Epski sukob u drevnoj Kini 2. dio

Izbio je građanski rat. Na istoku zemlje stvorila se velika koalicija protiv generala Donga Zhua, na čijem su čelu bili moćni, ali nepromišljeni ratnik Yuan Shu, sposobni, ali umišljeni Yuan Shao i genijalni, ali beskrupulozni Cao Cao.

Godine 191. general Dong Zhuo istjeran je iz prijestolnice i iduće je godine ubijen. To nije smirilo situaciju jer su lokalni vođe željeli slabog cara kako bi ojačali svoj položaj. Država je prešla u stanje anarhije. Lokalni plemići neprestano su ratovali. Saveznici bi preko noći postali neprijatelji i obrnuto, zemlja je opustošena, središnja vlast je postojala samo na papiru, a car Xian mogao je samo bespomoćno gledati. Yuan Shu je oko sebe okupio najviše vojnika i proglasio se carem, ali to je rezultiralo samo velikom koalicijom protiv njega, koja mu je slomila vojsku i natjerala ga da se sakrije u divljinu, gdje je uskoro i umro.

Cao Cao utemeljuje dinastiju

Cao Cao
Cao Cao

Došlo je do balkanizacije teritorija Kine te uspona dva suparnička kraljevstva na čijem su čelu bili Yuan Shao i Cao Cao. Godine 195. car Xian pobjegao je s dvora i potražio utočište kod Caa Caa, što je ovaj iskoristio kako bi ojačao svoju moć. Yuan Shao je 200. zametnuo bitku protiv snaga Caa Caa kod Guandua (danas Kaifeng u istočnoj Kini), ali je unatoč brojčanoj premoći poražen jer su Cao Caove snage iznenadnim napadom opljačkale kola s opskrbom njegove vojske. Dvije godine kasnije Yuan Shao je umro, a njegove je razjedinjene nasljednike Cao Cao s lakoćom pokorio. Cao Cao je zatim postupno ujedinio sjevernu Kinu, pa osvojio Jinzhou, strateški važan grad koji kontrolira pristup sjeveroistočnoj Kini. Godine 209. poveo je svoje snage u južnu Kinu i osvojio Jingzhou, ključnu luku na rijeci Yangtze (Dugačka rijeka). Okupio je 200.000 vojnika i pokušao nastaviti širenje na jug. Kod Crvenih stijena zametnuo je bitku s koalicijom kojom su zapovijedali karizmatični i pravični Liu Bei te Sun Quan, čovjek koji sam nije bio posebno dobar vladar ili vojskovođa, ali je znao okupiti vrlo sposobne savjetnike i generale. Cao Cao je poražen unatoč brojčanoj premoći 4 naspram 1. Protivnici su, naime, uspjeli zapaliti njegove brodove na rijeci Yangtze i presjeći mu liniju opskrbe. Ta je bitka osigurala uvjete za nastanak suparničkih država Shu i Wu.

Cao Cao je zahvaljujući podršci cara nagomilao razne titule, kulminirajući s onom kralja Weija 217. godine. Cao Cao i Sun Quan sukobili su se nekoliko puta na rijeci Yangtze, ali nijedan nije mogao probiti protivnikovu obranu. Liu Bei i Sun Quan su nakon nekoliko prepirki i manjih sukoba dogovorili granicu na rijeci Xiang. Liu Bei je Cau Cau oteo grad Hanzhong, gdje se kasnije proglasio kraljem.


Pored vješte diplomacije i vojne strategije te uživanja careve potpore, Cao Cao je svoj uspjeh dugovao uvođenju sustava vojno-poljoprivrednih kolonija tuntian. Ljudi poput vojnika, izbjeglica i seljaka bezemljaša dobivali bi od države besplatno zemljište i mogli su kupiti poljoprivredne alate te stoku po niskim cijenama. Zauzvrat su bili dužni dati polovinu proizvedenih dobara državi. Tako su jednim potezom riješena dva problema – ljudi koji se inače ne bi bili u stanju prehraniti imali su osiguranu egzistenciju, a napušteni veleposjedi nisu više stajali neobrađeni. Kako su na njima radili vojnici, moglo se prema potrebi brzo organizirati obranu tih kolonija.

Nastanak tri kraljevstva

Cao Cao umro je 220., a njegov sin i nasljednik Cao Pi prisilio je cara Xiana na abdikaciju te se proglasio carem (napomena: u Kini se prvo piše prezime, a zatim ime – Cao je prezime, a Pi ime). Tako je stvorena država Wei (ili Cao Wei) sa sjedištem u Luoyangu. Iduće godine Liu Bei se proglasio carem u Chengduu čime je osnovano suparničko carstvo Shu (ili Shu Han). Sun Quan je formalno priznavao vlasništvo Weija te je zauzvrat bio priznat kao kralj Wua. Tako je nakratko zavladao mir, ali već iduće godine Liu Bei je objavio rat državi Wu te u početku ostvario neke uspjehe, ali ga je u bitki kod Yilinga (Xiaotinga, danas blizu Yichanga u središnjoj Kini) porazio Sun Quan te prisilio da mu vrati sva osvojena područja.

Liu Bei je nedugo nakon toga umro, prepustivši vlast mnogo manje sposobnom sinu Liu Shanu. Njegov prvi ministar Zhuge Liang, neobično inteligentan čovjek i veliki vojni strateg, predložio je pomirenje sa Sunom Quanom, što je i provedeno. Zatim su se oba vladara okrenuli na jug i proširili svoju vlast, pritom pokorivši narode Shanyue i Nanmen te ih unovačivši u svoje vojske. Opetovana nastojanja Liua Shana da porazi brojniju vojsku države Wei, međutim, ostala su bez uspjeha.

Tri klanca
Tri klanca

Sun Quan se 229. proglasio carem u Wuhanu utemeljivši državu Wu (ili Istočni Wu). Prijestolje je kasnije preselio u Jianye (danas Nanking). Tri su države bile podijeljene prirodnim barijerama Yangtzea i planinskog masiva Qinling oko regije Tri klanca, nazvane prema spektakularnim golemim klancima rijeke Yangtze u pokrajini Hubei, jednoj od najvećih prirodnih znamenitosti Kine. Iako se te države tradicionalno nazivaju kraljevstvima, to zapravo nije točno jer je svaki od vladara izričito pretendirao na titulu kineskog cara, tj. predstavljao se kao nasljednik dinastije Han te težio uspostaviti vlast nad čitavom Kinom.

Karakteristike sukobljenih država

Država Wei obuhvaćala je plodnu dolinu Huang He (Žute rijeke) te je bila najmoćnije i najmnogoljudnije carstvo. Nasljeđe Caa Caa bio je centraliziran i dobro uređen sustav upravljanja kojim je ograničena moć eunuha. Uvedena je obveza prema kojoj je svaka neplemićka obitelj svake godine morala staviti jednog odraslog muškarca na raspolaganje državi kao vojnika ili fizičkog radnika.

Država Shu smještena je na jugozapadu. Imala je najmanje stanovnika, ali su je štitile moćne prirodne barijere – rijeke i planine. Zhuge Liang je u kraljevstvu Shu uspostavio rigidan društveni sustav i vladavinu zakona te dobre odnose s etničkim manjinama na jugozapadu Kine. Došlo je do ubrzanog razvoja poljoprivrede, obrta i trgovine (Shu je kontrolirala važne trgovačke rute s Indijom) te izgradnje brana, cesta i sustava navodnjavanja.

Država Wu nalazila se na jugoistoku. Bila je površinom najveće carstvo, ali po stanovništvu samo malo iznad Shu. Imala je vrlo čvrstu liniju obrane na rijeci Yangtze koja je desetljećima izdržala invazije iz države Wei. Duga vladavina Suna Quana upamćena je kao vrijeme izobilja. Migracije sa sjevera i pokorenje Shanyuea znatno su povećali broj stanovnika i dozvolili razvoj poljoprivrede na jugu, posebno na južnoj obali zaljeva Hangzhou. Došlo je do procvata riječne trgovine te izgradnje velikih kanala Zhedong i Jiangnan. Cvjetala je i trgovina sa Shu, što je dovelo do širenja industrije pamuka, metala i celadona (keramika glazirana zelenim žadom). Napredak u pomorstvu omogućio je redovita putovanja do Mandžurije i otoka Tajvana. Razvila se i trgovina s područjem današnjeg Vijetnama, Kambodže i Tajlanda.

Piše: Boris Blažina

Epski sukob u drevnoj Kini 1. dio

Epski sukob u drevnoj Kini 3. dio

Komentari