Deset najdugovječnijih vladara Hrvatske

Deset najdugovječnijih vladara Hrvatske:

Hrvatska je kao jedna od zemalja krune sv. Stjepana većinu svoje povijesti provela pod stranim vladarskim dinastijama. Jeste li znali koji su njihovi pripadnici najdulje vladali Lijepom Našom?

  1. Matija Korvin 24.1.1458. – 6.4.1490. (32 godine, 2 mjeseca, 14 dana)

Sin moćnog transilvanskog vojvode Janka Hunyadija, vladar Hrvatske, Ugarske i Češke. U Hrvatskoj zapamćen ponajprije kao istaknuti borac protiv Osmanlija i pokrovitelj humanista (Ivan Vitez od Sredne, Ivan Česmički).

  1. Bela IV. 14.10.1235. – 3.5.1270. (34 godine, 6 mjeseci, 20 dana)

Jedan od najpoznatijih vladara iz dinastije Arpadovića. U Hrvatskoj je poznat po tome što je mnogim gradovima dodijelio status slobodnog kraljevskog grada (posebno je važna Zlatna bula Bele IV. iz 1242., kojom je i Zagreb dobio taj status).

  1. Ferdinand I. Habsburški 16.12.1526. – 25.7.1564. (37 godina, 7 mjeseci, 10 dana)

Ferdinand je u početku bio relativno nevažan austrijski vojvoda, ali je nakon katastrofalnog poraza kršćana u bitki kod Mohača izabran za ugarsko-hrvatskog kralja. Tako je na hrvatsko prijestolje došla dinastija koja će sve do 1918. vladati velikim dijelom hrvatskih zemalja. Kasnije je postao i car Svetog Rimskog Carstva.


  1. Marija Terezija 21.10.1740. – 29.11.1780. (40 godina, 1 mjesec, 10 dana)

Jedina žena koja je zavladala Habsburškom Monarhijom. Uvela je sveobuhvatan program državne reforme odozgo koji se obično naziva prosvijećeni apsolutizam. Poticala je razvoj gospodarstva, modernizirala vojsku i kazneno pravo (npr. ukidanje progona vještica i torture u sudstvu), uvela opće školovanje, ali i centralizaciju i germanizaciju.

  1. Ludovik I. Veliki 21.7.1342. – 10.9.1382. (40 godina, 1 mjesec, 21 dan)

Kralj Ugarske, Hrvatske i Poljske iz dinastija Anžuvinaca, Ludovik je kod nas zapamćen ponajprije po ratovima protiv Mlečana i Napulja tijekom kojih je osvojio Dalmaciju i izgradio veliku flotu. Vodio je i brojne druge ratove, uključujući prvi osmansko-ugarski rat u povijest.

  1. Karlo I. Robert 27.8.1301. – 16.7.1342. (40 godina, 10 mjeseci, 20 dana)

Prvi kralj iz napuljske dinastije Anžuvinaca koji je zasjeo na hrvatsko prijestolje. Njegovu su vladavinu obilježili brojni sukobi s vlastitom feudalnom elitom (u Hrvatskoj su to bile obitelji Šubić i Nelipčić). Stoga nikada nije uspio učvrstiti svoju vlast u Hrvatskoj, a Mlečani su to iskoristili i preoteli neke dalmatinske gradove.

  1. Franjo I. Habsburško-Lotarinški 1.3.1792. – 2.3.1835. (43 godine i 2 dana)

Posljednji Habsburgovac koji je nosio titulu Svetog rimskog cara (kao Franjo II.), njegovu je vladavinu ponajprije obilježio sukob s Napoleonovom Francuskom, u kojem nije imao mnogo uspjeha. U Hrvatskoj je zapamćen po apsolutističkoj politici te sukobu s provoditeljima Hrvatskim narodnim preporodom.

  1. Leopold I. Habsburški 2.4.1657. – 5.5.1705. (48 godina, 1 mjesec, 4 dana)

Kralj Ugarske, Hrvatske i Češke te Sveti rimski car, Leopold je bio uspješan vojskovođa koji je Habsburšku Monarhiju pretvorio u vojnu velesilu te oslobodio velik dio hrvatskih zemalja koje su prethodno osvojili Osmanlije. U Hrvatskoj je ipak najviše poznat po gušenju Zrinsko-frankopanske urote.

  1. Žigmund Luksemburški 31.3.1387. – 9.12.1437. (50 godina, 8 mjeseci, 10 dana)

Žigmund Luksemburški bio je kralj Ugarske, Hrvatske i Češke te Sveti rimski car. Tijekom vladavine sukobio se s napuljskim Anžuvincima oko ugarsko-hrvatske krune te vodio borbe protiv pobunjenih hrvatskih, ugarskih i bosanskih plemića. Unutarnje sukobe u državi iskoristili su Mlečani te zauzeli sve dalmatinske gradove osim Dubrovnika, a obrambena moć hrvatskih zemalja je umanjena, što će imati dalekosežne posljednice.

  1. Franjo Josip I. 2.12.1848. – 21.11.1916. (67 godina, 11 mjeseci, 20 dana)

Car Austrije i kralj Ugarske, Hrvatske i Češke, Franjo Josip jedan je od najznačajnijih vladara u našoj povijesti. Njegovu je apsolutističku vladavinu obilježio neprestani sukob s nacionalnim težnjama naroda Monarhije. To je rezultiralo preuređenjem države po dualističkoj osnovi, pa otad nosi naziv Austro-Ugarska. S ostalim narodima nije postignut dogovor, što je bio jedan od ključnih faktora propasti države. Ipak, stanovita modernizacija društva, kao i carev osobni šarm, rezultirali su time da je ostao zapamćen kao relativno pozitivna povijesna ličnost.

Piše: Boris Blažina

Komentari