Piše: Gordana Holjevac
Koja je posljednja knjiga koju ste pročitali? Danas možda nismo svjesni činjenice da je knjiga jedan od najvažnijih izuma u povijesti jer je masama omogućila dostupnost informacija i time utjecala na tijek povijesti. Sve napisano ostalo bi nepoznato i vama i široj javnosti da nije bilo onih koji su zaduženi za njen tisak i objavu. Tiskanje je danas visoko razvijen biznis sa sofisticiranom tehnologijom, no nije uvijek bilo tako. Ovo je priča posvećena ljudima koji su sve počeli…
Sve je počelo u Kini…
“Ovako sam čuo. Jednom je Buda odsjeo u šumarku Jeta, blizu grada Shravastija (Indija).” Sve je počelo tu. Ovo su prve riječi prve ikad tiskane knjige poznate čovjeku. Bila je to kineska verzija Dijamantne sutre iz 868., zbirka aforizama o budizmu. Knjigu je pronašao britanski arheolog Aurel Stein među rukopisima u Dunhuangu 1907. godine. Rukopisi iz Dunhuanga skup su raznih dokumenata koji datiraju iz razdoblja između 5. i 11. stoljeća, otkrivenih u špiljama Mogao kod Dunhuanga u Kini. Većina njih je na kineskome, no ima ih i na sanskrtu te tibetanskom i hebrejskom jeziku. Tematika uključuje religiju (većina se odnosi na budizam) povijest, matematiku, narodne pjesme i ples. Dokumente je otkrio taoistički redovnik Wang Yuanlu krajem lipnja 1900. No nije znao da se među njima nalazi i Dijamantna sutra čije je postojanje sedam godina kasnije otkrio gore spomenuti Stein. Ubrzo potom rukopisi su se počeli prodavati istraživačima na zapadu Europe i s vremenom se šira javnost s njima upoznala. Sve je, dakle, počelo vrlo davno u Kini, gdje se koristila tzv. metoda drvoreza, poznata i kao ksilografija. Drvorez je reljefna tehnika tiskanja u kojoj se tekst ili slika urezuje u površinu drveta, obično od bambusa ili trešnje. Zatim se nožem uklanjaju oni dijelovi površine koji su višak. Tako nastaje matrica ili podloga. Substrat je materijal na koji se tiskaju slike ili tekstovi. Obično je to bila neka tkanina, papir ili pergament. Drvorezac nanosi boju na matricu, na nju postavi substrat te pritisne. Na taj su način nastale prve tiskane knjige. Tinta se izrađivala od čađe iz uljanih lampi koja se miješala s lakom ili kuhanim uljem lana. Međutim, na području zapadne Europe stvari su se zahuktale puno kasnije, tek u 15. stoljeću, kad je njemački poslovni čovjek i zlatar iz Mainza – Johannes Gutenberg – posudio novac kako bi pokrenuo nezaustavljivu tiskovnu revoluciju koja je bespovratno promijenila naš svijet.
Johannes Gutenberg
Knjige u prvoj polovici 15. stoljeća još su smatrane rijetkošću u zapadnoj Europi s obzirom na to da su se prepisivale. Drvorez na tkanini koristio se već čitavo stoljeće, ali je papir upotrijebljen tek 1430. za tiskanje religijskih slika i igraćih karata. Šest godina nakon toga Johannes Gutenberg počeo je raditi na svojem čuvenom tiskarskom stroju s pokretnim mehanizmom. Za izradu mu je trebalo otprilike četiri godine. Njegova su slova bila izlivena od metala i, što je najvažnije, bila su pokretna. Dakle, nije bilo potrebno izrađivati matrice za svaku knjigu posebno. Nakon što su znakovi premazani tintom, na njih se stavio se list papira i gurnuo ispod preše. Pomoću ručke stvarao se dovoljan pritisak da se tinta prenese na papir. Dizajn ove vrste drvenog tiskarskog stroja za pokretni tisak inspiriran je vinskom prešom u dolini Rajne, gdje je Gutenberg živio. Modificirao ju je s ciljem postizanja ravnomjernog pritiska na papir. Gutenberg je pokrenuo svoju tiskaru 1444. Prvo djelo koje je objavio bila je Pjesma Posljednjeg suda, tiskana četiri godine kasnije. Godine 1450. počele su pripreme za tisak Biblije te je za svog života proizveo više od tisuću primjeraka. Ali nije sve išlo glatko otpočetka. Nakon što je njegov ulagač, također tiskar, Johann Fust poništio hipoteku namijenjenu financiranju izrade tiskarskog stroja, Gutenberg je bankrotirao. Ulagač se dokopao tiskarske opreme, a u njegove ruke palo je i 200 već tiskanih primjeraka Biblije. Pokušao ih je prodati u Parizu lažući da su pisane rukom, što je bilo puno skuplje. Međutim, primijećeno je da svi primjerci izgledaju jednako pa je optužen za vračanje. Priznao je prijevaru kako bi izbjegao suđenje i na kraju je oslobođen. Tiskara Johannesa Gutenberga ipak je doživjela uspjeh. Naime, 1455. izdao je knjigu danas poznatu kao Biblija od 42 retka, B42, Mazarinova Biblija ili, jednostav – no, Gutenbergova Biblija. Bilo je to prvo značajno djelo tiskano u zapadnom svijetu pomoću gore opisanog tiskarskog stroja s po – kretnim mehanizmom. Knjiga je napisana na latinskome i verzija je Vulgate (prijevod Biblije sv. Jeronima). Do danas je opstalo 48 kopija. Počela se prodavati odmah nakon tiskanja. Prve su kopije otišle sve do Engleske, Švedske i Mađarske, a neke su se prodavale za cijenu od 30 zlatnika, što otprilike odgovara visini tri godišnje plaće tadašnjeg činovnika. Mada mnogo jeftinije od knjiga napisanih rukom, i dalje su bile preskupe za one s niskim primanjima, pa je većina njih prodana samostanima, sveučilištima i imućnim pojedincima.
Kako su nastale novine?
Prve su novine predstavljene svijetu 59. pr. Kr. u Rimu i poznate su kao Acta Diurna. Bile su to dnevne službene obavijesti uklesane u kamenu koje su uključivale rezultate zakonskih procedura te javne objave važnih rođenja, brakova i smrti. Međutim, novine sličnije onima koje danas poznajemo prvi je put objavio 1605. njemački izdavač Johann Carolus. Zvale su se Relation aller Fürnemmen und gedenckwürdigen Historien (Zbirka svih istaknutih i znamenitih vijesti). Objavljene su u Strasbourgu koji je uživao status slobodnog carskog grada u Svetom Rimskom Carstvu. Točno 40 godina kasnije još jedne novine, Postoch Inrikes Tidningar, (u slobodnom prijevodu Narodne novine) prvi su put objavljene u Švedskoj. Vrlo je zanimljivo primijetiti da one postoje dan-danas kao vladina publikacija u kojoj se objavljuju sve službene obavijesti o objavama bankrota i aukcijama. To su, dakle, najstarije novine na svijetu. Prve novine u Sjedinjenim Američkim Državama pojavile su se 1690., a zvale su se Public Occurrences, dok su prve novine u Engleskoj bile Daily Courant objavljene 1702. Australija je čekala svoje prve novine do 1803. kad je izdan Sydney Gazette. Svijet je trebao čekati sve do 1903. za pojavu prvog tabloida, Daily Mirrora. Tijekom godina posao se značajno razvio, posebno u 20. stoljeću pa se tako danas samo u Sjedinjenim Američkim Državama dnevno tiska 1500 novina koje se prodaju u preko 55 milijuna primjeraka. Godina 2009. obilježena je kao najgora godina u više desetljeća što se tiče prihoda od oglašavanja za tiskane novine. Ovo jasno pokazuje da internet preuzima izdavački biznis u novinarstvu i na taj način piše novu stranicu povijesti.
I tako je biznis krenuo…
Do kraja 15. stoljeća tiskanje je kao praksa uspostavljeno diljem Europe. Tipičan tiskarski stroj mogao je izbaciti otprilike 3600 stranica dnevno, što je izniman uspjeh u usporedbi sa samo 40 pomoću tipografskog tiska ili samo njih nekoliko napisanih isključivo rukom. Ali samo postupak tiskanja nije dovoljan jer djelo treba i distribuirati. Stoga su osnovani brojni sajmovi knjiga među kojima je najvažniji sajam knjiga u Frankfurtu. Organizirali su ga lokalni prodavači knjiga, a Frankfurt je slovio kao glavni svjetski grad knjige sve do kraja 17. stoljeća kada je tu funkciju preuzeo festival knjiga u Leipzigu. Frankfurtski sajam knjiga ponovno je pokrenut nakon Drugog svjetskog rata i trenutno je najveći na svijetu. U ono su doba knjige bile velike i teške. Aldus Manutius, tiskar iz Italije, bio je prvi koji je počeo izdavati manje knjige (1502.). Takve su se knjige mogle čitati svugdje, a ne samo na pultu ili stalku za čitanje. Manutius je također bio prvi koji je koristio kurziv u svom tiskarskom radu. Kurziv je dizajnirao Francesco Griffo, venecijanski izrađivač slova koji je ujedno radio za Manutiusa. Samo pet godina kasnije njemački slikar Lucas Cranach Stariji izumio je chiaroscuro drvorez. To je tehnika prema kojoj se crteži reproduciraju korištenjem više drvenih blokova kako bi se tiskala jedna stranica. Svaki drveni blok stvara različitu nijansu iste boje. Jedan od prvih tiskara koji je ovo upotrijebio bio je Ugo da Carpi iz Italije. Učinio je to prvi put za svoj drvorezni prikaz antičkog grčkog filozofa Diogenesa.
Plantin-Moretus
Raspravljati o povijesti tiska bilo bi praktički nemoguće bez spominjanja vrlo uglednog dvojca iz Antwerpena, Christophea Plantina i njegovog zeta Jana Moretusa. Plantin je osnovao jedno od najuspješnijih tiskarskih poduzeća svih vremena. Rođen u pokrajini Touraine u Francuskoj oko 1520. Plantin je radio kao šegrt knjigovescu i oženio je djevojku iz kućanstva svog gospodara. On i supruga otišli su za Pariz oko 1545. gdje je on započeo vlastiti posao. Odabir Pariza kao mjesta za bavljenje tiskarskim biznisom 40-ih godina 16. stoljeća možda i nije bila najpametnija s obzirom na to da je francuski kralj Henrik II. nametnuo ozbiljne kazne protiv svakoga tko je objavio nešto imalo sumnjivo, kontroverzno ili subverzivno. Mnogi su tiskari zbog toga spaljeni na lomači ili su pobjegli iz grada. Plantin je također morao bježati. Sa suprugom se preselio u Antwerpen 1548. Bio je to napredan grad bogate kulture i trgovine, a u međuvremenu je postao priznatim centrom tiskarske industrije, pa se činio savršenim mjestom za mladog ambicioznog tiskara. Plantin je 1555. otvorio malu tiskaru i tiskao svoju prvu knjigu koju je naručio antverpenski izdavač Jean Bellere, La Institutione di una Fanciulla Nata Nobilmente, traktat o obrazovanju mladih djevojaka. Nastavio je tiskati za Bellera i druge klijente te uspio plasirati svoje knjige u više gradova, uključujući Pariz. Dvije godine kasnije preselio je svoju tiskaru u Kammenstraat, ulicu u Antwerpenu gdje je bila smještena većina tiskara. Tijekom svojih prvih godina tiskara Plantin izdala je neke radove dojmljive kvalitete. U doba kad je objavio ugledan rječnik na francuskom, flamanskom, grčkom i latinskom Dictionarium Tetraglotton (1562.), Christophe Plantin već je stekao poštovanje u svijetu tiska i izdavaštva. Uskoro su se pojavili problemi. Tijekom te iste godine optužen je za tiskanje heretičke knjige Breife Instruction por Prior. Postojale su snažne indicije da je knjiga izašla upravo iz njegove tiskare. Plantin je tvrdio da je bio na poslovnom putu kad se to dogodilo, ali to mu nije puno pomoglo. Sukladno zakonu bio je odgovoran za sve što se događa u tiskari, uključivši i one postupke o kojima ništa nije znao. On i njegova obitelj uhićeni su pod optužbom za herezu nakon čega su zbog nedostatka konkretnih dokaza oslobođeni. Mada nikad nije dokazano da nije pobožni katolik, postoje neke indicije da je pripadao sekti poznatoj kao Obitelj ljubavi te da je tiskao knjige za njih. Članovi sekte vjerovali su da svim stvarima upravlja priroda, a ne Bog. Poricali su dogmu Svetog trojstva te su se protivili ideji krštenja novorođenčadi. Je li Plantin doista pripadao gore spomenutoj sekti, ne može se sa sigurnošću znati, ali svakako se zna da je naglo napustio Antwerpen 1562. te da je prethodno prodao sva svoja kućanska dobra. Otišao je u Pariz gdje je ostao dvije godine, a onda se vratio u Antwerpen. Nije sasvim jasno zašto je otišao, no može se pretpostaviti da je osjećao pritisak zbog optužbi za herezu. Po povratku u Antwerpen Plantin je ponovno pokrenuo tiskarski posao, otplatio je svoje dugove i ušao u partnerstvo s četiri gradska trgovca. Nakon što je partnerstvo četiri godine kasnije okončano, već je iza sebe imao 200 izdanih knjiga na sedam tiskarskih strojeva na kojima je radilo oko 40 radnika. Oko 1567. tiskara Plantin počela je tiskati tada vrlo popularne knjige s amblemima te izdavati više od 50 izdanja istih na engleskom, flamanskom, francuskom i latinskom. Te su knjige zapravo bile kolekcije slika koje je pratio nekakav tekst, u pravilu moto ili šifrirana poruka, a koji su se odnosili na samu sliku. Sve u svemu, Plantinove knjige bile su poznate po svojoj iznimnoj tipografskoj kvaliteti. Plantin je blisko surađivao s francuskim dizajnerom slova Claudeom Garamondom koji je za njega osmislio posebno elegantne dizajne slova. Većina knjiga koje je tiskala tiskara Plantin bile su crno-bijele, mada postoje neki značajni izuzetci izdani u boji. Godine 1567. Plantin je počeo prikupljati sredstva za tiskanje Poliglotske Biblije, izdanja Biblije na aramejskom, grčkom, hebrejskom, latinskom i sirijskom. Objavljena je pet godina kasnije, ali s obzirom na to da Filip II. od Španjolske nije ispunio obećanje da će sudjelovati u financiranju, Christophe Plantin pokrio je veliku većinu troška sam, čime se doveo u ozbiljne dugove. Četiri tiskarska stroja radila su 24 sata na dan 7 dana u tjednu kako bi se tiskalo 1200 potrebnih primjeraka. Španjolski kralj Filip II. uzeo je 13 primjeraka za sebe. Ovdje također treba imati na umu da je tiskari Plantin papa Pio V. dodijelio koncesiju u trajanju od 200 godina za tiskanje liturgijskih formulara. Međutim, vrlo brzo opet su krenuli problemi. Filip II. poslao je vojnog zapovjednika Fernanda Alvareza de Toleda, trećeg vojvodu od Albe, u Nizozemsku kako bi tamo iskorijenio herezu. Čim je stigao, Alba je preuzeo kontrolu nad industrijom knjiga i posljedično je mnogo izdavača optuženo za herezu, a neki od njih su i pogubljeni. Unatoč razaranju i mučenju koji su kulminirali 1576. kada su Španjolci razorili Antwerpen u napadu poznatom kao Španjolski bijes, tiskara Plantin nekako je ostala netaknutom. Christophe Plantin kontinuirano se žalio da je u dugovima no bez obzira na to uspio je cijelo vrijeme tiskati i prodavati humanističke i religiozne knjige. Umro je u lipnju 1589., a svoj posao ostavio je zetu Janu Moretusu.
Jan Moretus
Rođen u Antwerpenu, 22. svibnja 1543., Jan Moretus, čovjek koji je tečno govorio francuski, nizozemski, latinski, talijanski i španjolski, počeo je raditi za Christophea Plantina sa samo 15 godina kao njegov šegrt. Ubrzo se pokazao sposobnim i postao Plantinova desna ruka. Oženio je njegovu kći Marine i s njom imao desetero djece. Početna Moretusova godišnja plaća iznosila je otprilike 100 guldena, a 1580. porasla je na tisuću, kao znak zahvalnosti. Moretus je bio zadužen za prodaju knjiga i zastupao je tiskaru Plantin na sajmu knjiga u Frankfurtu. Njegovo je znanje jezika bilo od velike koristi jer je lako mogao pregovarati s trgovcima iz raznih krajeva Europe. Također je radio kao prevoditelj pa je preveo s latinskog na nizozemski čuveno djelo flamanskog humanista Justusa Lipsiusa De Constantia koje je Plantin tiskao 1584. Jan Moretus proveo je dva desetljeća na čelu tiskare Plantin zahvaljujući čemu je postao bogat čovjek. Uspio je iza sebe ostaviti 702 izdanja te 554 objave gradskih čelnika Antwerpena. Njegove najproduktivnije godine bile su 1590. i 1593. kad je ostvario po više od 50 izdanja, ali njegova ukupna produkcija varirala je od godine do godine. Međutim, spomenuti samo koliko je radova objavio ne bi bilo pošteno s obzirom na to da nisu svi bili jednake veličine. Neki od njih sastojali su se od samo jedne stranice dok su drugi bili debeli. Na primjer, Ministrorum sacramenti poenitentaiatie instructio autora Lucasa Brevisa iz 1596. zahtijevao je samo jedan list papira po primjerku pa se stoga moglo napraviti tisuću kopija sa samo dvije rizme papira (stara pakovinska jedinica za papir u listovima od 500 araka). S druge strane, izdanje Biblije iz 1603. zahtijevalo je 272 lista papira za samo jedan primjerak, što je značilo da je potrebno 707 rizmi papira za cijelu jednu tiskovnu seriju. Najpopularnija tema bila je religija, na koju je otpadalo oko 50 % Moretusovih radova. Uključivala je izdanja Biblije i komentare, liturgijska djela, molitvenike, teološke traktate, kolekcije propovijedi, polemičke tekstove i samostanska pravila. Znanstvenici općenito smatraju da je oko 12 % djela bilo iz područja povijesti, a 2 % iz područja zemljopisa, mada je teško to odrediti kirurškom preciznošću jer su se ta dva područja često ispreplitala. Ipak se zna da su otprilike četvrtinu povijesnih djela činila brojna izdanja Baroniusa, dojmljiva povijest Crkve predstavljena u 12 tomova. Što se tiče zemljopisa, većinu Moretusovog tiskarskog rada u tom području činilo je izdavanje atlasa koje je naručivao Abraham Ortelius. Otprilike 11 % Moretusovih djela dolazi iz područja humanizma i književnosti, mada valja opaziti da je među njima vrlo malen broj knjiga s poezijom ili fikcijom. S druge strane, preko 50 % produkcije u ovoj kategoriji pripada Justusu Lipsiusu i njegovim uglednim humanističkim djelima kao što je gore spomenuto De Constantia ili Politicorum sive civilis doctrinae libri. Vladinim publikacijama pripada 8 %, a isto toliko klasičnim autorima. Moretus je tiskao 54 djela u potonjoj kategoriji, ali valja istaknuti da u određenim godinama nije izdao doslovno ništa. Izgubio je koncesiju koju su mu dodijelili Isusovci za tiskanje takozvanih djela scholasticalia parva, malih školskih udžbenika na latinskom i grčkom s duplim proredom namijenjenog prevođenju, pa je tako završio sa zalihama od više od stotinu neprodanih izdanja za škole. Uspio je, međutim, izdati brojna izdanja Ovidija, Vergilija i Lucanusa. Nešto manje (oko 7 %) pripada području lingvističkih studija i uglavnom su to gramatike latinskog, grčkog ili hebrejskog jezika te rječnici. Ono što se ovdje ističe jest gramatika grčkog jezika Absolutissimae institutiones in Greacam linguam Nicolausa Clenardusa. Također je ponovno tiskao gramatiku latinskog jezika Joannesa Despauteriusa 1589. i 1593. Udžbenik, tiskan prvi put početkom 16. stoljeća, postao je standardno djelo za učenje latinskog u narednih nekoliko stoljeća. Samo 0,85 % Moretusove produkcije dolazilo je iz kategorije prirodnih znanosti. Ovdje su većinu činila ponovna izdanja medicinskih knjiga koje je već ranije tiskao Plantin. Ponekad bi mu neki liječnik ponudio novi medicinski traktat za tiskanje. Na primjer, doktor iz Leuvena, Thomas Fienus, zamolio je Moretusa 1607. za tiskanje njegovog djela De viribus imagionationis, traktata o utjecaju mašte na ljudsko tijelo, posebno fetus, ali ga je Moretus bio prisiljen odbiti zbog drugih unaprijed dogovorenih obveza. Jan Moretus tiskao je i neke važne knjige iz područja botanike, na primjer novo izdanje djela Icones stirpium, seu plantarum. Riječ je o herbariju u kojem su biljke raspoređene u skladu sa sustavom kojeg je osmislio Mathias Lobelius, poznati flamanski liječnik i botaničar. Jan Moretus obično je upotrebljavao rimski stil slova za svoja izdanja na francuskom, talijanskom, latinskom i španjolskom, a gotički za nizozemski, engleski i njemački. Tiskao je neke knjige s ogromnim slovima kako bi više ljudi istovremeno moglo čitati jednu knjigu te je olakšao čitanje onima s lošim vidom. Primjer takve knjige je Officium diurnum iz 1590. Ilustracije su se pravile pomoću drvoreza ili ureza. Drvorezi su bili jeftiniji jer su se mogli upotrebljavati više puta za razna izdanja s obzirom na to da se nisu lako dali istrošiti. S druge strane, urezi su bili vrlo skupi jer se ne mogu tiskati s tekstom pomoću standardnog reljefnog tiskarskog stroja – moraju se tiskati na skupljem, valjkastom tiskarskom stroju. Uobičajena cijena drvenog bloka iznosila je 3 guldena dok je jedan urez koštao 10. Upotrebljavao se i papir. Veći papiri imali su i veće margine, a to su posebno cijenili imućni pojedinci, pa su takvi papiri, naravno, koštali više. Jan Moretus umro je 22. listopada 1610. godine. U svojoj oporuci, koju je napisao šest mjeseci ranije, procijenio je vrijednost svoje tiskare na 12 000 guldena. U njoj su pronađene ogromne količine gotovine nakon njegove smrti i tek onda je provedena adekvatna procjena. Ispostavilo se da je stvarna vrijednost tiskare iznosila 118 000 guldena. Tiskara je nastavila s radom u naredna dva stoljeća, a danas na njenom mjestu stoji međunarodno priznat muzej Plantin-Moretus u Antwerpenu.
Nezaustavljive posljedice
Promjene je sada nemoguće bilo zaustaviti. Tiskarstvo se zahuktalo kao biznis, a tiskana riječ s vremenom je, osim pripadnicima viših staleža, postala dostupna i širokim masama slabijeg materijalnog stanja. Razne vrste informacija te osvrti na društvene pojave, što je donedavno bila privilegija uskog kruga strogo odabranih, sada su bili na raspolaganju mnogima koji su time dobili priliku propitivati mnoge unaprijed zadane dogme, čime je opasno poljuljan autoritet moćnika čija se riječ više nije mogla uzimati zdravo za gotovo. Slobodnu misao više nitko nije mogao zaustaviti.
