnima.
Saarland je 1. siječnja 1957. napokon vraćen Saveznoj Republici Njemačkoj, ali tek nakon što je Njemačka pristala na neke ekonomske koncesije u korist Francuske. Tako je Francuska zadržala pravo vađenja ugljena iz nalazišta Warndt u Saarlandu sve do 1981. godine. Nadalje, Njemačka je morala pristati na izgradnju kanala koji su povezali rijeku Mosel s Rajnom, čime je trošak prijevoza francuskoga čelika iz pokrajine Lorraine znatno smanjen te je morala pristati da se francuski jezik uči u školama Saarlanda kao prvi strani jezik.

Piše Antonio Vulas

Facebook Comments

Vezani članci