Gunnhild, majka vikinških kraljeva

Gunnhild, majka vikinških kraljeva

Piše: Boris Blažina

Iako nisu poput svojih muževa i sinova zapamćene kao strah i trepet ranosrednjovjekovne Europe, žene Nordijaca bile su im ravne u hrabrosti i izdržljivosti. Imale su razmjerno velika prava, uključujući ona imovinska, te su na sebe preuzimale velik dio odgovornosti upravljanja imanjima. Život u surovoj skandinavskoj klimi i u okruženju u kojem je bilo mnogo nasilja zasigurno je poticao razvoj snažnog i snalažljivog karaktera. Mnoge nordijske žene ostavile su važan trag u povijesti, a među njima se ističe lik Gunnhild, kojoj se obično pridaje nadimak Majka kraljeva kako bi je se razlikovalo od drugih aristokratkinja istoga imena.

Gunnhild, Majka kraljeva ili Gunnhild od Norveške (od o. 895. do o. 975.), supruga kralja Erika Krvave Sjekire (od o. 885. do 954.), živjela je u društvu u kojem pisana kultura gotovo da nije postojala pa o njoj nije sačuvano mnogo pouzdanih podataka – čak joj obiteljsko porijeklo nije sigurno utvrđeno. Ali zato predaja o njoj, zabilježena u islandskim sagama, ne ostavlja mjesta ni za kakve dvojbe oko njezine moći i utjecaja. Prenašana s koljena na koljeno, priča o Gunnhild protkana je mnogim elementima mita i legende. Svi Islanđani koji su stvarali i kasnije zapisivali sage slažu se da je Gunnhild bila vrlo lijepa, asertivna i inteligentna, ali također vrlo zla, podla i pohotna žena koja se nije ustručavala upotrijebiti podmukle metode ili pogaziti svoju riječ kako bi dobila ono što želi. Pratio ju je glas čarobnice koja prakticira seid, skandinavsku magiju s elementima šamanizma. Ipak, moramo uzeti u obzir da su sve sačuvane izvore stvorili njezini protivnici. Kako god bilo, nema dvojbe da se radilo o neobično snažnoj i utjecajnoj ličnosti koja je opisana kao osoba puna neukrotive životne energije i ambicije, ali i kao nemilosrdna osoba, sposobna učiniti velika zlodjela.

Dvije priče o porijeklu

Većina današnjih povjesničara smatra da je Gunnhild bila kći danskoga kralja Gorma III. Haraldssona (poznatog i kao Gorm Stari), prvoga vladara koji je milom ili silom pod svoju vlast uspio staviti velik dio Danske, i Thyre Klaksdatter. U to je vrijeme u Norveškoj vladao kralj Harald Lijepokosi koji je također uspio ujediniti velik dio svoje zemlje. Dvojica kraljeva dogovorili su se da će se Gunnhild udati za Haraldova sina Erika Haraldssona (kasnije nazvanog Erik Krvave Sjekire) te će tako nastati ujedinjeno nordijsko kraljevstvo. No, postoji i druga priča o porijeklu Gunnhild, mnogo zanimljivija i neobičnija, prikladnija polumitskoj ličnosti kakva je bila ona Gunnhild ovjekovječena u islandskim sagama.
Prema tim sagama, Gunnhild je bila kći plemića Özura Totija iz Halogalanda, pokrajine u sjevernoj Norveškoj, i njegove supruge Krake Rögnvaldsdottir. Özur je za konkubinu uzeo jednu Finkinju od koje je Gunnhild naučila finski jezik, ali i ponešto o magiji. U jednom je trenutku Özur iskoristio svoju konkubinu koju je ostavio samu u izoliranoj kolibi kako bi namamio dvojicu lokalnih razbojnika koje nitko nije uspijevao pronaći. Nije znao da se u trenutku kada su razbojnici ušli u kolibu ondje nalazila i njegova kći. Kada su se razbojnici spremali silovati je i zatim ubiti, u kolibu su upali Özurovi ratnici te ubili razbojnike. Gunnhild je naučila kakav je odnos slabih i jakih u svijetu te se zaklela da si više nikada neće dopustiti da bude slaba.
Želja za stjecanjem nadnaravne moći potaknula je Gunnhild da nagovori oca da je pošalje u Finsku. On je pristao te je Gunnhild jedno vrijeme živjela u divljini s dvojicom finskih šamana od kojih je stekla dublje znanje o magiji te u tom smislu čak nadišla svoje učitelje. Jedna od njezinih moći bilo je projiciranje duše u obliku životinje kako bi gledala što se događa na nekom udaljenom mjestu ili čak prizvala neku osobu k sebi. Nakon nekog vremena Finci su od nje tražili seksualne usluge pa ih se odlučila riješiti. Uporabom svojih čarobnih moći  pozvala je manju skupinu Vikinga koja se igrom slučaja nalazila u blizini da dođu u njezinu kolibu. Među njima je bio i odvažan mladi ratnik Erik Haraldsson, prijestolonasljednik Norveške. On je u sagama opisan kao snažan i zgodan čovjek čija ambicija i snaga donose mnoge kratkoročne uspjehe, ali čija okrutnost i nasilna ćud na kraju okrenu ljude protiv njega i tako ga odvode u propast. Gunnhild je uspjela nadmudriti i magijom uspavati šamane koje su zatim ubili novopridošli Vikinzi. Gunnhild i Erik su se zaljubili te nedugo nakon toga vjenčali. Time je otvoreno novo poglavlje u njezinu životu.
Bez obzira na Gunnhildino porijeklo, ostaje činjenica da je u norveški kraljevski bračni par bila usađena neukrotiva nemilosrdna želja za moći. Bili su odlučni u pokušaju stvaranja dinastije koja će stoljećima ostati zapamćena ili će pak nestati pod nemilosrdnim napadima neprijatelja koji je žele izbrisati.

Erik i Gunnhild na prijestolju

Harald je nekoliko godina prije smrti uzeo Erika za suvladara Norveške. Ipak, za mladog, novog kralja stvari nisu tekle glatko – Erik je imao mnogo braće i polubraće (vjerojatno osmero, a prema nekim izvorima čak 19) koji su nakon Haraldove smrti željeli krunu za sebe. Erik je, međutim, imao i vrlo važnog saveznika – svoju suprugu. Gunnhild je na sve moguće načine – intrigama, prijevarama, prijetnjama, čarobnjaštvom, unajmljivanjem ubojica itd. – organizirala da neprijatelji njezina supruga nestanu. Jedan od njih pokušao je organizirati zavjeru protiv Erika koji je u međuvremenu okrunjen za kralja. Gunnhild je zahvaljujući svojim špijunima saznala za njegovu namjeru te je on poginuo nakon što mu je netko podmetnuo požar u kući, vrlo vjerojatno po Gunnhildinu nalogu. Kada je drugi pokušao uvući Erika u sukob oko zemljišnog spora, Gunnhild je unajmila vješticu koja mu je podvalila otrovni napitak. Treći, Haakon Dobri, prognan je u Englesku, a četvrtog je Gunnhild vještom političkom manipulacijom toliko osramotila da su ga napustili svi sljedbenici. Prema nekim navodima, jedan od polubraće poginuo je u oluji na moru, a neki su smatrali da je Gunnhild prizvala oluju magijom. Vidjevši da je vrag odnio šalu, još su četvorica polubraće okupili vojsku i krenuli svrgnuti Erika, ali su svi poraženi i ubijeni na bojnome polju. Upravo je zahvaljujući tome Erik zaradio nadimak Krvave Sjekire. Mnogo se nordijskih vladara moglo dičiti time da su prolili krv svojih neprijatelja, ali je rijetko koji okončao život tako velikog broja vlastite braće i polubraće. Neko su vrijeme Erik i Gunnhild živjeli dobro i čvrstom su rukom vladali zemljom. Gunnhild mu je rodila osam sinova i jednu kćer. Međutim, jarlovi (visoko plemstvo), uključujući moćnog i mudrog Sigurd-jarla, nisu bili zadovoljni njihovom vladavinom pa su zatražili pomoć Haakona Dobrog. On se odazvao njihovu pozivu i na čelu vojske vratio se u Norvešku. Kako je izgubio podršku većine jarlova, Erik je poražen te prisiljen napustiti Norvešku. Gunnhild se zaklela da će se osvetiti Haakonu.

Bijeg u Englesku

Prognani kraljevski par sklonio se u Englesku, gdje su se 947. nametnuli kao vladari Yorka, grada koji su pod imenom Jorvik izvorno osnovali Vikinzi te čiji su stanovnici tada bili neskloni engleskom kralju (proces ujedinjenja Engleske još nije bio dovršen). Erik je idućih desetak godina proveo kao vladar Yorka. Ostao je ratoboran vladar te je organizirao mnoge pljačkaške pohode u Englesku, Irsku, Škotsku i Hebride. Na kraju su ga stanovnici Yorka zbacili s prijestolja, ali je Erik okupio novu vojsku i ponovno zauzeo grad.
U to se doba odvijala još jedna važna promjena u nordijskom društvu. Stigla je nova vjera – kršćanstvo. Među vladarima koji su prihvatili novu religiju bio je i Haakon Dobri. Staronordijska religija bila je, međutim, još uvijek snažna sila među Nordijcima, a mnogi od njihovih moćnika bili su spremni silom je obraniti od novopridošle vjere s juga. Većina Nordijaca željela je jednostavno preživjeti pa su sudjelovali u obredima obiju religija. Uostalom, među njima je bilo rašireno mišljenje da nikada nije na odmet udovoljiti božanstvu, kakvo god ono bilo. Jedna od osoba koje su tako razmišljale bila je i Gunnhild. Ona je u Yorku sa suprugom i djecom najvjerojatnije iz političkih razloga prešla na kršćanstvo jer je vidjela da papa sa svojim biskupima ima vlast nad svim kršćanskim vladarima. U kršćanstvu je vidjela način kako ograničiti moć jarlova koji su inače bili stalna prijetnja nordijskim kraljevima. Usto je među kršćanima vidjela naznake kulture i bogatstva koji nadilaze i najraskošnije dvorce i hramove Skandinavije. Posebno su je se dojmile knjige s kojima se skromne nordijske rune nisu mogle mjeriti. No, Gunnhild očito nije potpuno odbacila stare bogove te je do kraja života zadržala reputaciju čarobnice. Pokazalo se da je Haakon Dobri naišao na brojne neprilike kada je pokušao uvesti kršćanstvo među Norvežane, što je bitno oslabjelo stabilnost njegove države.

Smrt Erika Krvave Sjekire

Da je vrijeme u kojem su živjeli Erik i Gunnhild kaotično i puno neizvjesnosti i krvavih sukoba u kojima je kraljevska vlast vrlo prolazna stvar, ponovno je potvrđeno 954. kada je Erik poginuo u bitci protiv engleske vojske kralja Eadreda kod Stainmorea. Vidjevši da su se Englezi nakon toga spremali napasti York, Gunnhild se s djecom sklonila na otočje Orkney sjeverno od škotske obale. Tamo je svoju kćer Ragnhild udala za jednog od sinova Thorfinna Rasparača Lubanja, lokalnog jarla i velikog ratnika koji je postao jedan od najvećih saveznika Gunnhildine obitelji.
Erikova je smrt jako pogodila Gunnhild te je u njegovu čast dala spjevati pjesmu Eiríksmál, od koje je do danas očuvan samo uvod. Tuga i bol nisu omele njezine osvetničke planove. Ambiciozna kraljica organizirala je pljačkaške pohode na Norvešku u cilju destabiliziranja vladavine Haakona Dobrog, a pomoć je tražila i od danskoga kralja Haralda Modrozubog koji je prema nekim sagama bio njezin polubrat. Mnogo je truda uložila u odgoj svojih sinova kao budućih kraljeva, posebno u Haralda Sivog Plašta. Harald Sivog Plašta pokazao se sposobnim vojskovođom i vladarom, koji je uz očevu ambiciju i hrabrost naslijedio i barem dio majčina strpljenja i mudrosti.

Majka kraljeva vraća se u Norvešku

Gunnhild je okupila veliku flotu koja je nosila vojsku sastavljenu od Thorfinnovih ratnika s otočja Orkney, jarlova iz Engleske, Danaca koje je poslao Harald Modrozubi te Vikinga sa sjevernomorskih otoka. Kada su se iskrcali u Norvešku, pridružili su im se norveški ratnici koji Haakonu nisu oprostili pokušaj nametanja kršćanstva ili koji su u savezu s Gunnhild vidjeli priliku za vlastitu dobit. Haakon Dobri nije imao šanse – na svakog njegovog ratnika bilo je šest protivničkih. Borio se hrabro i zadao nekoliko poraza moćnijem protivniku, tijekom čega su poginula dvojica Gunnhildinih sinova i oba njezina brata, ali je u bitci kod Fitjara ubijen i sam Haakon Dobri. Ako je vjerovati sagama, ubila ga je strijela koju je vodila tamna magija same Gunnhild. S obzirom na to da nije imao sina, vlast su preuzeli Gunnhildini sinovi, svaki s titulom kralja, ali je Harald Sivog Plašta bio svojevrsni vrhovni kralj.
Harald je vladao Norveškom narednih devet godina, a Gunnhild, koja je bila stvarna sila iza prijestolja, dobila je novi nadimak – Majka kraljeva. Jarlovima koji su podržali Haakona Dobrog oduzeta je zemlja, a potencijalni uzurpatori dovedeni su u red ognjem i mačem. Moćni Sigurd-jarl izgorio je u svojoj kući, u požaru koji su podmetnuli Gunnhildini sinovi. No, nije sve išlo prema planu – jedan od Gunnhildinih sinova poginuo je u osobnom obračunu, a drugi je ubijen kada je na njegovu posjedu izbila pobuna.
Gunnhild je u to vrijeme našla novog ljubavnika, Hruta Herjolfssona. Bila je generaciju starija od njega, a u javnosti su se ponašali na način koji se smatrao prikladnim samo za supružnike, usprkos tomu što je Hrut bio oženjen. Sve je to smatrano skandaloznim, a Gunnhild je otad zapamćena kao žena neutažive požude za muškarcima plemenita roda i brojnih ljubavnika. Kružile su i glasine da je Gunnhild crnom magijom utjecala na Hrutov brak koji je na kraju završio razvodom.

Kraj mlade dinastije

Harald Modrozubi želio je podrediti Norvešku svojoj vlasti, što je naravno predstavljalo veliku opasnost za Gunnhild i njezine sinove. Tiranska vlast Haralda Sivog Plašta potrajala je do 970., kada ga je na prijevaru ubio Haakon Sigurdsson (Haakon-jarl), sin Sigurda-jarla. Haakon je na prijestolje postavio novog kralja, dok je vrhovništvo nad Norveškom preuzeo Harald Modrozubi. Gunnhild je prisiljena ponovno pobjeći na otočje Orkney.
Već iduće godine okupila je još jednu vojsku i pokušala zbaciti Haakona, ali bezuspješno. Postoje dvije različite priče o tome što se potom dogodilo. Prema prvoj, Gunnhild se pokušala vratiti u Dansku kod brata Haralda Modrozubog. Međutim, nije bila svjesna da je on potajno sklopio dogovor s Haakonom u razmjenu za vrhovnom vlašću nad norveškim kraljem. Gunnhild je po dolasku zarobljena i pogubljena utapanjem u močvari. Prema drugoj priči, Gunnhild je, već u dubokoj starosti, jednostavno izgubila volju za novim pokušajima povratka na norveško prijestolje te je ostatak svojega života provela na otočju Orkney. Nakon njezine smrti preostala dva sina Gudröd i Ragnfröd pokušali su još jednom preuzeti norveško prijestolje, ali je prvi pritom ubijen, dok je drugi nestao bez traga. Njezina kći Ragnhild nadživjela je supruga i ostala na otočju do kraja života.

Facebook Comments

Vezani članci