Tamnoplava putovnica malog formata svima je dobro poznata isprava koja nam omogućuje da legalno prijeđemo granicu i stupimo na teritorij drugih zemalja za koje nije potrebna i viza. Svrha putovnice nije uvijek bila ista.
Najstariji zapis o nečemu sličnom putovnici nalazimo u Bibliji. Perzijski kralj Artakserkso (oko 450. pr. Kr.) traži slobodan prolaz do Judeje za svog peharnika Nehemiju. Peharnik je dobio papire i sretno stigao u Jeruzalem.
Putovnica kao osiguranje i sigurnost
U srednjovjekovnom islamskom kalifatu dozvolu za izlazak iz zemlje mogli su dobiti samo oni koji su platili porez. Potvrda o plaćenom porezu nazivala sebara’a i služila je kao svojevrsna putovnica.
Jedan od prvih propisa o prelasku i nadziranju granica izdao je 746. langobardski kralj Ratchis, kako bi se kontrolirale izbjeglice, izdajnici i sumnjivci. Pojačao je nadzor nad granicama i nitko bez putne isprave nije mogao ući u njegovo kraljevstvo.
Prvi zakon o putovnici za određenu grupu ljudi donio je kralj Luj XI. godine 1462. Prema tom zakonu putovnicu su mogli dobiti samo časno otpušteni vojnici kako bi ih se razlikovalo od dezertera. U 16. stoljeću trgovci i ostali putnici morali su sa sobom nositi dokumente koje je izdavao njihov grad. Sadržavali su ime putnika i njegove fizičke karakteristike.
U Engleskoj je parlament donio zakon 1414. po kojem samo kralj izdaje putovnice, a one osiguravaju slobodan prolazak. Dok su Englezi svoju putovnicu morali platiti, stranci su ju dobivali besplatno. Sve do 1858. britanske su putne isprave pisane na francuskom jeziku. Pruska je 1548. donijela zakon po kojem se “cigani i vagabundi” ne smiju slobodno kretati ni unutar zemlje, nego moraju zatražiti putovnicu od mjesta do mjesta.
Zadržavanje radne snage
Osnovna svrha putovnice zapravo je bila zadržavanje kmetova na zemlji, što znači da je putovnica bila dozvola za odlazak iz mjesta ili zemlje. Engleska je 1381. zabranila izdavanje putovnice svima osim aristokratima. Dok je u današnje vrijeme najveća briga mnogih država ulazak imigranata, u srednjem vijeku su veleposjednici putnim dozvolama htjeli zadržati radnu snagu na svojim posjedima. Putovali su kraljevi, glasnici i pripadnici viših staleža. Čak su i hodočasnici morali ishoditi putovnicu kod lokalnih vlasti ili župnika. Kad je car Petar Veliki zasjeo na ruski tron, počeo je modernizirati zemlju po uzoru na Zapad. Stoga je 1719. donio zakon po kojem seljak mora imati valjani dokument ako bi se htio preseliti iz jednog sela u drugo. Slične restrikcije uveo je i Staljin 1930-ih.
Ako pogledamo englesku riječpassport, vidjet ćemo da ona dolazi od riječipass –proći iport –vrata. To je razumljivo jer je putnik putnik morao proći kontrolu na gradskim vratima. U srednjem vijeku u Europi putovnica je često sadržavala popis mjesta u koje putnik smije otići. Od tog pravila bile su izuzete morske luke kao trgovačka središta.
Sloboda kretanja prije EU
U novom vijeku događaju se velike društvene promjene, između ostalog dogodila se Francuska revolucija (1789.). Revolucionari su zahtijevali slobodu kretanja unutar i izvan Kraljevine bez ikakvih dozvola i bilo kakvih formalnosti. Putovnice su doista ukinute, ali ubrzo su i vraćene kad je nova vlast uvidjela da tako mogu kontrolirati seobu sirotinje u gradove,a pogotovo nakon što je kralj Luj XVI. prerušen neuspješno pokušaopobjeći iz zemlje.
Industrijalizacija i razvoj željeznice u 19. stoljeću doveli su do ogromnog povećanja putničkog prometa. Unatoč zakonima, propisima i odredbama postalo je nemoguće kontrolirati granice, pa su krajem 19. stoljeća putovnice praktički zaboravljene. Države su to shvatile i olabavile zakone o prelasku granice.
Za sve je kriv Prvi svjetski rat
Tako je bilo do Prvog svjetskog rata (1914.) i zatvaranja granica. Ujedinjena Kraljevina prva je u Europi imala modernu putovnicu, i to već 1914. godine. Jedan list papira presavijen je osam puta i umetnut u kartonske korice. Na njemu su stajali osnovni podatci o osobi, fizički opis, fotografija. Francuska je prva uvela otisak prsta u ovaj dokument. Članice lige naroda standardizirale su putovnice i tako je 1920. nastalaplava knjižica. Vrijedila je samo dvije godine i mnogi su se Britanci žalili na fizički opis. Otada su se odredbe o putovnicama postrožavale i popuštale, da bi se danas približili stanju s kraja 19. stoljeća.
Od godine 1981. države Europske Zajednice uskladile su putovnice u boji (bordo-crvena) i formatu, a 2005. standard postaje elektronička putovnica. Možda Vlada izvuče kakav stari zakon iz srednjeg vijeka i uskrati Hrvatima pravo na izlazak iz zemlje kao učinkovitu mjeru protiv iseljavanja.(op.aut.)
Piše: Marsela Alić
