Poznavajući današnji prostor gorske Hrvatske, teško je zamisliti da je u prošlosti bio gusto naseljen, da je bilo viška hrane ili da su ljudi znali iskoristiti prirodne resurse kakve nudi planina. Tako je zaista bilo u davnoj zemlji Japodiji.
Japodija ne postoji u svijesti Hrvata. Srećom ostala je u zapisima rimskih i grčkih povjesničara, geografa i putopisaca. Japodi su bili mnogoljudan i dobro organiziran narod. Ovi vladari velebitskih i kapelskih prijevoja intenzivno su trgovali i pritom širili znanja i ideje. Japodi su se nalazili na granici mediteranskog i kontinentalnog utjecaja. To je vidljivo u specifičnom i prepoznatljivom umjetničkom izričaju. Ono po čemu će se posebno razlikovati od mnogih suvremenika je uporaba jantara.
Tko su Japodi?
U Lici su živjeli ljudi već oko 1600. pr. Kr. Najpoznatiji arheološki nalazi pronađeni su kod Otočca u jami Bezdanjači. U njoj je otkrivena jedna od najvećih pećinskih nekropola u Europi, nastala oko 1400. pr. Kr. Jedan dio spilje služio je za stanovanje, a do njega se moralo spustiti 120 metara i prijeći 30 metara jamske vertikale (dosad najdublja u svijetu). Drugi dio je služio kao nekropola, u kojoj je otkriveno više od 250 kostura. Otprilike u 11. st. pr. Kr. na njihovo područje stiže panonsko pleme nepoznata imena, koje je donijelo tzv. Kulturu polja sa žarama (žara = urna s pepelom pokojnika). Naime, pripadnici ove kulture spaljivali su pokojnike i njihove ostatke pokapali u kamenim urnama. Pripadaju li Ilirima, znanost još nije odgonetnula. U svakom slučaju autohtono stanovništvo ostalo je u većini, a novo je donijelo mnogo bolje tehnike obrade metala. Do 8. st. pr. Kr. ove dvije skupine srasle su u jedan narod koji će antički pisci zabilježiti kao Japode.
Uvijek na vidiku
Matični prostor Japoda bila je Lika, a svoj trag ostavili su u Ogulinsko-plaščanskoj dolini, ličkom Pounju i sjeverozapadnoj Bosni, u dijelovima Gorskog kotara i Korduna, a povremeno su držali i neke primorske luke. Sjeverna granica nalazila se na srednjem toku Kupe i Korane te Mrežnice, pa su sjeverni susjedi bili Kolapijani. Proširili su se i na slovensku regiju Belu krajinu, a možda su neko vrijeme vladali i Notranjskom. Iz tog smjera širili su se keltski utjecaji na Japode. Istočni susjedi Japoda bili su Mezeji, što znači da je granica bila u današnjoj BiH na Uni. Na jugoistoku su graničili s Dicionima, a na jugu su se proširili vjerojatno do Zrmanje, gdje su im susjedi bili Liburni. Povremeno su držali i obalno područje od Rijeke do Jablanca. Na zapadu im je granicu činila Raša, koja ih je odvajala od Histra.
Japodski prostor ispresijecan je brojnim planinama i rijekama koje su tvorile prirodne granice među japodskim zajednicama. Donekle samostalne zajednice ipak su bile međusobno povezane, što se očituje u razmještaju naselja. Svaka zajednica, imala je dominantnu gradinu na dobru strateškom položaju. Oko nje su se nalazile manje gradine, ali uvijek na dovoljnoj udaljenosti da se s jedne gradine vide druge. Tako su sva naselja Japodije bila umrežena i mogla međusobno komunicirati. Sudeći po gustoći naselja, a dosad ih je registrirano preko 250, Japodi su bili dobro organiziran narod iako japodske zajednice nisu tvorile čvrste saveze. Antički pisci spominju naselja Metul (kraj Josipdola), Arupij (Vitalj kraj Otočca), Monecij (kod Brinja), Avendon (Brlog), Ardocij (Perušić), Ausankalij (Lovinac). Osim njih važna naselja bili su Epidocij (Kvarte), Ankus (Široka kula), Terpon (Plaški), Masnikosina gradina (Pećani), Trsište (Trošmarija), dvojna gradina Velika i Mala Karaula (Široka kula), Veliki i Mali Obljaj (Vrhovine).
Utvrđeno naselje podignuto na prirodno zaštićenom položaju nazivamo gradinom. Zidine oko naselja građene su od kamena tehnikom suhozida na dva načina. Na nekim se gradinama nailazi na dvoredno slaganje krupnog kamenja dok je međuprostor zapunjen lomljenim kamenjem. Drugi način je kombinacija kamenog zida s drvenom konstrukcijom. Uzvisine s gradinama nalaze se uz rubove polja, rijeke ili blizu putova. Na taj način mogli su kontrolirati širu okolicu. Na jednom takvom putu izgrađena je današnja magistrala, povezujući sjevernu i južnu Hrvatsku. U Bosni su Japodi gradili i sojenička naselja.
Tehnika suhozida
Kuće i radionice Japodi su gradili na terasama podno gradina. Zbog jakih planinskih vjetrova kuće su podizali uglavnom na južnim obroncima. Gdje je bilo moguće, iskoristili su prirodne stijene kao zidove, a ostale su izgradili u tehnici suhozida. Da bi poravnali tlo za nastambu, nasipavali su sitno kamenje. Japodske kuće imale su jednu ili dvije prostorije i bile su pravokutna oblika. Krov je bio načinjen od šindre, drvenih daščica postavljene jedne preko drugih. Na pod su nanosili ilovaču. U kutu prostorije ili uz pregradni zid nalazilo se ognjište ograđeno kamenjem. Pronađeni su brojni kuhinjski predmeti: lonci, cjedila, šalice, zdjele, grijači, žrvnjevi, prijenosne peći… Posude za pripremanje hrane stavljali su na grijače u obliku koluta ili s kracima. Japodi su se hranili vrlo raznoliko i bogato jer su u blizini ognjišta pronađene kosti mnogih domaćih i divljih životinja, brojne vrste žitarica, a čak i morske školjke i puževi. Japodska naselja, nažalost, nisu dobro očuvana jer ih Rimljani nakon osvajanja nisu preuzeli nego su gradili nova.
Piše: Marsela Alić
Japodi – dokaz da Lika ima savršen geografski položaj
Japodi – modni izričaj brončanodobnih Ličana
Japodski jezik i kultura danas
Voda i vatra u japodskoj religiji
Bronca, jantar i staklo u životu Japoda
