Pojam državni socijalizam (njem. Staatssozialismus) zapravo su prvi upotrijebili liberali, no njemački kancelar Bismarck kasnije ga je prihvatio. Odnosi se na niz socijalnih mjera koje je Bismarck uveo od 1883. kako bi vlast stekla naklonost radničke klase do tada priklonjene socijal-demokratima.
Sam termin socijalizam može djelovati zbunjujuće. Upravo zato britanski novinar i pisac William Harbutt Dawson u djelu Bismarck i državni socijalizam: razotkrivanje socijalne i gospodarske legislative u Njemačkoj od 1970., prvi put objavljenom 1891. godine, piše da je Bismarck svojom socijalnom legislativom nastojao sačuvati postojeći gospodarski poredak i stabilnost Njemačke kao države. Već 17. studenoga 1881. njemački kancelar održao je govor u Reichstagu gdje je opisao svoj program. On je uglavnom bio usredotočen na programe osiguranja osmišljene u cilju povećanja produktivnosti te osnaživanja podrške njemačkih radnika vladi junkera (plemića-zemljoradnika).
“Korijen čitavog problema nalazi se u ovom pitanju: ima li država odgovornost brinuti se za svoje bespomoćne građane ili ne? Držim da je upravo to njezina dužnost, i to ne dužnost samo kršćanske države, kako sam jednom sebi dopustio aludirati koristeći riječi praktično kršćanstvo, već zapravo svake države… Među ciljeve država spadaju nacionalna obrana i opći sustav transporta… Tu spada i pomoć potrebitima te sprečavanje opravdanih žalbi koje zapravo pružaju odličan materijal socijal-demokratima”, kazao je Bismarck.
Na optužbe da svojim mjerama pokušava uvesti socijalizam, odgovorio je ovako:
“Ako netko misli da je pozicija koju zastupam socijalistička, uopće se toga ne plašim. Pitanje je – gdje leže opravdane granice državnog socijalizma? Naime, bez takvih granica ne bi uopće bilo reda. Svaki zakon koji ide u prilog sirotinji neka je vrsta socijalizma. Postoje neke države koje se do te mjere distanciraju od socijalizma da u njima zakoni kojima se pomaže siromašnima uopće ne postoje. Podsjećam vas na Francusku… Svaki francuski građanin ima pravo gladovati, a država nije obvezna spriječiti ga u ostvarenju tog prava.”
Također je dao svoje viđenje uzroka dotadašnjeg uspona socijal-demokrata:
“Država ne promovira dovoljno državni socijalizam, dopušta stvaranje praznine na mjestu gdje bi trebala biti aktivna, a to mjesto onda popunjavaju drugi, smutljivci koji guraju svoje noseve u državne poslove.”
Desetak godina kasnije njemački je kancelar jednom američkom simpatizeru objašnjavao svoju strategiju koja stoji iza zakona koji prosječnom Nijemcu jamče zdravstveno osiguranje, mirovinu, godišnji odmor, osiguranje u slučaju nezaposlenosti, minimalnu nadnicu te regulaciju uvjeta rada.
“Moja je ideja bila podmititi radničku klasu ili, da se bolje izrazim, pridobiti ih na svoju stranu, da prihvate državu kao socijalnu ustanovu koja je tu za njihovo dobro i koju zanima njihova dobrobit”, otvoreno je tada priznao.
Sve u svemu, uvedene su mjere kojima se nastojalo pokriti temeljne socijalne rizike kao što su bolest, starost, invalidnost i smrt staratelja. Njemačka je bila prva država koja je uvela zdravstveno osiguranje i mirovinu. Što se tiče socijalne skrbi, Njemačka je u tom trenutku postigla dotad neprikosnoven napredak pa slobodno možemo reći da je u tom području bila za dobra dva desetljeća naprednija od Ujedinjenoga Kraljevstva.
Sustav socijalne skrbi koji se u Njemačkoj razvijao od njezina ujedinjenja 1871. naslanjao se na postojeće decentralizirajuće strukture pa je upravo to razlog zašto administrativne poslove vezane uz socijalnu skrb u pravilu nisu vodili savezni službenici, nego pokrajinski, a tako je ostalo sve do današnjih dana. Njemačka je svoju socijalnu politiku izgradila zahvaljujući razvijenoj, decentraliziranoj mreži. Izuzetak je jedino razdoblje nacističke Njemačke (1933. – 1945.) te ono između 1949. i 1990. na području tadašnje Istočne Njemačke. Ta decentralizirana mreža svoje korijene nalazi u organiziranom sustavu dobrotvornih ustanova pod patronatom Crkve, a koje su tu još od srednjovjekovnog razdoblja.
Američki političar Frederick Clemson Howe pokušao je u djelu Socijalizirana Njemačka iz 1915. objasniti prirodu socijalne politike u Bismarckovoj Njemačkoj. Tako je, između ostalog, napisao:
“Država drži svoj prst na bilu radnika od kolijevke pa sve do groba. Njegovo obrazovanje, njegovo zdravlje, kao i njegova radna učinkovitost pitanja su stalne brige. Pažljivo ga se štiti od nesreće zakonima i odredbama u tvornicama. Naučen biti dobar radnik, osiguran je protiv nesreće, bolesti i starosti. Kada je bez posla, ali ne svojom pogreškom, posao mu se redovno nalazi. Kad je bez doma, nudi mu se smještaj kako ne bi tek tako postao skitnica”.
Howe je također priznao da u njemačkom sustavu jakih kontrola i regulativa “pojedinac postoji za državu, a ne država za pojedinca”. Međutim, inzistirao je da to ipak ne predstavlja gubitak slobode. Napisao je:
“Nijemac uživa daleko više slobode od one koja prevladava u Americi ili u Engleskoj. To je neka vrsta ekonomske slobode… štiti bespomoćnu klasu od iskorištavanja i zlostavljanja, štiti slabije”.
No, ako vlast doista toliko brine o pojedincu i njegovoj dobrobiti, to dovodi u pitanje moć koju ima i mogućnost njezine zlouporabe te navodi na pitanje: gdje treba prestati granica te moći? Howe je i na to ponudio odgovor:
“Nijemci su po naravi takvi da funkcije države nikada ne prepuštaju apstraktnim odlukama. O svakom prijedlogu odlučuje se u skladu s vremenom i uvjetima. Ako se čini razumnim da država vodi glavnu riječ u industriji, vodit će je. Ako se čini razumnim obuzdati interese određene klase, to će se učiniti. Svrsishodnost ili oportunizam bit su državništva”.
Drugim riječima, političke odluke proizlaze iz pragmatičnih potreba, pa tako i Bismarckove reforme treba promatrati u tom kontekstu, a ne kao produkt idealističkih ideoloških uvjerenja koja često nadilaze realne probleme danog trenutka.
Bismarckov program socijalne skrbi ušao je u svoju drugu fazu početkom devedesetih godina 19. stoljeća i trajao je do kraja Prvoga svjetskog rata i propasti Drugog Carstva, 1918. godine. Tijekom tog razdoblja uvedene su određene promjene kojima je sustav unaprijeđen. S obzirom na to da je podrška radnika državi bila nužna kako bi se održala potrebna proizvodnja tijekom Prvoga svjetskoga rata, radnička je klasa sada uživala još veće socijalne povlastice. Tako su u program socijalne skrbi ušli i uredski službenici, radni vijek skraćen je do 65. godine, a razvijeni su i daljnji mehanizmi za rješavanje sukoba između radnika i poslodavaca poput dobrovoljnih odbora zaposlenika. Programi socijalne skrbi u Njemačkoj nastavili su se razvijati tijekom Weimarske Republike (1918. – 1933.). Tako su 1920. pravo na socijalnu skrb dobile ratne žrtve, a 1922. izglasan je Zakon o socijalnoj skrbi mladih, koji se do današnjih dana održao kao temelj svih programa vezanih uz pomoć mladima. Godinu dana kasnije izglasan je još jedan zakon, onaj kojim je osnovana državna agencija za administriranje svim programima socijalne pomoći namijenjenima rudarima, a 1925. su se kao osiguravajući rizik počele priznavati bolesti nastale na radnom mjestu uslijed izloženosti štetnim tvarima. No, sve te povlastice dovedene su u pitanje dolaskom Velike gospodarske krize 1929. (poznate i kao Velika depresija). Naime, smanjena primanja značila su i smanjenje doprinosa u svrhu pružanja socijalne pomoći, a konačan udarac svemu zadao je dolazak Drugoga svjetskog rata 1939. pa je na oporavak programa socijalne skrbi u Njemačkoj trebalo pričekati njegov kraj.
Piše: Gordana Holjevac
