Blagdan sv. Martina oduvijek je na našim prostorima bio značajan događaj. Iako je Martin zaslužio svetost zbog milosrđa i dobrih djela, danas ga povezujemo prvenstveno s vinom.
Ranokršćanski iscjelitelj i biskup sv. Martin postao je s vremenom najvažniji od pet vinskih svetaca (uz sv. Vinka, sv. Jurja, sv. Ivana Krstitelja, sv. Mihovila) koji se u Hrvatskoj štuju na jedinstven način. Kako je baš taj dobrotvor postao zaštitnikom vinara, vinogradara pa i liječenih alkoholičara? Vjerovanja povezana s ovim ranokršćanskim svecem mogu se prije definirati kao kult ili mit o Martinu nego slavljenje kršćanskoga sveca.
Rimski časnik
Sv. Martin rođen je 316. ili 317. u rimskoj provinciji Savariji na području današnjeg Sambotela u Mađarskoj. Tamo je njegov otac, rimski časnik, bio u vojnoj službi. Svom sinu nadjenuo je ime Martinus, što znači onaj koji je pod zaštitom boga Marsa jer je smatrao da će i njegov sin ostvariti vojnu karijeru. Martin je proveo djetinjstvo među vojskom i na kraju, protiv svoje volje, postao vojnik. O njegovom djetinjstvu, vojničkom životu i preobraćenju na kršćanstvo možemo čitati u biografiji pod nazivom Život svetog Martina koju je napisao Sulpicije Sever (363. – 425. ?). Sever je bio aristokratskog podrijetla, ali se preobratio na kršćanstvo i postao svećenik te je bio dobar Martinov prijatelj. Priča o njegovom preobraćenju teče ovako: Oko 338. Martin je stacioniran kao konjanik carske garde u francuskom gradu Amiensu. Jedne hladne snježne noći nalazi se u ophodnji nedaleko od Pariza. Na povratku u vojni logor, jašući svoga bijelca, pred gradskim vratima naiđe na siromaha u dronjcima. Odmah izvuče mač i presiječe svoj crveni vojni plašt na dva dijela. Jednu polovicu dade siromahu. Sljedeće noći je tvrdio da mu se ukazao Isus.
Iscjelitelj i misionar
Kratko nakon toga napušta vojničku službu, vraća se kući i prelazi na kršćanstvo. Oduševljen novom vjerom, najprije je obratio svoju majku. Odlučio se zarediti za egzorcista, tj. iscjelitelja. Upotrebljavao je vino u iscjeliteljske svrhe te smatrao da ga treba piti samo u bolesti. Martin je osnovao prve muške samostane u Galiji i smatra se tvorcem zapadnog redovništva. Često je bio u sukobu s civilnim vlastima, a proveo je neko vrijeme u progonstvu. 371. g. postaje biskup u francuskom gradu Toursu. U sljedećih tridesetak godina najviše se posvetio pokrštavanju poganskih galskih plemena (keltska plemena) te siromašnima i progonjenima. Organizirao je dobrotvorne akcije, smirivao sukobe te unosio mir u zajednice koje je posjećivao. Biskup od Toursa umro je 8., a sahranjen je 11. studenoga 397. g. Stoga je spomendan pao na 11. studenog. Zbog svojih brojnih dobročinstava Martin je postao prvi svetac koji nije umro mučeničkom smrću. Danas se Martin od Toursa smatra zaštitnikom Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika, vinara, vinogradara, liječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka, Papinske Švicarske garde te mnogih mjesta u Europi.
Kako je postao vinski svetac?
Vjerovanja i običaji o sv. Martinu sadrže elemente tradicija pojedinih naroda, elemente drevnih mitologija kao što su rimska i keltska dok su kršćanski momenti možda najmanje zastupljeni. Kako je kroz stoljeća Martin postao sinonim za hedonizam? Riječ je čistoj slučajnosti. Naime, za sve je kriv datum Martinove smrti koji se poklapao s mnogim poganskim običajima. Početci vinskih svečanosti sežu daleko u antičku prošlost. Najprije treba spomenuti Baccha, grčkog boga vina, čije su vinske svečanosti (bakanalije) započinjale u prosincu, kad se slavio kraj jeseni i mlado vino. Kult boga Baccha bio je poznat i u starom Rimu. Također u prosincu Rimljani su povodom Saturnalija organizirali obilne gozbe i zabave, a tih je dana bilo dozvoljeno sve što je tijekom ostatka godine bilo zabranjeno. Rimljani su izvodili ludosti i igrali uloge – nešto slično današnjem karnevalskom raspoloženju. U Njemačkoj karnevalsko vrijeme još uvijek počinje 11.11. u 11 sati i 11 minuta, a svečani početak karnevalskog ludila obilježava se u svim većim mjestima. Pored antičkih utjecaja važno je objasniti ulogu Kelta u transformaciji sv. Martina iz pobožnog redovnika u modernog boga vina. On, koji se posvetio pokrštavanju pogana, postao je predstavnik poganskih običaja u velikom dijelu Europe do današnjih dana. Za keltska plemena zima je počinjala na njihov najvažniji blagdan – Samhain – koji pada na 1.11., tj. početak zimskog razdoblja. Naziv blagdana dolazi od keltskih riječi sam i fuin, što znači kraj ljeta. Vjerovalo se da na taj dan duše predaka hodaju među živima i odlaze na drugi svijet. Kelti su svojim mrtvima prinosili žrtve u obliku hrane i životinja te palili vatru kako bi duše lakše pronašle put u zagrobni život. Otud potječu običaji pripremanja hrane i paljenje krijesa u zimskom razdoblju. Prikaz sv. Martina kao konjanika s mačem i plaštem također se povezuje s keltskim vjerovanjima. Poveznicu treba potražiti u keltskim božicama. Naime, božica Morrigan, koja ima glavnu ulogu u zimskom ciklusu, trostruka je božica života, rata i smrti, a prikazana je kao jahačica. Zatim treba spomenuti Eponu, najprije božicu plodnosti, a kasnije božicu konja koju su osobito štovali u Galiji. Ona je na konju predvodila duše prema onome svijetu. U Austriji i Njemačkoj vrlo je raširen običaj da, nakon što padne mrak, djeca s roditeljima hodaju u povorci noseći svjetiljke i pjevajući martinske pjesme. Konjanik zaogrnut crvenim plaštem predvodi povorku do velikoga krijesa. Nije slučajna niti priča o tome kako je prepolovio svoj plašt i dao ga siromahu da ne umre od hladnoće kad znamo da u studenom počinje keltska zima. U keltskoj mitologiji važnu ulogu igraju mudrost i sposobnost iscjelivanja, što predstavlja još jednu poveznicu sa sv. Martinom, koji je odlučio zarediti se kao egzorcist, odnosno u današnjem smislu te riječi, iscjelitelj.
Širenje kulta sv. Martina
Kult sv. Martina postaje popularan već u ranome srednjem vijeku. Značajno je spomenuti da je franački kralj Klodvig (482. – 511.) nakon prihvaćanja kršćanstva proširio njegov kult što je u konačnici dovelo do prihvaćanja sv. Martina kao zaštitnika franačke države. Stoga se smatra prvim zaštitnikom Francuske. Crkva je vrlo rano na jednom od svojih Sabora (578.) osudila opijanje i prejedanje kao martinsku tradiciju bez sakralnih elemenata, ali bez uspjeha. Evangelizacija nije iskorijenila stare običaje. Poganska su se vjerovanja ispreplela s kršćanskima, pogotovo nakon što je papa Grgur I. donio edikt 601. prema kojem su crkveni praznici namjerno postavljeni na dane poganskih blagdana, kako bi poganska plemena i narodi što lakše prihvatili novu vjeru. Tako je i sv. Martin postao baštinik mnogo starijih tradicija od kršćanske. U priči o sv. Martinu ipak ima kršćanskih elemenata čije je težište stavljeno na dijeljenju, davanju i pomaganju siromasima. S vremenom su se izgubile duhovne značajke keltskog blagdana, ali i sjećanja na dobročinstva biskupa iz Toursa. Tako je sv. Martin doživio priličnu desakralizaciju. Tomu su pridonijeli i srednjovjekovni sajmovi u Europi koji su se održavali nakon završetka ratarskih poslova, a prije Božićnog posta, kad su seljaci napokon uživali u svojim plodovima rada. Po mnogo čemu studeni je označavao kraj godine. To je bilo vrijeme kad su isticali stari ugovori, sklapali se novi, a radnici su pronalazili nove poslove. Tih dana u godini isplaćivali su se dugovi i plaćali porezi, a mladim vinom nazdravljalo se uspjesima stare godine.
“Došel bu, došel sv. Martin, on bu ga krstil, ja bum ga pil!”
Kralj Stjepan I. Sveti (975. – 1038.), prvi ugarski kralj, širio je kult sv. Martina diljem svog Kraljevstva, pa se kult počinje širiti i hrvatskim sjevernim prostorom već u 11. stoljeću. Za to su bili najzaslužniji muški redovi, templari i ivanovci, ali treba spomenuti i križare koji su prolazili našim prostorima i prenosili germanske napitničke običaje. Važnost toga svetca u našim krajevima potvrđuje i legenda o Bitci kod Kisega: Nikola Jurišić je predvodio malobrojne hrvatsko-mađarske snage protiv velike turske vojske. Žene i djeca molitvama su se obratili upravo sv. Martinu koji je uskočio u pomoć – pojavio se kao konjanik s plamenim mačem nakon čega su turski vojnici pobjegli i tvrdili da je Jurišić u savezu sa Sotonom.
Tradicionalna guska
Na prikazima sv. Martina pokraj konja često možemo vidjeti gusku. Nakon smrti sv. Hilarija, biskupa u Toursu u Francuskoj, Martinu su 371. ponudili da preuzme službu biskupa. Naime, sv. Martin je postao vrlo popularan u narodu. Jednostavan i skroman, kakav je bio čitav život, Martin je odbio takvu čast. Legenda kaže da se sakrio u neku štalu s guskama. One su počele gakati i otkrile njegovo skrovište. Tako je Martin ipak proglašen biskupom od Toursa. Možda nije sasvim slučajno što se od svih životnja u legendu uplela guska. U rimskoj mitologiji sveta guska ima zadaću upozoravati puk, baš kao što je to učinila guska u Martinovom skloništu. Drugo objašnjenje upućuje na običaj iz srednjeg vijeka prema kojem se na taj dan u nekim dijelovima Europe plaćao porez u naturi, tj. u guskama, a općenito je predstavljala obilje i ratarske završne svečanosti. Kako god bilo, danas je sv. Martin, između ostalog, zaštitnik uzgajivača konja i gusaka, a u mnogim se zemljama na Martinje tradicionalno jede pečena guska.
Kapela, kapelan i pjevanje a capella
Nakon Martinove smrti dio njegova plašta čuvao se na posebnom mjestu na franačkom dvoru. Na latinskom jeziku plašt se kaže cappa. Zgrada u kojoj se čuvao plašt nazvana je kapela. Kasnije su svi prostori u crkvama u kojima su čuvaju relikvije svetaca proglašene kapelama ili kapelicama. Zbor koji je stajao u takvom crkvenom prostoru zvao se kapela. Crkva je neko vrijeme zabranjivala sviranje instrumenata tijekom mise i molitve, ali je dozvoljavala vokalnu glazbu – pjevanje bez pratnje instrumenata nazvano je a capella. Svećenici koji su čuvali Martinov plašt prozvani su kapelanima.
Piše: Marsela Alić
