Deset najdugovječnijih vladara Hrvatske:
Hrvatska je kao jedna od zemalja krune sv. Stjepana većinu svoje povijesti provela pod stranim vladarskim dinastijama. Jeste li znali koji su njihovi pripadnici najdulje vladali Lijepom Našom?
- Matija Korvin 24.1.1458. – 6.4.1490. (32 godine, 2 mjeseca, 14 dana)
Sin moćnog transilvanskog vojvode Janka Hunyadija, vladar Hrvatske, Ugarske i Češke. U Hrvatskoj zapamćen ponajprije kao istaknuti borac protiv Osmanlija i pokrovitelj humanista (Ivan Vitez od Sredne, Ivan Česmički).
- Bela IV. 14.10.1235. – 3.5.1270. (34 godine, 6 mjeseci, 20 dana)
Jedan od najpoznatijih vladara iz dinastije Arpadovića. U Hrvatskoj je poznat po tome što je mnogim gradovima dodijelio status slobodnog kraljevskog grada (posebno je važna Zlatna bula Bele IV. iz 1242., kojom je i Zagreb dobio taj status).
- Ferdinand I. Habsburški 16.12.1526. – 25.7.1564. (37 godina, 7 mjeseci, 10 dana)
Ferdinand je u početku bio relativno nevažan austrijski vojvoda, ali je nakon katastrofalnog poraza kršćana u bitki kod Mohača izabran za ugarsko-hrvatskog kralja. Tako je na hrvatsko prijestolje došla dinastija koja će sve do 1918. vladati velikim dijelom hrvatskih zemalja. Kasnije je postao i car Svetog Rimskog Carstva.
- Marija Terezija 21.10.1740. – 29.11.1780. (40 godina, 1 mjesec, 10 dana)
Jedina žena koja je zavladala Habsburškom Monarhijom. Uvela je sveobuhvatan program državne reforme odozgo koji se obično naziva prosvijećeni apsolutizam. Poticala je razvoj gospodarstva, modernizirala vojsku i kazneno pravo (npr. ukidanje progona vještica i torture u sudstvu), uvela opće školovanje, ali i centralizaciju i germanizaciju.
- Ludovik I. Veliki 21.7.1342. – 10.9.1382. (40 godina, 1 mjesec, 21 dan)
Kralj Ugarske, Hrvatske i Poljske iz dinastija Anžuvinaca, Ludovik je kod nas zapamćen ponajprije po ratovima protiv Mlečana i Napulja tijekom kojih je osvojio Dalmaciju i izgradio veliku flotu. Vodio je i brojne druge ratove, uključujući prvi osmansko-ugarski rat u povijest.
- Karlo I. Robert 27.8.1301. – 16.7.1342. (40 godina, 10 mjeseci, 20 dana)
Prvi kralj iz napuljske dinastije Anžuvinaca koji je zasjeo na hrvatsko prijestolje. Njegovu su vladavinu obilježili brojni sukobi s vlastitom feudalnom elitom (u Hrvatskoj su to bile obitelji Šubić i Nelipčić). Stoga nikada nije uspio učvrstiti svoju vlast u Hrvatskoj, a Mlečani su to iskoristili i preoteli neke dalmatinske gradove.
- Franjo I. Habsburško-Lotarinški 1.3.1792. – 2.3.1835. (43 godine i 2 dana)
Posljednji Habsburgovac koji je nosio titulu Svetog rimskog cara (kao Franjo II.), njegovu je vladavinu ponajprije obilježio sukob s Napoleonovom Francuskom, u kojem nije imao mnogo uspjeha. U Hrvatskoj je zapamćen po apsolutističkoj politici te sukobu s provoditeljima Hrvatskim narodnim preporodom.
- Leopold I. Habsburški 2.4.1657. – 5.5.1705. (48 godina, 1 mjesec, 4 dana)
Kralj Ugarske, Hrvatske i Češke te Sveti rimski car, Leopold je bio uspješan vojskovođa koji je Habsburšku Monarhiju pretvorio u vojnu velesilu te oslobodio velik dio hrvatskih zemalja koje su prethodno osvojili Osmanlije. U Hrvatskoj je ipak najviše poznat po gušenju Zrinsko-frankopanske urote.
- Žigmund Luksemburški 31.3.1387. – 9.12.1437. (50 godina, 8 mjeseci, 10 dana)
Žigmund Luksemburški bio je kralj Ugarske, Hrvatske i Češke te Sveti rimski car. Tijekom vladavine sukobio se s napuljskim Anžuvincima oko ugarsko-hrvatske krune te vodio borbe protiv pobunjenih hrvatskih, ugarskih i bosanskih plemića. Unutarnje sukobe u državi iskoristili su Mlečani te zauzeli sve dalmatinske gradove osim Dubrovnika, a obrambena moć hrvatskih zemalja je umanjena, što će imati dalekosežne posljednice.
- Franjo Josip I. 2.12.1848. – 21.11.1916. (67 godina, 11 mjeseci, 20 dana)
Car Austrije i kralj Ugarske, Hrvatske i Češke, Franjo Josip jedan je od najznačajnijih vladara u našoj povijesti. Njegovu je apsolutističku vladavinu obilježio neprestani sukob s nacionalnim težnjama naroda Monarhije. To je rezultiralo preuređenjem države po dualističkoj osnovi, pa otad nosi naziv Austro-Ugarska. S ostalim narodima nije postignut dogovor, što je bio jedan od ključnih faktora propasti države. Ipak, stanovita modernizacija društva, kao i carev osobni šarm, rezultirali su time da je ostao zapamćen kao relativno pozitivna povijesna ličnost.
Piše: Boris Blažina