EU i Schengen: ideje o federalizaciji zapadne Europe

EU i Schengen: ideje o federalizaciji zapadne Europe

Mnogi od nas poistovjećuju Europsku uniju i Schengen. Vrlo često čak i naši dužnosnici teško razaznaju razlike između Europske unije i Schengena. Radi se o različitim međunarodno-pravnim subjektima, s posebnim razvojnim putevima i različitom poviješću. Njihova nam povijest može približiti i objasniti suvremene događaje u Europi.

Temelj svih težnji za ponovnim ujedinjenjem Europe isključivo je želja za vječnim mirom među europskim narodima. Ekonomija je tek na drugome mjestu, iako se to u današnjem svijetu liberalnoga kapitalizma često zaboravlja. Na kraju krajeva, Europska je unija upravo zato i dobila Nobelovu nagradu za mir 2012. godine. Učinila je nemoguće – nagovorila europske narode da ne ratuju međusobno. Bar na neko vrijeme…

Prve ideje o ujedinjenju

the-pax-romana-roman-_optKada su europski vladari poduzeli prve korake prema ponovnom ujedinjenju krajem 8. i početkom 9. stoljeća, napravili su to prema jedinom uzoru koji su imali – Rimskom Carstvu. Papa je 800. godine okrunio franačkoga kralja Karla za novoga cara obnovljenoga Zapadnoga Rimskog Carstva. U to vrijeme ratova samo je snažan vladar mogao osigurati jedinstvo i mir. Naravno, pod svojim uvjetima.

Tog jedinstva nestalo je već Karlovom smrću 814. godine. Njegovi nasljednici bit će osnivači nekih od najsnažnijih srednjovjekovnih kraljevstava, a jedinstvo Europe zapadnoga kršćanstva zauvijek će nestati. Katolička crkva bit će jedina ustanova koja će to jedinstvo predstavljati i uvijek zagovarati. No, političko jedinstvo bit će tek blijedo ocrtano u obliku Svetoga Rimskoga Carstva koje će slijediti tradiciju Karlova carstva i trajati sve do 1806. godine. Te će godine novi car Europe – Napoleon – srušiti staru Europu i ponovno je silom ujediniti. Nakon njegove propasti 1815. Europa će imati inflaciju careva – od ruskog, njemačkog, austrijskog, pa do britanskog – no jedinstva neće biti, a ratovi će moriti europske narode.

Već 1306. godine Pierre Dubois, kancelar burgundskog vojvode, spominje ideju o europskom parlamentu u kojem bi sjedili europski vladari. Francuski opat Saint-Pierre 1713. u svojem djelu Projekt za vječni mir u Europi predlaže konfederaciju europskih država kako bi se izbjegli stalni sukobi među njima. Veliki Jean-Jacques Rousseau u svojem djelu Emile osvrće se na ideje Saint-Pierrea i pita se je li takva zajednica praktički izvodiva i ako jest, koliko bi ona trajala. Immanuel Kant rado se osvrće na ideje o vječnom miru kroz ujedinjenje naroda. Victor Hugo 1894. piše: “Doći će dan kada će se svi narodi ovog kontinenta, a da pritom ne izgube svoje posebne kvalitete i slavnu individualnost, spojiti zajedno u uzvišenom jedinstvu i stvoriti europsko bratstvo. Doći će dan kada će jedino bojište biti tržište na kojem će se natjecati ideje. Doći će dan kada će metci i bombe biti zamijenjeni glasovima glasača.”

Umjesto velikog mira došao je veliki rat. A onda ubrzo još veći. Pa onda 1945. godina.

Ruhr
Ruhr

Europsko zgarište

Europske zemlje koje su do prije nekoliko godina politički i ekonomski vladale svijetom, godine 1945. bile su slomljene. Europska pobjednica Britanija ranjeno je teturala zgarištem Europe. Jednom je rukom pridržavala Francusku koja je bila na koljenima. Njemačka je bila u ruševinama i pepelu. Zapravo, Njemačka u tom trenutku više nije ni postojala. Ruski oklop na Labi djelovao je moćno i nepobjedivo, ali u njemu je sjedio iscrpljeni i napaćeni narod.

Bio je to drugi veliki ratni sukob u Europi u samo jednoj generaciji. Oba su puta patnje naroda pokrenuli europski narodi. Ako je kod prvog sukoba i bilo neslaganja oko toga tko ga je započeo, kod drugog sukoba odgovornost je potpuno ležala na Njemačkoj. Uglavnom, oba se puta sukob raširio na cijeli svijet. Pobjednicima je bilo dosta. Njemačka je trebala biti spriječena da ikad više pokrene jedan takav sukob. Kralježnica njemačke moći, koja je bila izrađena od čelika i ugljena, morala je biti slomljena. Stoga ne čudi što se upravo oko kontrole nad tim resursima vodila najveća borba među pobjednicima.

Velika nalazišta ugljena u Šleskoj pripala su Rusiji, no srce njemačke rudarske i industrijske moći bilo je na zapadu. Pokrajine Ruhr, sa svojim čeličanama i industrijskim pogonima, i Saar (Saarland), s neiscrpnim zalihama najkvalitetnijeg ugljena, bile su glavna nagrada. Još je zanimljivije da su pokrajina Saar i dio pokrajine Ruhr ležale u francuskoj okupacijskoj zoni nakon rata.

Francuski bijes

coalFrancuzi su bili žedni osvete. Dva puta u jednoj generaciji Nijemci su pomeli francusku vojsku sa svoga puta. Ako se tome doda sramotni poraz Francuske od Prusije 1871., kojeg su se Francuzi još uvijek dobro sjećali i koji je omogućio stvaranje ujedinjene Njemačke, nije teško razumjeti francuske osjećaje tih poratnih godina. 

Unatoč tome, Francuska je osjećala da ima pravo na obnovu svoje predratne industrije na račun Njemačke. U najmanju je ruku trebalo po svaku cijenu obuzdati njemačku konkurenciju kako bi se francuska teška industrija oporavila.

Ukratko, ciljevi francuske vanjske politike tih poslijeratnih godina bili su slabljenje njemačke gospodarske snage te istovremeno jačanje francuskog gospodarstva uz uporabu njemačkih prirodnih i industrijskih resursa, pa čak i njemačke radne snage. Prema zamislima francuske vladajuće garniture, pokrajine Ruhr i Rheinland (Porajnje) trebalo je staviti pod francusku kontrolu. Ako to ne bi bilo moguće, te je pokrajine trebalo staviti pod međunarodnu upravu i odvojiti ih od njemačke ekonomije. Ugljenom bogata pokrajina Saar trebala se pripojiti francuskoj pokrajini Lorraine, čime bi Francuska dobila izravni nadzor nad najboljim zalihama ugljena u Europi.

Ovo su dakako bili maksimalistički planovi francuske vanjske politike. No ostvarenje ovih planova u tim poslijeratnim godinama činilo se mnogo realnije nego danas. Tim više što su sve države pobjednice u Drugome svjetskom ratu osjećale potrebu obuzdavanja njemačke gospodarske moći. Francuski plan bio je najkonkretniji. Jedina slaba točka tog plana bilo je to što bi njegovim ostvarivanjem jedinu korist imala Francuska.

Unatoč tome što ni Amerikanci ni Britanci tada nisu gajili nikakve simpatije prema Njemačkoj, ovakvo slabljenje te zemlje njima nije donosilo nikakvu korist.

Integracija kao rješenje

S jedne bi strane dobili osakaćenu i ogorčenu Njemačku na braniku od ruske opasnosti, a s druge strane od Francuske se nije moglo očekivati da će biti zaštitnik ostatka Europe od ruskih tenkova. Uostalom, to se nije moglo očekivati ni od jedne europske države pojedinačno. U glavama pobjednika ponovno se rađala ideja ujedinjene Europe, barem onoga dijela koji nije bio pod ruskom čizmom. Koliko je takva ideja bila neizbježna govori i činjenica da su je počeli zagovarati i tradicionalno izolacionistički britanski političari. U svojem govoru na Sveučilištu u Zürichu 19. rujna 1946. Winston Churchill čak poziva na uspostavu “određene vrste Sjedinjenih Država Europe“.

Francuzima je ideja europskih integracija bila u drugom planu u odnosu na zacrtane planove oporavka francuske ekonomije uz pomoć kontrole nad njemačkim resursima. Internacionalizacija, odnosno europeizacija njemačkih centara ekonomske moći vrijedila je tek kao rezervni plan u slučaju da planove o potpunoj francuskoj kontroli nad tim centrima ne bude moguće provesti. Oni realističniji bili su odmah svjesni da se francuski maksimalistički planovi neće moći provesti zbog protivljenja Amerike. Barem ne u cijelosti.

Jean Monnet
Jean Monnet

Jedan od najrealističnijih francuskih političara toga doba svakako je bio Jean Monnet (1888. – 1979.). Slijedeći viziju oporavka francuske ekonomije na račun Njemačke, francuski ekonomski političar i diplomat Jean Monnet, kojega će budućnost nazvati ocem Europe, donosi petogodišnji plan ekonomskog oporavka, poznat kao Monnetov plan. Iako nije obnašao nijednu službenu političku funkciju u tom trenutku, Monnet je bio siva eminencija francuske politike. Ovaj sin proizvođača konjaka tijekom rata se istaknuo u političkim krugovima slobodne Francuske, da bi 1943. postao član Povjerenstva za nacionalno oslobođenje sa sjedištem u Alžiru.

Monnetov plan

Godine 1946. počinje se primjenjivati Monnetov plan petogodišnje modernizacije (1946. – 1950.) francuskoga gospodarstva. Krajnji cilj bio je pretvoriti Francusku u najvećeg proizvođača čelika u Europi. Kako bi se proveo ovaj plan, osnovano je Povjerenstvo za planiranje (franc. Commissariat général du Plan). Njemački resursi bili su ključni za provedbu plana. Kako bi se postigao cilj povećanja proizvodnje čelika na 15 milijuna tona godišnje, morao se obuzdati njemački izvoz na svjetska tržišta. Francuzi su se nadali da će time porasti potražnja za francuskim čelikom. Nadalje, trebalo je povećati udio njemačkog ugljena i koksa koji bi pripao Francuskoj. Zbog toga je kontrola nad ovim resursima bila vitalno značajna za provođenje plana.

Francuska je stoga već od 1945. predlagala da se njemačka nalazišta ugljena istočno od Rajne odvoje u zasebnu međunarodnu jedinicu koja bi bila pod međunarodnom kontrolom. To je područje trebalo imati vlastitu monetu i zasebne carinske propise koje bi kontrolirala međunarodna administracija. Francuzi su u toj administraciji vidjeli prije svega sebe i Amerikance, za koje su računali da će se vrlo brzo nakon rata povući iz Europe. Ovo je Saveznicima objašnjeno potrebom za jačanjem sigurnosti u Europi tako da se poveća francuska proizvodnja čelika na račun industrijske proizvodnje Njemačke. Da bi se ovaj plan proveo, Francuzi su predlagali zapošljavanje dodatnih milijun njemačkih radnika na razdoblje od četiri godine tako što bi njemački ratni zarobljenici bili zaposleni u rudarstvu, poljoprivredi i obnovi infrastrukture. Naravno, ni Britanci ni Amerikanci nisu dočekali ovaj plan sa simpatijama.

Iz memoara Jeana Monneta lako se može vidjeti da ovaj francuski političar nije pokazivao nikakvo zanimanje vezano uz europsko ujedinjenje prije travnja 1948. godine. Tada je shvatio da je provođenje njegova plana o usponu francuskoga gospodarstva na uštrb Njemačke neprovedivo i da je glavni plan za obuzdavanje europskih nacionalizama upravo ujedinjenje Europe. Od tada se Monnet u svojim prepiskama s tadašnjim francuskim ministrom vanjskih poslova Robertom Schumanom počeo zanositi idejom o federalizaciji zapada.

Piše: mr. Antonio Vulas

Facebook Comments

Vezani članci