Kilikija – zemlja notornih antičkih pirata

Digital StillCamera

Kilikija ili Cilicija bila je antička regija, ponekad i politička jedinica, na jugoistočnoj obali Male Azije (sjeverno od Cipra). Regija je s juga bila omeđena Sredozemnim morem, a sa sjevera Taurskim gorjem. Pristup s kopna bio je ograničen na Kilikijska vrata, planinski prijevoj koji ju spaja sa susjednom Kapadokijom, i Sirijska vrata, koja ju povezuju sa Sirijom i Mezopotamijom. Sastojala se od dvije osnovne cjeline – Krševite Kilikije (lat. Cilicia Trachea) i Ravničarske Kilikije (lat. Cilicia Pedias). Prva je bila stjenovita i imala dobre prirodne luke koje su pružale utočište piratima. Potonja je obuhvaćala veliku primorsku ravnicu s tri rijeke, pogodnu za uzgoj pamuka, maslina, sezama, prosa i naranača. Odnosi između pastira koji su živjeli u planinama i zemljoradnika u nizinama nisu uvijek bili idilični te bi katkad prerasli u oružane sukobe.

Prvi spomen stanovnika Kilikije potječe iz asirskih natpisa, gdje se navode kao Hilakku. Prvo se javljaju kao podanici Hetita, kasnije Asiraca i Babilonaca, ali su povremeno bili samostalni pod domaćim knezovima. U 6. stoljeću pr. Kr. dospjeli su pod vrhovnu vlast Perzijanaca, a nakon osvajanja Aleksandra Velikog uklopljeni su u njegov imperij. Nakon raspada Aleksandrove države došli su pod vlast Seleukida, a 102. pr. Kr. pod vlast Rimljana. U vrijeme Seleukida i Rimljana Kilikija je postala središte notornih pirata koji su djelovali samostalno unatoč formalnoj podložnosti tim državama. Pirati su se pridružili pontskom kralju Mitridatu VI. u njegovim ratovima protiv Rimljana. Konačno ih je vojno porazio Gnej Pompej Veliki 67. pr. Kr. Podario im je zemlju i naselio ih u gradove, što se pokazalo izvrsnim rješenjem te zauvijek okončalo njihove piratske aktivnosti.

Kilikija je bila jedno od središta ranog kršćanstva – sv. Pavao rođen je u gradu Tarzu u toj zemlji. Uz Tarz, najvažniji grad Kilikije bio je Adana. Prije dolaska kršćanstva Kilikijci su štovali više božanstva poput Kibele (božica majka), Svete Vatre itd.

 

Piše: Boris Blažina


Komentari