Dok je Aleksandar vodio pohod na Bliski istok, na indijskom se potkontinentu uzdigao još jedan osvajač: Čandragupta Maurya. Taj je vladar na neki način bio uspješniji od Aleksandra jer je već s navršenih 20 godina pod svojom vlašću ujedinio više od polovice indijskog potkontinenta, a njegovi su nasljednici dovršili taj posao te proširili svoju vlast do Afganistana na zapadu. Samo je krajnji jug Indije ostao izvan njihove vlasti. Upravo je Maurijsko Carstvo spriječilo dijadohe (Aleksandrove nasljednike) da svoju vlast prošire dalje u Indiju. Još jedna karakteristika po kojoj je Čandragupta Maurya bio uspješniji od Aleksandra jest činjenica da je organizirao složeni sustav državne uprave koji je Maurijskom Carstvu omogućio da opstane nakon njegove smrti. Carstvo je doživjelo vrhunac u vrijeme Čandraguptinog unuka Ašoke, koji je uveo budizam kao državnu religiju. Ovaj je neobični vladar bio zgrožen pokoljima tijekom osvajačkih pohoda u ranom razdoblju svoje vlasti, pa se odlučio svoju državu širiti mirnim putem, preko diplomata i misionara. Ašoka je na stijenama, u špiljama i na posebno izrađenim kamenim stupovima diljem države dao uklesati edikte (izreke) koji potiču na nenasilje, vegetarijanstvo, toleranciju i jednostavnost. Uz mnoge je edikte stajao budistički simbol ašoka čakra, koji se danas nalazi na državnoj zastavi Indije. Ašoka je usto promovirao razvoj trgovine i gradova te znanosti. Njegovu je vladavinu obilježio unutarnji mir i sloga između društvenih slojeva. Maurijsko Carstvo opstalo je do 184. pr. Kr., kada ga je nakon državnog udara srušila suparnička dinastija.
Piše: Boris Blažina
