U Srednjoj Americi razvile su se prije dolaska Europljana mnoge fascinantne civilizacije. Dvije najpoznatije su majanska na poluotoku Yucatanu i astečka u središnjem Meksiku. Poznate su nam upravo zato što su postojale još u doba dolaska konkvistadora. Prije njih su postojale civilizacije Zapoteka u meksičkoj dolini Oaxaca, grad-država Teotihuacán, civilizacija Tolteka na prostoru današnje meksičke države Hidalgo itd. Svima njima prethodila je civilizacija Olmeka.
Osvit američke civilizacije
Ključna pojava koja je omogućila razvoj civilizacije u Srednjoj Americi je kultivacija kukuruza oko 2700. pr. Krista. Otprilike 500 godina kasnije tamošnji su ljudi počeli prelaziti s nomadskog na sjedilački način života te izrađivati keramičke posude. Plodne riječne doline na jugoistoku Meksika omogućile su do četiri žetve godišnje, i to bez navodnjavanja, što je poslužilo kao gospodarski temelj razvoju prvih gradova. U sličnim su uvjetima nastale gotovo sve najstarije civilizacije, od doline rijeke Nil preko Mezopotamije i područja rijeke Ind do doline Žute rijeke u Kini.
Točno porijeklo Olmeka nije poznato, ali pretpostavlja se da vuče od prvih zemljoradnika s područja današnje meksičke države Tabasco, koji su živjeli prije 6500 do 7000 godina. Oko 1450. pr. Kr. Olmeci su osnovali prvi grad, danas poznat kao San Lorenzo. Oko 1250. pr. Kr. možemo govoriti o pojavi prvih olmečkih državica pod upravom nasljednog vladajućeg sloja. Kasnije su se proširili na područje od planina Tuxtlas na zapadu do nizine Chontalpa na istoku, što znači da je njihovo kulturno područje obuhvaćalo teritorij veličine 200 x 80 km.
Područje koje su naseljavali Olmeci karakteriziraju močvarne ravnice ispresijecane niskim brdima, hrptima i vulkanima. Sadržavalo je izobilje vode u obliku rijeka, potoka i kiše. Klima je bila topla i vlažna, a plodna zemlja pogodovala je velikom obilju te raznolikosti biljnih i životinjskih vrsta. Rijeke su bile žila kucavica olmečke civilizacije – pored vode i hrane, služile su i kao glavni prometni putovi.
Što znamo o olmečkom društvu?
Posjedujemo malo izravnih saznanja o društvenoj i političkoj strukturi Olmeka. Ne postoje zapisi imena vladara i godina njihovih vladavina, kao što je to slučaj kod Maja i Asteka. Ne postoje dokazi postojanja posebnog vojničkog staleža. Nije sigurno jesu li središta poput San Lorenza ili La Vente doista kontrolirala čitav olmečki teritorij ili su bila samo prva među jednakima. Ne znamo čak ni kako su nazivali sami sebe – riječ Olmek je astečkog porijekla i znači čovjek kaučuka.
Arheologija i komparacija s kasnijim civilizacijama omogućili su nam da steknemo neka saznanja o ovome drevnom narodu. Najvažniji olmečki lokaliteti bili su planski izgrađena ceremonijalna središta s hramovima na otvorenom i monumentalnim kamenim skulpturama bogova i vladara. Ti ritualni centri pokazuju tragove uništenja i ponovne izgradnje. Iako su mogući uzrok tome ratovi ili pobune, postoji i teorija da su sami stanovnici periodički namjerno zakopali ili srušili spomenike kako bi simbolički obilježili kraj kalendarskog ciklusa, smrt nekog vladara ili dolazak nove dinastije na čelo države.
Oko ritualnih središta razvile su se rezidencijalne četvrti društvene elite s palačama i grobnicama najistaknutijih pripadnika društva. Većina Olmeka je, međutim, živjela u selima. Seoske su se kuće sastojale od jednostavnog prostora za življenje. Na njih su naslonjene prostorije različitih namjena te ukopane smočnice. Svako kućanstvo obrađivalo je vrt s ljekovitim biljem i začinima, a kulture poput suncokreta zasijane su na manjim površinama. Postojali su i voćnjaci avokada i drugih plodova. Izvan sela nalazila su se polja kukuruza, graha, tikvica, manioke, batata (slatkog krumpira) i pamuka. U nekim se selima nalazio i skroman hram.
Osnovna hrana Olmeka bio je kukuruz. Njegova važnost može se iščitati i iz prikaza božanstava s kukuruznim klipovima ili lišćem na pokrivalima za glavu. Usto su se hranili ribom, kornjačama, zmijama i mekušcima iz rijeka te rakovima i školjkama iz Meksičkog zaljeva. Jeli su i divljač – ptice, pekarije (divlje svinje), oposume, rakune, zečeve i jelene. Arheološki nalazi pokazuju da su od mesa najviše jeli pse, jedinu životinjsku vrstu koju su uspjeli pripitomiti.
Olmečka društvena elita razvila se iz nekolicine obitelji koje su držale najplodniju zemlju. Nakon što su ozakonile moć u svojim rukama, stvorio se svećenički stalež. Elita je svoj status legitimirala pozivanjem na povezanost s bogovima, a iskazivala ga je življenjem u raskošnijim rezidencijama te nošenjem nakita od opsidijana, magnetita i žada. Postoji mnogo pokazatelja da je vladar ujedno bio vrhovni svećenik.
Važan dio olmečkog načina života bila je trgovina (žad, serpentin, tinjci, kaučuk, lončarski proizvodi, perje, školjke, polirana ogledala od ilmenita i magnetita) i razmjena darova. Njihova je zemlja oskudijevala određenim prirodnim resursima, pa su bili ovisni o uvozu – npr. izvor najkvalitetnijeg žada bila je rijeka Motagua u istočnoj Gvatemali (200 km od domovine Olmeka), a opsidijan je dolazio s visoravni Gvatemale (400 km). Ta razmjena rezultirala je širenjem predmeta olmečke izrade na mnogo šire područje od onog kojeg su naseljavali. Okolni narodi preuzimali su te predmete i olmečke običaje kako bi povećali svoj ugled. Olmečki artefakti pronađeni su i do 650 km izvan granica njihovog kulturnog područja.
Piše: Boris Blažina
