Borba za rusko prijestolje

Borba za rusko prijestolje

Vladavina Petra Velikog predstavlja radikalni zaokret u povijesnom razvoju Rusije, o čemu je napisano mnoštvo znanstvenih i stručnih radova. Od Petrovih je reformi, međutim, zanimljiviji njegov trnovit put do samostalne vlasti, tijekom kojeg je Rusija svjedočila nizu presedana, protkanih nevjerojatnim krvoprolićima i visokim stupnjem paranoje. U ekstremnim okolnostima, Rusija se suočila s novim i ranije nepojmljivim pojavama, od kojih su dvije najočitije bile istovremena vladavina dvojice careva i de facto vlast žene.

Aleksej Romanov
Aleksej Romanov

Kad je 1676. iznenada preminuo car Aleksej I. Mihajlovič Romanov, Rusija se našla na rubu nove velike krize. Različito od tzv. Vremena smutnje s kraja 16. stoljeća, ovaj put problem nije proizašao iz nedostatka muškog nasljednika, već iz činjenice da se niti jedan od trojice carevića nije činio dobrim izborom za vladara teritorijalno najveće države na svijetu. Najstariji carević, Fedor, od djetinjstva je bio krhka zdravlja te je bilo jasno da njegova vlast, bez obzira na bistar um, neće trajati dulje od nekoliko godina. Carević Ivan, drugi u redu nasljeđivanja, bio je bojažljiv i religiozan introvert, na čiju se prirodnu osjetljivost nadovezao težak oblik epilepsije, što ga je umnogome činilo još nesposobnijim za vlast od Fedora. Treći carević, Petar, bio je dobra zdravlja, no carska vlast četverogodišnjeg dječaka bila je tek daleka projekcija stvorena u glavama njegovih rođaka, čije je ostvarenje ovisilo o sposobnosti Petrove majke da ga zaštiti od suprotstavljenih interesa u Kremlju (doslovno utvrđeni kompleks na brežuljku u središtu Moskve; u prenesenom smislu dvor ruskog cara).

Unatoč tome što je legitimitet vlasti sve trojice carevića bio neosporan, pitanje nasljednika stvorilo je dotad nezapamćene tenzije među ruskom plemićkom i vojnom elitom. Osim tjelesnih, psihičkih i dobnih ograničenja od kojih su patila sva tri carevića, tenzije su rasle zbog činjenice da se car Aleksej Mihajlovič ženio dvaput. U prvom braku, u kojem je za suprugu odabrao Mariju Miloslavsku, Alekseju su se rodili Fedor i Ivan. U drugom, u kojem je oženio mladu plemkinju Nataliju Nariškinu, rodio se Petar.

S obzirom na teško tjelesno stanje Fedora i Ivana, Petrovo je rođenje predstavljalo golemu opasnost za položaj Miloslavskih, koji je, u tradiciji tvrde ruske autokracije, ovisio isključivo o odnosima plemićke obitelji s osobom vladara. Aleksejeva smrt i problem sukcesije sugerirali su da će budućnost Rusije ovisiti o sposobnosti dviju obitelji da stvore kritičnu masu pristaša potrebnu za uništenje opozicije. S obzirom na položaj Rusije u posljednjoj trećini 17. stoljeća, to nije bio nimalo jednostavan zadatak.

Između Trećeg Rima i diktata stvarnosti

Potkraj života cara Alekseja Mihajloviča, Rusija se nalazila na svojevrsnoj prekretnici. Djelomična stabilizacija na unutarnjopolitičkom planu proizlazila je prvenstveno iz apsolutne vlasti cara, provođene uglavnom nasilnim metodama. Unatoč određenim uspjesima u ratu protiv Poljsko-Litavske Unije, očita kulturna i tehnološka zaostalost stavile su Rusiju u lošiji položaj u odnosu na druge europske države. Milijuni kmetova, čiji je položaj po mnogočemu bio teži od ropskog, za vladavine Alekseja trajno su vezani za zemlju boljara (vlastelina) na kojoj su se rodili, a ultrakonzervativno pravoslavno svećenstvo svim se snagama trudilo očuvati duhovnu čistoću zemlje, prvenstveno kroz stigmatiziranje svih zapadnih ideja kao djela Antikristovih i isticanja Rusije kao baštinice kršćanstva, odnosno tzv. Trećeg Rima (središte kršćanstva nakon pada Rimskog Carstva i Bizanta kao Drugog Rima).

Nemeckaja Sloboda
Nemeckaja Sloboda

Pa ipak, u trenutku u kojem je zapadna Europa već postavila temelje globalne trgovine beskrajni ekonomski potencijal Rusije nije mogao proći nezapaženo. Tražeći profit na egzotičnom rubu kontinenta, zapadnoeuropski pustolovi trajno su se naseljavali u Njemačkoj četvrti (rus. Nemeckaja Sloboda), naselju nedaleko od Moskve, koje je sredinom 17. stoljeća predstavljalo egzotični otok u monumentalnom reljefu pravoslavne Rusije. Osim trgovine, Zapadnjaci su u Rusiju donijeli i europske ideje, što je tijekom vladavine Alekseja Mihajloviča rezultiralo prvim, makar i sramežljivim znakovima modernizacije.

U situaciji u kojoj su reforme bile nužne za jačanje Rusije, no istovremeno nespojive s rigidnim svjetonazorom većine stanovništva, formirane su dvije interesne grupe, čiji će međusobni sukob presudno utjecati na budući razvoj Rusije. Na čelu prve našla se Petrova polusestra Sofija, Aleksejeva kći iz braka s Marijom Miloslavskom, sestra carevića Fedora i Ivana, dok se druga okupila oko carevića Petra i njegove majke Natalije Nariškine. Kuriozitet desetljetne bitke za vlast predstavlja činjenica da su potezi i saveznici suprotstavljenih strana često bili u potpunoj suprotnosti s karakterom i svjetonazorom njihovih najistaknutijih predstavnika, čime ovaj period, u doista žestokoj konkurenciji, spada među najkompleksnije u ruskoj povijesti

Sofija Aleksejevna

Sofija Aleksejevna
Sofija Aleksejevna

Iz perspektive europskih suvremenika, život ruske žene sredinom 17. stoljeća bio je nevjerojatno monoton i potpuno lišen većine osnovnih ljudskih tjelesnih i emocionalnih potreba. U zemlji u kojoj je prilikom vjenčanja otac mladenke simbolički predavao bič mladoženji, dajući mu tim činom pravo da vlada budućim životom svoje supruge, ženu je od kućnog ljubimca – pod uvjetom da dolazi iz imućne i ugledne obitelji – razlikovao tek potencijalno visok miraz. I dok su ruske pučanke, slično svojim muškim suvremenicima, životne frustracije liječile bjesomučnim opijanjem, žene iz boljarskih obitelji svoje su dane provodile lišene čak i toga privremenog izlaza. Zatvorene u tereme, potkrovne prostorije plemićkih kuća, dane su provodile u molitvi i pletenju, dok su iz terema izlazile isključivo radi odlaska na liturgijsku službu, uvijek u pratnji muškaraca. U očima svoga muža, brata i oca, idealna ruska žena bila je šutljiva, krotka i potpuno pomirena sa svojim položajem.

Moralističko licemjerje, u kojem su zapadnjačke princeze, bez obzira na brojne ljubavnike i raskalašene bankete, predstavljale omiljene društvene figure, u Rusiji 17. stoljeća nije zaživjelo niti u najmanjim tragovima. Upravo suprotno, život carevne, carske kćeri, bio je predodređen na način koji je nadmašivao čak i agoniju ruske pučanke. Lišene obrazovanja i zatvorene u teremu carske palače, carevne su bile žrtve zakona prema kojem se, u svrhu stabilnosti carstva, nisu smjele udavati. Samostanski karakter takvog života potpuni je oblik poprimao krunidbom novog cara, nakon čega bi se njegove sestre povlačile u samostane, u kojima bi, uz minimalni kontakt s vanjskim svijetom, provele ostatak svojih života.

Mogućnost da se u takvoj klimi žena domogne vlasti bila je minimalna, no lik carevne Sofije od rane je mladosti prkosio mizoginim ruskim konvencijama. Nagovorivši oca da joj pruži obrazovanje istovjetno onom brata Fedora, Sofija se našla pod tutorstvom klasično obrazovanog bjeloruskog kanonika Silvestera Medvedeva. Inteligentna i ambiciozna, Sofija je nakon očeve smrti i Fedorove krunidbe uspjela dobiti dopuštenje da boravi u Kremlju, u kojem je, pod izlikom brige za bolesnog brata, počela širiti svoj utjecaj na državnu politiku. Žestoka i elokventna, postepeno je zadobila podršku dijela boljara i velikodostojnika, slijedom čega je, ruskim tradicijama i zakonima unatoč, odlučila domoći se potpune vlasti u zemlji.

Carević Fedor i Vasilij Golicin

Fedor III.
Fedor III.

Najveću prepreku za ostvarenje Sofijinih ambicija predstavljao je Petar, carević iz suparničke obitelji. Međutim, da bi do obračuna s Petrom i Nariškinima uopće došlo, Sofija je kao realnost prvo morala prihvatiti vladavinu svoje braće, Fedora i Ivana (kasnije carevi Fedor III. i Ivan V.). Znajući da teško zdravstveno stanje njene braće ne ostavlja mnogo vremena za planiranje, Sofija je svoje napore usmjerila na povećanje utjecaja na Fedora. Istovremeno, svjesna prepreka koje je kao žena morala savladati na putu do političkog uspjeha, Sofija se tijekom Fedorove šestogodišnje vladavine zaintrigirala za ideju regentstva, koja joj je uz prave saveznike širom otvarala vrata Kremlja. Pri tome su sljedeći u redu nasljeđivanja, Ivan, baš kao i Fedorovi i Ivanovi potencijalni muški potomci, za Sofiju predstavljali solidan temelj za ostvarenje njena nauma.

Ključnim saveznikom na Sofijinom putu do vlasti pokazao se savjetnik cara Fedora, ugledni boljar Vasilij Golicin. Vjerojatno najobrazovaniji Rus 17. stoljeća, Golicin je njegovao manire koje su po svemu bile europske i kao takav je vjerojatno bio više nego impresioniran Sofijinom nesvakidašnjom pojavom. U prilog njihovoj suradnji išlo je i Golicinovo nastojanje da određenim reformama suzbije utjecaj starih boljarskih obitelji te na taj način otvori vrata svježim licima, spremnima prihvatiti priliku proizašlu iz promijenjenih političkih okolnosti.

Sofijina i Golicinova nastojanja urodila su plodom u obliku proglasa cara Fedora, kojim je ukinuta višestoljetna praksa prvenstva. Ovaj po mnogočemu nakaradni i za Rusiju pogubni običaj davao je članovima određenih obitelji prednost u obavljanju najviših državnih funkcija, pri čemu je pojedinac s pravom prvenstva mogao odbiti služiti pod kompetentnijim, no s obzirom na obiteljsko stablo niže rangiranim pojedincem. Spaljivanjem kronika sa stoljetnim obiteljskim stablima car Fedor preko noći je preokrenuo političku ravnotežu u Rusiji, a novonastali vakuum nakon njegove smrti 1682. iskoristili su Sofija i Golicin za jačanje vlastita utjecaja u Kremlju. Za potpunu eliminaciju protivnika, međutim, Sofiji i Golicinu bila je potrebna još i gruba, fizička sila.

Sofija i strijelci

Streljačke trupe
Streljačke trupe

Osnovani za Ivana Groznog, strijelci (punim imenom Streleckoe vojsko – Streljačke trupe) su predstavljali relikt srednjovjekovlja, čiji je utjecaj na političke događaje bio golem. Riječ je o sloju profesionalnih vojnika koji je vremenom postao više policijska nego vojnička organizacija. Osebujne odore i goleme ratne sjekire bile su više nego jasni znakovi da manjkavu obuku strijelci nadoknađuju iznimnom krvoločnošću, što je ove odrede od otprilike 20.000 ljudi činilo idealnim oruđem za provođenje političkog nasilja. Od prezira koji su gajili prema boljarima veći je bio samo njihov prezir prema svemu novom i zapadnjačkom, a jedina osoba kojoj su bili odani bio je car kojeg je okrunio moskovski patrijarh. Ako je pak carska ličnost bila preslaba da divlje ratnike drži pod kontrolom, naklonost strijelaca mogla je ambicioznim pojedincima biti od velike koristi.

U potpunosti svjesna značaja strijelaca, Sofija je 1682. njihovu razornu snagu iskoristila za stvaranje krize naslijeđivanja. Uplašena željom umirućeg Fedora da ga na tronu umjesto nepodobnog Ivana naslijedi desetogodišnji Petar, Sofija je uz Golicinovu pomoć počela širiti glasine, prema kojima car Fedor nije umro prirodnom smrću, već su ga otrovali Nariškini. Sofija je zatim izrazila sumnju da su Nariškini otrovali i carevića Ivana te na taj način očistili put do prijestolja svojem kandidatu, careviću Petru. Uznemireni ovim glasinama, strijelci su izašli iz svoje moskovske četvrti i krenuli prema Kremlju, pri čemu su ubili, posjekli i zapalili sve što im se našlo na putu. Izašavši pred strijelce u pratnji dvojice živih carevića (Ivana i Petra), prestravljena Natalija Nariškina uspjela je načas primiriti razularene vojnike, no u konfuziji proizašloj iz nejasnih glasina strijelci su svejedno poubijali veći dio njenih rođaka i političkih saveznika.

Uplašena za život svog sina, Natalija Nariškina odlučila je pobjeći iz Moskve i pronaći utočište sjeveroistočno od grada, u manastiru Svete trojice. Odlazak u mjesto čiju se svetost čak ni strijelci nisu usuđivali oskrnaviti pokazao se ključnim trenutkom u životu carevića Petra, koji se, bez obzira na kasnije događaje, više nikada nije našao u takvoj opasnosti. U međuvremenu, Sofija je uspjela smiriti strijelce te je na taj način osigurala uvjete za daljnje političke akcije.

Dvocarje i regentstvo

Bez obzira na privremenu pobjedu nad protivničkim taborom, Sofija je do pozicije regenta i dalje mogla doći jedino u slučaju da se za cara okruni bolesni Ivan. Tražeći način da se legitimno domogne vlasti u zemlji, formulirala je peticiju kojom je boljarima i patrijarhu, tobože u svrhu stabilizacije države, predložila krunidbu obojice carevića. Cilj ovoga neobičnog zahtjeva bio je, barem u teoriji, osiguravanje nastavka vladavine Romanovih, pri čemu je zdravi Petar u svemu trebao biti ravnopravan s bolesnim Ivanom. Unatoč očitim problemima koji su mogli proizaći iz ovog presedana, boljari, zastrašeni nedavnim krvoprolićima, pristaju na predloženo rješenje. Kao rezultat, u svibnju 1682., prvi (i jedini) put u ruskoj povijesti, na prijestolje sjedaju dvojica legitimnih vladara. Sukladno peticiji, uz potvrdu moskovskog patrijarha, Sofija je nedugo nakon krunidbe i službeno proglašena regentom.

Natalija Nariškina
Natalija Nariškina

Svjesna da je dvocarje tek privremeno rješenje, Sofija je svu energiju usmjerila u nastojanje da Petra i Nariškine isključi iz daljnje borbe za carsku krunu. Djelujući iz sjene, odlučila je Ivanu pronaći suprugu, koja bi unatoč njegovom teškom stanju rodila muškog Romanova po liniji Miloslavskih. Ostvarenjem ovog plana car Petar više ne bi bio jedini legitimni kandidat za prijestolje te bi uz dobro orkestriranu pobunu strijelaca u povoljnijem trenutku mogao biti ubijen.

Kompleksan plan činio se ostvarivim nakon što je, na opće iznenađenje, Ivan oženio boljarsku kći Praskovju Saltikovu, no tri kćeri rođene u tom braku značile su da će nakon Ivanove smrti Petar vladati samostalno. Znajući da bi izravan udar na okrunjenog cara-dječaka značio povredu svetosti carskog prava – što bi dovelo do gubitka podrške strijelaca – Sofija privremeno odustaje od manipulacija. Umjesto toga, Sofija uz pomoć prvog ministra Golicina započinje aktivnu vanjsku politiku, u čijem se središtu našao sukob s Tatarima i Osmanlijama. Ovim potezom, Sofija je pokušala skrenuti pažnju javnosti od događaja u Kremlju i stvoriti manevarski prostor za daljnje unutarnjopolitičke akcije.

Tijekom sedam godina dvocarja, Rusija se našla u složenoj situaciji, u kojoj se na nekoliko isprepletenih razina moderno sukobljavalo s tradicionalnim. Dva su cara nominalno bili nosioci apsolutne vlasti u zemlji, no prava je vlast bila u rukama Sofije Aleksejevne i male grupe savjetnika koju je okupila oko sebe. Balansirajući između konzervativnih strijelaca, koje je u dubini duše prezirala, i Golicina, koji joj je u međuvremenu postao ljubavnik, Sofija je postepeno postajala talac okolnosti koje je sama stvorila. Ultrakonzervativno svećenstvo sve je sumnjičavije gledalo na energičnu ženu u Kremlju, dok je oporavljena opozicija okupljena oko carevića Petra čekala priliku da se Sofiji osveti za pokolje iz 1682. godine. Zanimljivo je primijetiti da je opozicija, sumnjičava prema Golicinovu zapadnjaštvu, u careviću Petru vidjela čuvara tradicionalnih ruskih vrijednosti, čime se zapravo nije razlikovala od strijelaca, bez čije podrške Sofija nikada ne bi postala regenticom. S obzirom na činjenicu da je Petar nakon što je samostalno zavladao proveo pozamašnu reformu države po uzoru na zapadnu Europu, nije teško zaključiti da je daljnji tijek događanja poprilično iznenadio rusko društvo.

Ratne igre i Njemačka četvrt

Petar I.
Petar I.

Gledano kroz prizmu svih opasnosti kojima je car Petar bio izložen u djetinjstvu, njegovi adolescentski dani protekli su u relativnoj sigurnosti. Smatrajući da je udovoljavanje njegovim dječačkim hirovima najbolji način da se mladog cara pretvori u indiferentnu osobu nesposobnu za vladanje, Sofija se nije ustručavala ispuniti svaki Petrov financijski zahtjev. Opskrbljen drvenim puškama i okružen vršnjacima iz probranih boljarskih obitelji, u ugodnom okruženju carske rezidencije u selu Preobraženskoje, Petar se prepustio igranju rata i uživanju u zemaljskim porocima. Međutim, suprotno od nadanja njegove polusestre, ovakav način života mladog je cara pretvorio u sve, samo ne u indiferentnu osobu nesposobnu za vladanje.

Fasciniran izgledom i ponašanjem stranaca koje je susretao tijekom rane mladosti, Petar je postajao sve svjesniji inferiornosti ruskih institucija i običaja u odnosu na zapadnjačke. Ustrojivši svoje drugove u pravu regimentu, mladi je car u svojoj rezidenciji nametnuo vojni režim, pri čemu je, odjeven u običnu vojničku odoru, osobno sudjelovao u svakoj vježbi. Postepeno, Petrova ideja da Rusiju približi Zapadu pretvorila se u opsesiju, čiji je domet uvelike nadmašio puku reformu vojske. Daleko od događaja u Moskvi, koju je krajnje nevoljko posjećivao samo kad su službene dužnosti to od njega zahtijevale, Petar je stvarao ljudsku i ideološku klicu, iz koje je petnaestak godina kasnije niknulo pozapadnjačeno Rusko Carstvo. Prilikom službenih boravaka u Moskvi, Petar je u svakoj mogućoj prilici bježao u Njemačku četvrt, gdje se prepuštao opijanjima i razgovorima s mahom nizozemskom populacijom. Ne obazirući se na majku, koja se brinula da će njegova sklonost stranom uzrokovati gubitak značajnog broja pristaša Nariškinih, Petar je poput spužve upijao priče i običaje Zapadnjaka (osobito Nizozemaca), među kojima je pronašao i nekoliko budućih savjetnika. Fasciniran nizozemskim postignućima, mladi se car trajno inficirao idejom o Rusiji kao europskoj sili, pri čemu je preduvjet za ostvarenje te ideje bila izgradnja velike i moderne pomorske flote. Istovremeno, Sofija je postepeno ispuštala konce političke situacije, što je Petru dalo dodatni poticaj da dječačka maštanja zamijeni konkretnim akcijama.

Samrtni hropac stare Rusije

Sofija je 1689. osjetila svu težinu svog položaja kad su, u periodu od samo dvije godine, dvije vojne katastrofe uništile svaku nadu da regentica može zadržati vlast u Rusiji. Potpisavši mir s Poljacima 1686., Rusija je zagospodarila istočnom Ukrajinom i Kijevom, no kao uvjet tog mira, Moskva je bila dužna napasti Krimski Kanat, vazala Osmanskog Carstva. U dvije kampanje, pokrenute 1687. i 1689., ruske su vojske, predvođene Vasilijem Golicinim, pretrpjele goleme ljudske gubitke. Više od samog neuspjeha boljela je spoznaja da do pravog sukoba nikada nije došlo, budući da je tatarska taktika spaljene zemlje u oba navrata primorala Golicina na povlačenje iz ukrajinske stepe. U nastojanju da zataška katastrofu, Sofija je Golicina nagradila golemim imanjima, dok su službene objave iz Kremlja govorile o spektakularnom uspjehu i potpunom uništenju nevjerničkih hordi.

Golicin
Golicin

Pritisnuta Petrovim sumnjama u izvještaje o pohodu na Krim i osjetivši da gubi potporu dijela boljara, Sofija krajem ljeta 1689. odlučuje ponoviti manevar iz 1682. godine. Objavivši da je napadnuta, pod isprikom hodočašća izlazi iz Moskve s pratnjom od 1000 strijelaca, no doušnici među strijelcima javljaju Petru o njihovu pohodu na Preobraženskoje. Saznavši da je car pobjegao iz sela, Sofija se našla u nemogućoj poziciji, u kojoj niti jedno objašnjenje nije moglo uvjeriti cara Petra u ništa drugo osim u novi Sofijin pokušaj nasilnog preuzimanja vlasti. Kad se na to nadovezala objava o stvarnom ishodu pohoda na Krim, Sofijina sudbina bila je zapečaćena. U događajima koji su uslijedili, Petrova vlast u Rusiji postala je neupitna. Vođe strijelaca smaknuti su najbrutalnijim metodama, a Vasilij Golicin protjeran je na krajnji sjever Rusije, gdje je, u bijedi i izoliran od svijeta, umro dvadesetak godina kasnije. Sofija je bila primorana napustiti Moskvu i doživotno ostati u Novodjevičnom manastiru, oko čijih je zidina trajno postavljeno nekoliko stotina stražara. Upokojivši regenta i strijelce, Petar se privremeno vratio svojim opsesivnim proučavanjima Zapada, dok je državne poslove u narednim godinama uspješno vodila njegova majka, Natalija Nariškina. Nakon njene smrti 1694. Petar preuzima upravljanje svim aspektima političkog života, a smrću cara Ivana 1696. i službeno završava era dvocarja.

U čitavom razdoblju Petrove vladavine Sofijina izolacija kratkotrajno je narušena tek 1698. godine, kad je Petar na prozore njenog zatvora objesio tijela strijelaca ubijenih u njihovoj, pokazat će se, posljednjoj pobuni. Ovim je činom eliminiran svaki otpor Petrovoj vlasti, a energija i resursi oslobođeni završetkom unutarnjih sukoba u narednim će desetljećima omogućiti energičnom caru da, u pothvatu bez presedana, lice Rusije promijeni do neprepoznatljivosti.

Piše: Kristijan Poklečki
Facebook Comments

Vezani članci