Piše: Boris Blažina
Sengoku jidai bilo je razdoblje japanske povijesti od 1467. do 1615. godine. Bilo je to razdoblje raspada središnje državne vlasti i stalnih vojnih sukoba unutar zemlje te je predstavljalo vrhunac moći samurajskog staleža. U to je vrijeme Japan prešao iz srednjeg u novi vijek. Razdoblje je završilo postupnim ujedinjenjem Japana pod trojicom “velikih ujedinitelja”.
Naziv Sengoku jidai („Doba zemlje u ratu“ ili „Razdoblje zaraćenih državica“) odnosi se na razdoblje japanske povijesti od 1467. do 1615. godine (iako neki kao njegov kraj uzimaju 1603. godinu). To razdoblje bilo je obilježeno gotovo neprestanim vojnim sukobima, političkim spletkama, ali i društvenim prevratima. Inače, sam naziv izveden je iz slična naziva razdoblja kineske povijesti u 3. st., te može navesti na krivi zaključak. Naime, Japan je tijekom spomenutog razdoblja ostao jedinstvena država pod nominalnom vlašću cara. Dakle, sukobi u zemlji bili su prvenstveno među velikim plemićkim obiteljima koje su nastojale sebi osigurati što veću moć. Sengoku jidai također je usko povezan sa samurajima jer upravo su u tom razdoblju oni doživjeli svoj vrhunac. Tada je čak 7 – 8 % stanovništva Japana bili pripadnici tog društvenog staleža. Da bismo bolje objasnili zašto je došlo do toga, moramo razmotriti raniju povijest Japana. Godine 1338. uspostavljen je šogunat Ashikaga sa središtem u Kyotu. Naime, iako je Japanom službeno vladao car, stvarnu vlast imao je njegov vojni upravitelj, šogun. Šogun je bila nasljedna titula, a njen najbliži europski ekvivalent bio bi generalisimus. Razdoblje od uspostave šogunata Ashikaga pa sve do 1573. godine, kada je protjeran posljednji šogun iz tog klana, naziva se Muromachi (dakle, djelomično se preklapa s razdobljem Sengoku jidai).
[one_half][box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]SENGOKU JIDAI popularno je razdoblje za radnju filmova i romana o japanskoj povijesti. Primjerice, mnogi od najpoznatijih filmova Akire Kurosawe smješteni su u to razdoblje: Sedam samuraja (1954.), Krvavo prijestolje (1957.), Skrivena tvrđava (1958.), Kagemusha – vojskovođin dvojnik (1980.), Kaos (1985.). Japanski spektakl Nebo i zemlja (1990.) baziran je na sukobu dvojice poznatih suparničkih daimyoa, Uesugija Kenshina i Takede Shingena.[/box][/one_half]
Razdoblje snažne centralne vlasti šogunata Ashikaga potrajalo je samo oko 100 godina. Naime, ona je bila ovisna o šogunovim posrednicima. Kako je veza između šoguna i njegovih posrednika slabila, tako je i središnja vlast gubila učinkovit nadzor nad pokrajinama. Zašto je došlo do spomenuta slabljenja veza između šoguna i njegovih posrednika? Šogunovi posrednici bili su neka vrsta vojnih upravitelja koji su imali pravo imenovati svoje nasljednike. S vremenom, umjesto da ravnomjerno podijele svoja imanja među svojim sinovima, šoguni su počeli ostavljati sve samo jednom od njih (ne nužno najstarijem). Usto su unajmljivali lokalne ratnike i postavljali ih kao vojne časnike te novačili seljake u vojsku. Sve to rezultiralo je stvaranjem lokalnih „baza moći“ koje su mogle djelovati sve nezavisnije od šogunove vlasti.
Jedan od šoguna, Yoshinori, shvatio je opasnost koja je prijetila stabilnosti njegove zemlje te je nastojao ograničiti moć lokalnih moćnika; no on je 1441. postao žrtva ubojstva koje je naručio jedan od njegovih podređenih. Središnja vlast počela se raspadati.
Godine 1467. izbio je Ōnin rat u kojem su se sukobili Hosokawa Katsumoto i Yamana Sōzen oko toga tko će biti Yoshinorijev nasljednik. U sukob su se ubrzo uključili mnogi daimyoi (vođe moćnih samurajskih klanova) te je on obuhvatio gotovo čitav Japan. Danas ga se smatra početkom razdoblja Sengoku jidai.
Ōnin rat završio je nominalnom pobjedom klana Hosokawa koji je pod svojom marionetskom vlašću držao šogune iz klana Ashikaga. Međutim, autoritet središnje vlasti bio je potpuno uništen. Nastalo je razdoblje u kojem nijedna samurajska obitelj nije mogla čitavu državu podrediti svojoj vlasti, stoga su obitelji neprestano stvarale i kršile saveze jedne s drugima, te je stvorena društvena hijerarhija slična onoj u Europi tijekom razdoblja feudalizma. To je razdoblje bilo vrhunac moći daimyoa koji su gotovo neograničeno vladali svojim pokrajinama. Europljani koji su u 16. st. doplovili do Japana čak su ih nazivali kneževima ili kraljevima. Jedna od karakteristika razdoblja Sengoku jidai bile su velike promjene u načinu ratovanja. Prije tog razdoblja bitke su vođene više kao niz dvoboja između teško naoružanih samuraja gdje su presudnu ulogu imali konjanici. U tom su razdoblju konjanici pali u drugi plan te su ih zamijenile velike jedinice pješaka naoružanih kopljima i lukovima, kasnije i vatrenim oružjem koje su Portugalci uveli sredinom 16. st. Daimyoi su stoga počeli masovno novačiti seljake u vojsku – tako su stvorene ašigaru jedinice.
Još jedna važna promjena u ratovanju bila je izgradnja mnogih čvrsto utvrđenih dvoraca. Iako ih je većina porušena u kasnijim razdobljima, oni su do danas ostali jedan od najimpozantnijih podsjetnika na eru samuraja. Neprestani sukobi rezultirali su desetkovanjem mnogih plemićkih obitelji. Uz navedene promjene u načinu ratovanja to je omogućilo talentiranim pripadnicima nižih društvenih slojeva da dožive dotad neviđeni društveni uspon. Možda najznamenitiji primjer takvog čovjeka je Toyotomi Hideyoshi koji je od obična seljaka postao ujedinitelj Japana. Upravo je Hideyoshi ponovno ukinuo spomenutu društvenu mobilnost te uveo strogu stratifikaciju društva u kojoj je ratovanje postalo isključiva domena samuraja.
Ipak, razdoblje Sengoku jidai nije karakteriziralo samo uništavanje i kaos. Slabljenje središnjih vlasti nije spriječilo šogune da budu pokrovitelji umjetnosti – izgrađene su mnoge veličanstvene palače i hramovi u Kyotu. U Kyotu su izvedene i mnoge veličanstvene dramske priredbe.
U cijeloj je zemlji došlo do procvata pjesništva, slikarstva, krajobrazne arhitekture i karakteristične japanske čajne ceremonije. Velik utjecaj na to imala je Kina, osobito u vrijeme dinastije Sung. Usprkos ratovanju, a dijelom i potaknuto njime, došlo je i do ekonomskog rasta. Kako je njihova vlast jačala, daimyoi su sve više ulagali u nove tehnike zemljoradničke proizvodnje. One su dovele do stvaranja viškova, što je omogućilo trgovinsku dobit (prvenstveno se izvozilo u Koreju i Kinu). Prema nekim procjenama ukupna je poljoprivredna proizvodnja Japana tijekom razdoblja Sengoku jidai utrostručena.
Kina je u tom razdoblju bila glavni trgovački partner Japana. Japanci su osim hrane izvozili bakrenu rudu, sumpor, mačeve, ukrasne zaslone, lepeze itd. Kinezi su u Japan izvozili porculan, umjetnine, lijekove, knjige, bakreni novac itd. Kasnije je pokrenuta i trgovina s Europljanima, poglavito Portugalcima i Nizozemcima. Ta trgovina sa stranim dalekim zemljama dovela je i do razvoja velikih luka u Japanu. Razvoj umjetnosti, trgovine, poljoprivrede i obrtničke proizvodnje rezultirao je i ubrzanom urbanizacijom u Japanu. Još jedna važna promjena u to doba Japana bio je dolazak kršćanstva preko katoličkih misionara koji su stigli zajedno s Portugalcima. Oni su često dolazili u sukob s lokalnim budističkim hramovima.
Tri velika ujedinitelja Japana
S vremenom se moć konsolidirala u rukama nekolicine pojedinaca. Tri ključne osobe za ujedinjenje Japana bile su Oda Nobunaga (1534. – 1582.), Toyotomi Hideyoshi (1536./37. – 1598.), i Tokugawa Ieyasu (1542./43. – 1616.). Oni su kombinacijom vojnih uspjeha i vješte diplomacije, ali i nemilosrdnošću prema mogućim suparnicima, uspjeli ponovno ujediniti Japan.
Razdoblje Sengoku jidai završilo je Bitkom za dvorac Osaka. Nakon te bitke uslijedilo je razdoblje mira i jedinstva te odgovarajuće slabljenje samurajskog staleža.
Oda Nobunaga
Oda Nobunaga rođen je u pokrajini Owari kao sin plemića Ode Nobuhide. Kao dijete postao je poznat po svom čudnom ponašanju, te je stekao nadimak „Luda Owarija“. Nobuhide je iznenada umro 1551. godine. Mnogi članovi obitelji doveli su u pitanje sposobnost Nobunage da postane glava klana, no on je vrlo brzo svladao sve koji su mu pokušali osporiti vlast. Uskoro je pokazao svoj taktički genij kada je u bitki kod Okehazame pobijedio otprilike osam puta brojniju vojsku Imagawe Yoshimotoa, jednog od najmoćnijih daimyoa u Japanu. Sam Yoshimoto poginuo je u bitki. Nobunaga je tada pod svoju vlast doveo bogata žitorodna prostranstva Owarija kao i veliki trgovački grad Nagoya. Zatim je planirao proširiti svoju vlast na carsku prijestolnicu u Kyotu i veliku luku Ōsaka.
Godine 1562. ušao je u vojni savez s Tokugawom Ieyasu te premjestio središte svoje moći na sjever, u grad Gifu, prethodno slomivši moć tamošnjeg vladajućeg klana Saitō. Nobunaga je tada javno obznanio da mu je namjera ujediniti čitav Japan pod svojom vlašću.
Iduće je godine podržao Ashikagu Yoshiakija, pretendenta na položaj šoguna. Nobunaga je stigao u Kyoto, protjerao pripadnike klana Miyoshi koji su držali grad i postavio Yoshiakija na vlast. Nobunaga se očito nadao da će mu mladi šogun poslužiti kao marioneta dok bi on sam stvarno vladao državom. No, ubrzo su se posvadili te je šogun zatražio pomoć nekoliko daimyoa, a podržali su ga i neki budistički hramovi.
Došlo je do krvava vojnog sukoba u kojem je klan Oda pretrpio velike gubitke, ali mu je u pomoć pritekao Tokugawa Ieyasu. Godine 1573. Nobunaga je nadvladao svoje protivnike i svrgnuo Yoshiakija koji je prognan iz zemlje. Ta godina obilježila je kraj šogunata Ashikaga (iako je on nominalno opstao do Yoshiakijeve smrti 1597.). Da bi konsolidirao svoju vlast, Nobunaga je dao izgraditi impozantni dvorac Azuchi na obalama jezera Biwa kod Kyota.
Idući Nobunagini protivnici bili su budistički redovnici-ratnici iz sekata Tendai i Ikkō. Iako je prve lako svladao, drugi su mu bili trn u oku više od 10 godina, a uspio ih je nadvladati tek posredovanjem carskog dvora. Time je smanjena moć budističkih hramova, a povećana moć zemljoposjednika – oduzete posjede Nobunaga je podijelio svojim pristašama. Nobunaga je podržavao djelovanje kršćanskih misionara u Japanu, ali iz čisto političkih razloga (suzbijanje moći budista). Ostao je zapamćen po nemilosrdnosti koju je pokazao prema budističkim hramovima koji su mu se protivili – nije štedio čak ni žene i djecu koji su se sklonili u njima. Nobunaga je značajan i po tome što je bio prvi daimyo koji je organizirao jedinice samuraja naoružane vatrenim oružjem. Naime, vatrena oružja (arkebuze) imala su dovoljnu probojnu moć da svladaju čak i najteže samurajske oklope, ali im je velik nedostatak bilo dugo vrijeme koje je bilo potrebno da ih se napuni. Nobunaga je doskočio tom nedostatku tako da je svoje samuraje-arkebuzire postrojio u tri reda. Pošto bi jedan red ispalio rafal, njegovi bi se pripadnici sagnuli i počeli puniti svoja oružja dok bi drugi red gađao itd.
Do 1582. godine Nobunaga je osvojio središnji Japan te pokušao protegnuti svoju vlast na zapad. No, tijekom jednog pohoda izdao ga je jedan od njegovih vazala, napavši ga i teško ga ranivši (motivi za izdaju do danas su ostali nejasni). Vidjevši da nema izgleda da se spasi, Nobunaga je počinio seppuku, ritualno samoubojstvo. Nobunaga je do kraja života uspio ujediniti gotovo pola Japana pod svojom vlašću. Time je učinio velik korak prema razbijanju raspršene moći brojnih daimyoa te dolasku razdoblja mira u Japanu. Nobunaga je zaslužan i za uvođenje sustava slobodnog tržišta u japansku ekonomiju te je bio poznati pokrovitelj umjetnika. U njegovo doba nastao je novi tip nizinskog dvorca i došlo je do pravog procvata tzv. zen vrtova. Uveo je japansku ceremoniju čaja kao osnovu poslovne interakcije u Japanu.
Toyotomi Hideyoshi
Toyotomi Hideyoshi, izvorna imena Hiyoshimaru, bio je sin ašigarua (seljaka-vojnika) Yaemona. Kao dječak navodno je poslan na studij u jedan hram, no život tamo bio mu je odbojan, pa je pokušao sreću drugdje. Tako je postao paž jednog daimyoa. Uskoro se vratio u Owari, svoju rodnu pokrajinu, gdje je ušao u službu Ode Nobunage, u početku kao sluga. Godine 1560. prisustvovao je u bitki kod Okehazame gdje je Oda Nobunaga pobijedio svojeg suparnika Imagawu Yoshimota te postao jedan od najmoćnijih ljudi u Japanu.
Uskoro su Hideyoshijeve pregovaračke sposobnosti i vještina u popravljanju tvrđava dovele do njegova promaknuća u samuraja, a zatim i zapovjednika. Godine 1567. Nobunaga je, uvelike zahvaljujući Hideyoshiju, izborio veliku pobjedu kod dvorca Inabayama. Hideyoshi je zatim pobijedio nekoliko važnih bitaka za svog gospodara te uzeo novo ime, Hashiba Hideyoshi.
Godine 1582. Nobunaga je preminuo tijekom opsade dvorca Tadakatsu, no Hideyoshi je uspio osvetiti svog gospodara i razbiti neprijateljsku vojsku. Došlo je do sukoba među trojicom najistaknutijih Nobunaginih generala oko pitanja nasljednika. Naime, svaki od njih podržavao je jednog od Nobunaginih preživjelih sinova nadajući se da će tako indirektno postati najjači čovjek u Japanu. Hideyoshi je porazio svog prvog suparnika Shibatu Katsuiea kod Shizugatake 1583. godine nakon čega je ovaj izvršio ritualno samoubojstvo. Iduće godine je, nakon neriješene bitke kod Komakija i Nagakute, sklopio mir s drugim suparnikom – Tokugawom Ieyasuom. Sklopivši savez s Ieyasuom, Hideyoshi je osvojio velik dio Japana. Zbog svog niskog porijekla nije mogao postati šogunom, pa ga je carski dvor 1585. proglasio kampakuom (regentom). Tada je dobio ime po kojem je ostao zapamćen u povijesti.
Ipak, Hideyoshi je imao veće ambicije od vlasti nad Japanom – skrenuo je pogled na Kinu. Budući da je Koreja tada bila kineski protektorat, nastojao ju je pridobiti na svoju stranu. S obzirom na to da su Korejci odbili njegovu ponudu, odlučio je umjesto toga izvršiti invaziju na Koreju 1592. godine. Invazija je propala, no Hideyoshi je pokušao ponovno 1597. godine. I druga invazija završila je porazom, a Hideyoshi je 1598. umro od bolesti.
Hideyoshijeva „dinastija“ nije dugo opstala – njegova sina Hideyorija svrgnuo je Tokugawa Ieyasu.
Hideyoshi je uveo važne administrativne promjene u japansko društvo. Glavni im je cilj bio strogo odvajanje društvenih staleža (ratnika, zemljoradnika, trgovaca i obrtnika) koje je provedeno čak i fizički npr. svaki od navedenih staleža živio je u svojem dijelu naselja. Usto je zabranio da nesamuraji nose oružje te dao porušiti velik broj nepotrebnih dvoraca. Povećao je državni nadzor nad samurajima te im znatno ograničio mogućnost bavljenja trgovinom ili obrtima. Uklonio je velik broj kontrolnih točaka na cestama da bi potaknuo trgovinu te je ukinuo ropstvo. Njegove reforme poslužile su kao temelj razdoblju mira koje je uspostavljeno pod dinastijom Tokugawa.
Tokugawa Ieyasu
Tokugawa Ieyasu, izvornim imenom Matsudaira Takechiyo, bio je sin daimyoa Matsudaire Hirotade koji je bio svega 17 godina stariji od njega. Sjedište njegove obitelji nalazilo se nekoliko kilometara istočno od današnje Nagoyje. Ieyasuova je majka poslana natrag svojoj obitelji svega dvije godine nakon što ga je rodila.
Već 1547. godine došlo je do unutarnje podjele unutar klana Matsudaira. Jedan dio klana želio je da postanu vazali klana Imagawa, dok se drugi dio želio staviti pod zaštitu klana Oda. Hirotada je podržavao klan Imagawa. Kao preduvjet svoje pomoći u borbama protiv klana Oda, Imagawa Yoshimoto zatražio je da mu Hirotada preda Ieyasua kao taoca.
Hirotada je na to pristao, no Oda Nobuhide, glava obitelji Oda, uspio je oteti Ieyasua na putu prema zemljama klana Imagawa. Prijetio je da će ga pogubiti ako Hirotada ne prekine sve veze s klanom Imagawa, no Hirotada se oglušio na njegove prijetnje. Ipak, Nobuhide je odlučio poštedjeti mladog Ieyasua te ga zatočio u hram Manshoji u Nagoyi. Hirotada i Nobuhide nedugo su nakon toga umrli od bolesti, a Ieyasu se počeo školovati za samuraja. Smrt dvojice vođa bila je velik udarac za klan Oda što je iskoristio klan Imagawa. Vojnici klana Imagawa opkolili su dvorac u kojem se nalazio Oda Nobuhiro, novi vođa tog klana. Tada su Imagawe ponudile Nobuhirovu bratu Odi Nobunagi da će prekinuti opsadu dvorca ako im predaju Ieyasua kao taoca. Nobunaga je na to pristao te je Ieyasu odveden u gradić Sumpu.
Kada je Ieyasu odrastao, Imagawe su mu dozvolile da se vrati u rodnu pokrajinu Mikawa i povede rat protiv klana Oda. Ieyasu se pokazao sposobnim vojskovođom te izvojevao nekoliko pobjeda. No, vođa obitelji Imagawa ubijen je u iznenadnom napadu koji je predvodio Oda Nobunaga pa se Ieyasu odlučio priključiti svojim dotadašnjim neprijateljima, klanu Oda. Ieyasu je tada krenuo konsolidirati moć u pokrajini Mikawa gdje je nadvladao redovnike-ratnike u bitki kod Azukizake. Obje su strane tada koristile novouvedeno vatreno oružje te je sam Ieyasu umalo poginuo kada ga je pogodio metak iz arkebuze. Nakon pobjede Ieyasu je novostečenu zemlju podijelio svojim najvjernijim vazalima i proveo reformu vojnog i upravnog sustava u svojoj pokrajini. Godine 1567. Ieyasu je uzeo ime po kojem je ostao zapamćen u svjetskoj povijesti. Time je zapravo tvrdio da je potomak obitelji Minamoto, odnosno Seiwe, 56. japanskog cara. No, ostao je vjeran Nobunagi te mu je 1568. pomogao pri osvajanju Kyota.
Krajem 60-ih godina 16. st. moć je klana Imagawa počela naglo opadati što je Ieyasu iskoristio da proširi svoju vlast na istok. Svoju prijestolnicu prebacio je istočno u gradić Hamamatsu koji je razvio u trgovačko i komercijalno središte svojih posjeda. Vješto koristeći svoj savez s Nobunagom, Ieyasu je postepeno proširio svoju vlast na velik teritorij od Okazakija na istoku do planinskog lanca kod gradića Hakone na zapadu. Godine 1582. Nobunaga je ubijen, a vlast je vješto preuzeo Toyotomi Hideyoshi. Ieyasu se zaratio s Hideyoshijhem oko vlasti, ali je sukob završio neriješeno. Oprezni Ieyasu odlučio je priznati vrhovništvo Hideyoshija. Dok je Hideyoshi tijekom 80-ih godina 16. st. širio svoju vlast na jugozapad, Ieyasu je učvrstio upravnu vlast nad svojim posjedima te modernizirao vojsku. Da bi se dodatno osigurao od Hideyoshija, pomaknuo je svoju prijestolnicu dalje na istok, u Sumpu, gradić u kojem je prije nekoliko desetljeća živio kao taoc.
Godine 1589. Hideyoshi i Ieyasu skrenuli su pozornost na daimyoa moćnog klana Hōjō, nekadašnjeg Ieyasuova saveznika. Ujimasa, vođa klana Hōjō, odbio se pokoriti Hideyoshiju, pa su Hideyoshi i Ieyasu napravili veliku kopnenu i pomorsku blokadu Odaware, njegova glavnog dvorca. Nakon dugotrajne opsade klan Hōjō bio je prisiljen pokoriti se, a Ujimasa je izvršio samoubojstvo. Ieyasu je zatim na Hideyoshijev prijedlog predao svoje priobalne posjede zapadno od Hakone Hideyoshiju, a zauzvrat je dobio zemlje koje su nekada pripadale klanu Hōjō. Ieyasu je prebacio tisuće svojih vazala zajedno sa svime što su mogli prenijeti u okolicu male utvrde i sela Edo (kasnije Tokyo). Tamo je stvorio novo sjedište moći koje je bilo daleko od Hideyoshijeva dohvata.
Za razliku od mnogih drugih daimyoa Ieyasu nije sudjelovao u Hideyoshijevim neuspješnim pohodima na Koreju. Umjesto toga, iskoristio je to vrijeme da bi prebacio svoje najjače vazale na granicu s Hideyoshijevim posjedima, a najslabije (i njemu samom najmanje opasne) blizu svoje nove prijestolnice u Edu. Dao je izraditi detaljne popise imovine i tako regulirao oporezivanje. Unajmio je obrtnike iz svih krajeva Japana da bi svoju novu prijestolnicu razvio u veliko urbano središte s jednim od najvećih dvoraca na svijetu. No, do sukoba s Hideyoshijem nije došlo jer je taj veliki vojskovođa umro 1598. godine. Ieyasu je do tada stvorio najjaču vojsku i najproduktivniju domenu u Japanu. Došlo je do sukoba oko vlasti između daimyoa u kojem su 1600. godine Ieyasu i njegovi saveznici iz istočnog Japana (klanovi Date, Mogami, Satake i Maeda) izvojevali veliku pobjedu nad Ishidom Mitsunarijem i samurajima iz zapadnog Japana (klanovi Ukita, Mori i Uesugi) u bitki kod Sekigahare, 80 kilometara sjeveroistočno od Kyota.
Pričalo se da su Mototada i Ieyasu plakali pri rastanku jer su obojica znali da se više nikad neće vidjeti. Mototadin otac i djed također su prethodno služili obitelji Tokugawa, a njegov vlastiti brat već je poginuo boreći se za Ieyasua. Mototadino djelo vjerojatno je promijenilo tijek japanske povijesti jer je Ieyausuu kupilo dovoljno vremena da podigne vojsku i pobijedi u bitki kod Sekigahare. Time je Ieyasu ostao nedvojbeni gospodar Japana. Razmjestio je svoje najvjernije vazale na strateški najvažnija mjesta, a suparnike je nastojao premjestiti tako da budu odvojeni jedni od drugih i na strateški manje opasnim položajima. Godine 1603. carski ga je dvor proglasio novim šogunom (postao je prvi šogun u više od 30 godina). No, dvije godine kasnije Ieyasu se povukao na svoje staro imanje Sumpu te titulu šoguna prenio na sina Hidetadu čime je de facto uspostavio novu dinastiju. Time je usto osigurao da nakon njegove smrti neće ponovno doći do sukoba između daimyoa oko pitanja nasljednika.
Ieyasu je bio vrlo aktivan na vanjskopolitičkom planu gdje je nastojao privući što više europskih trgovaca u svoju zemlju. No, s vremenom je počeo vjerovati da bi stranci mogli narušiti novi japanski društveni sustav, pa je počeo ograničavati dolazak trgovaca i rad misionara. Njegovi nasljednici taj su trend nastavili te su u idućih 30-ak godina stranci bili gotovo potpuno isključeni iz Japana, izuzev male nizozemske trgovačke enklave u Nagasakiju.
Godine 1614. Ieyasu se ponovno vratio na političku scenu te je iduće godine uklonio posljednju prepreku svojoj neograničenoj vlasti – Hideyoshijeva sina Hideyorija koji je počinio samoubojstvo nakon što su Ieyasuove snage zauzele njegovo sjedište, dvorac Osaka. Ieyasu je umro 1616. godine uspjevši ujediniti Japan pod svojom vlašću i stvoriti šogunat koji će potrajati više od 200 godina (poznato i kao razdoblje Edo), do tzv. Meiji obnove i propasti samurajskog staleža usred naglih modernizacijskih i industrijalizacijskih pokreta u Japanu.
