Tko nas je zarazio vanilin kiflicama?

U vrijeme božićnih blagdana vanilin kiflice nezaobilazne su u svakom domu, bez obzira na to jesu li ukućani tradicionalni ili ne. Recepti za ove prhke keksiće u obliku polumjeseca prenose se s generacije na generaciju i smatraju se tradicionalnom božićnom poslasticom. Stoga smo se zapitali čija je to tradicija i koliko je zapravo stara.

Vanilin kiflice imaju dvije priče. Jedna je o vaniliji kao začinu koji je tek u novom vijeku stigao u Europu. Pretkolumbovski stanovnici Srednje Amerike uzgajali su vaniliju zbog njena mahunasta ploda, kojim su obogaćivali okus tekuće čokolade. Nakon što je Hernan Cortes kod Asteka otkrio nove okuse, ponadao se da će zasaditi vaniliju, biljku iz roda orhideja, u Europi. Tako su Europljani oko 1520. otkrili vaniliju, ali ju nisu uspjeli uzgojiti. Budući da je bila i ostala jedan od najskupljih začina na svijetu, samo su najbogatiji Europljani mogli uživati u njenom okusu.

Zbog iznimno visoke cijene znanstvenici su stoljećima pokušavali dobiti okus vanilije kemijskom sintezom. Spoj vanilin sintetizirali su njemački kemičari Johann Tiemann i Karl Reimer 1875. iz ulja klinčića. Nakon toga je spoj vanilin preplavio europsku kuhinju, a u slastičarstvu postao najtraženija aroma. Centar slastičarstva, i općenito kulture, u to vrijeme bio je Beč. Sa sigurnošću možemo reći da su kiflice s okusom vanilije nastale krajem 19. stoljeća u Austriji. Najstariji pronađeni recept potječe iz knjige recepata Južnonjemačka kuhinja za početnike i praktične kuharice (Die Süddeutsche Küche Für Anfängerinnen und praktische Köchinnen) iz 1911. godine, autorice Katharine Prato iz Graza. I sam naziv vanilin kifle preuzeli smo iz austrijskog njemačkog, na kojem se za vaniliju kaže Vanille, a kiflice su Kipferl

Druga priča o vanilin kiflicama objašnjava zašto je uobičajeno za Božić peći baš keksiće. Objašnjenje nalazimo u davnim, pretkršćanskim vremenima. Zato se peku keksi u obliku polumjeseca, zvijezda, kruga (zapravo Sunca), životinja… Za slavlje zimskog solsticija izrađivali su se u obliku ljudi ili životinja s atributima poganskih bogova. Možda su vjerovali da će postati sličniji bogovima ako budu konzumirali takve keksiće. Doduše, i danas postoji vjerovanje da prekomjernom konzumacijom keksa čovjek zaista postaje veći. No šalu nastranu. U Egiptu su se takvi kolačići proizvodili sigurno već u 5. st. pr. Kr. i darovali u svečanim prilikama, a prvi kršćani nastavili su ih izrađivati. Kad je slavljenje zimskog solsticija u Europi zamijenjeno Božićem, ovi su pekarski proizvodi prerasli u kruh u obliku zvijezde ili životinja uz dodatak začina. Takvo nešto mogli su si priuštiti samo bogatiji slojevi i bogati samostani, čiji su redovnici za Božić dijelili kruh siromasima.

Vremenom se blagdanski kruh razvio u keksiće raznovrsnih oblika i okusa, kakve poznajemo danas, a spoj poganske tradicije, američkog utjecaja i kemije, poznat pod nazivom vanilin kiflice, tako je postao tradicionalni desert na božićnom stolu.


Piše: Marsela Alić

Komentari