Mirila – počivališta duša velebitskih gorštaka

Mirila – počivališta duša velebitskih gorštaka

Kršni Velebit na prvi pogled djeluje pusto, kao da na kamenu nema života. Tajanstvena i sveta hrvatska planina tek je počela otkrivati kulture koje su se na njemu razvijale još od prapovijesti. Jedinstveni kulturni fenomen su mirila – vječna počivališta duša velebitskih gorštaka. 

Posmrtni običaji velebitskih stočara sve više zaokupljaju znanstvenike. O njihovoj starosti i podrijetlu još se nagađa, a njihovu simboliku teško je odgonetnuti. Elementi pretkršćanskih vjerovanja više su nego očiti, a slični običaji zabilježeni su u Alpama, Irskoj, sjevernoj Europi i Tibetu. Ono što velebitske posmrtne običaje čini posebnima, jest činjenica da su pripadala i katoličkim i pravoslavnim zajednicama. Svojstveni su ljudima koji žive na istom planinskom prostoru te nose isto ilirsko i slavensko naslijeđe. Oni su odraz neke stare vjere tajnovitog Velebita.

Polunomadi suvremenog doba

pastirski stan
  pastirski stan

Narodni običaji proizlaze iz načina života neke zajednice, a način život posljedica je prostora na kojem ona obitava. Što će ljudi jesti i loviti, koje će biljke i životinje uzgajati, kakve će nastambe graditi, ovisi o terenu na kojem su se nastanili. Na Velebitu nije bilo lako preživjeti. Zbog oskudna plodna tla mogla se uzgojiti mala količina hrane, a nadmorska visina uskratila je raznolikost. Stoga su žitelji Velebita i okolnih krških krajeva morali temeljiti prehranu na stoci i mliječnim proizvodima. Međutim, ni to nije bilo lako jer je ispaša ljeti na niskim nadmorskim visinama i krajevima oko Velebita bila oskudna. Stočari su morali voditi blago u više planinske predjele, barem iznad 1000 metara nadmorske visine.

Tako su stočari iz sela podno Kapele, na primorskim padinama Velebita te Ravnih kotara i Bukovice na proljeće odlazili gore, u planinu gdje su imali jednostavne nastambe, zvane pastirski stanovi. Tamo su živjeli do početka rujna, kad bi tjerali stada nazad u nizinske predjele. Takav način stočarenja naziva se transhumano stočarstvo i održalo se na Velebitu do 90-ih godina prošlog stoljeća te je uobičajena pojava u planinskim predjelima diljem svijeta. Povremeni boravak u planini nije uzrokovao nastanak većih i stalnih naselja, pa u blizini pastirskih stanova nije bilo ni crkvi. Do najbliže crkve ili groblja trebalo je satima pješačiti po kozjim stazicama, i po nekoliko kilometara, te prelaziti visinsku razliku veću od 500 metara. I za posjećivanje groba pokojnika, takve su udaljenosti bile prevelike.

Iz pretkršćanskih vremena

Velebit
 Velebit

Lako je odrediti dokad su velebitski stočari živjeli kao polunomadi. Teško je odrediti koliko tisuća godina traje ovakav način života i koja je etnička zajednica prva stočarila na takav način. Odgovor na to pitanje treba potražiti u narodima koji su živjeli na području Hrvatske prije dolaska Slavena jer seže u prapovijest naših prostora. Prvi narodi, o kojima imamo zapise, svakako su Liburni i Japodi. Oni žive na Velebitu i okolnim krajevima sigurno već oko 1000. pr. Kr. S njima se ponegdje miješaju Kelti od 4. stoljeća pr. Kr. Potom na naša područja prodiru Rimljani, koji u 1. stoljeću naseljavaju istočnu obalu Jadrana i unutrašnjost te se miješaju s domaćim stanovništvom. Tako je nastala neobična etnička skupina, često nazivana romanizirani Iliri ili Romani. Potom u 6. i 7. stoljeću stižu Slaveni i naseljavaju pretežito istočnojadransku obalu i nizine, a romanizirani Iliri povlače se na Velebit i u dalmatinsko zaleđe. Stanovništvo se vremenom slaveniziralo. Neki su prešli na katoličanstvo, a većina na pravoslavlje, ali su velikim dijelom zadržali svoje običaje i način života. Kroz povijest imali su razne nazive: Vlasi, Vlaji, martolozi, Morlaci, Morovlasi, Crnogunjci…. Znanstvenici su zabilježili da su još u 20. stoljeću čuli pastire kako broje ovce na latinskom jeziku.

Postavlja se pitanje zašto se te zajednice prastanovnika Velebita ni nakon slavenizacije nisu spustile u plodnije krajeve. Zbog slobode. Naime, čitavom je Europom u srednjem vijeku zavladao feudalizam, a romanizirani prastanovnici nisu htjeli biti ničiji kmetovi. Planine su iz tog sustavu bile izuzete i za njih je vrijedio pravni pojam res nullius (lat. ničija zemlja).

Kamen za vječnost 

mirilo
                    uzglavnica

Zbog života u skladu s prirodom i posebnog odnosa prema onostranom velebitski su stočari razvili jedinstven pogrebni običaj. Riječ je o kulturnom fenomenu mirila. To su spomen-obilježja za duše velebitskih stočara i kameno svjedočanstvo o kontinuitetu života na Velebitu. Tu su vidljivi mnogi elementi pretkršćanskih vjerovanja, a najznačajniju ulogu imaju elementi povezani sa solarnim kultom.

Nakon što je osoba umrla, jedan dan čuvala je obitelj njezino tijelo u kući. Pokojnika su ukućani oprali, obrijali, obukli i omotali u platno. Prema zapisima nekih etnologa ukućani su se oko postelje pokojnika morali kretati u smjeru kretanja Sunca. Nosači su prenijeli tijelo na nosila i pričvrstili ga. Pokojnik se iz kuće iznosio nogama prema naprijed. Nosači su se na putu do groblja izmjenjivali i nisu smjeli spustiti tijelo na tlo. Tek na otprilike pola puta između kuće i groblja nosači su se jedini put smjeli odmoriti i spustiti nosila.

Na počivalištu je pokojnik polegnut na tlo najčešće u smjeru istok – zapad. Obično je lice trebalo gledati prema istoku (izlazećem Suncu) i time se pokojnik posljednji put oprostio sa Suncem. Potom su sudionici pogrebne povorke postavili kamenu ploču uz glavu (uzglavnicu) i noge (podnožnicu). Vjerovali su da mu na taj način uzimaju miru – na ikavici mjera. Bila je to mjera njegova tijela jer će se nakon nekon vremena obitelj vratiti i dati popločiti grob te uklesati neko obilježje, ovisno o financijskoj situaciji. Međutim, vjerovalo se da je veličina tijela zapravo veličina duše. Po mjerenju duše (na ikavici mirenje) ova su spomen-obilježja dobila ime mirilo. Duša je nakon mjerenja prešla u svoje mirilo i dobila novi dom. Na njega će se vraćati na Dušni dan, a pokojnici će moći donijeti cvijeće ili voće. Obitelj je na taj način omogućila duši da se smiri i ne luta. Vjerovalo se da duša bez mirila dolazi uznemiravati pokojnike.

ukras
ukras

Mirilo se za pokojnikovu dušu podizalo uz mirila pripadnika ista roda. Tako je svaka obitelj imala svoje mirilište. Njezina lokacija kao i razmještaj mirila nisu bili slučajni. Nalaze uz putove i križanja ili na čistinama i prijevojima. Stari Slaveni vjerovali su da se na takvim mjestima nalaze prijelazi u svijet mrtvih, a Rimljani su nekropole uvijek smještali izvan naselja uz putove. Jedno od najistraženijih mirilišta je kod Starigrada-Paklenice. Za neka se mirila činilo da ne odgovaraju klasičnom smjeru istok – zapad, ali se ispostavilo da je kamen uzglavnice postavljen prema točki u kojoj Sunce zalazi 21. prosinca, odnosno na zimski solsticij. Istražena mirila nalaze se u blizini izvora vode i hrastova. Riječ je elementima koji imaju veliku važnost u slavenskoj mitologiji. Hrast je bio najsvetije stablo starih Slavena, a voda je povezivala mitološke svjetove. Dodatna zanimljivost je ta da se mirilišta nalaze u blizini prapovijesnih kamenih gomila i ilirskih gradina.

Mjerenja su pokazala da su stanovnici velebitskih krajeva još u prošlom stoljeću poznavali rimske mjere pes romanus (oko 30 cm) i pes drusianus (oko 33 cm) jer se mirila i mirilišta međusobno nalaze na udaljenostima koje odgovaraju sustavu tih mjera.

Kršćanstvo nije imalo nikakve veze s ovim pogrebnim običajem. Katolički svećenici predvodili su pogrebnu povorku nakon rituala na mirilima ili tek kod groblja i nisu odobravali običaj mirenja. Stoga se među katoličkim stočarskim zajednicama običaj ranije izgubio. U pojednostavljenom obliku zadržao se samo kod Benkovca. Pravoslavni su svećenici bili popustljiviji te su se i pomolili uz mirila. Stoga se među pravoslavnim stanovništvom običaj zadržao dulje (danas na području Obrovca). Pokapanje tijela na crkvenom groblju nije imalo gotovo nikakvu važnost. Pokojnici su pokapani u zajedničke grobnice, kojima se nakon nekog vremena gubio trag. Bili su neobilježeni i nebitni jer je prema vjerovanju tradicionalnih velebitskih stočara tijelo ionako prolazno, a duša će vječno ostati na mirilu.

Kamen i sunce – sveti spoj

ukras na mirilu
ukras na uzglavnici

Kako bi duša znala prepoznati svoje mirilo, osim po mjeri, bilo je potrebno obilježiti ga. Analiza oblika mirila i njegovih ukrasa ukazuje na originalan primjer ruralne spomeničke baštine.

Nekoliko dana, mjeseci ili godina nakon smrti pokojnika između uzglavnice i podnožnice postavljali su se vodoravno položeni kameni nepravilna oblika. Najčešće se upotrebljavao lokalni kamen. Uzglavnice su visoke oko 50 cm, veće su od podnožnica i različita su oblika: polukružne, dvoslivne, pravokutne ili nepravilne. Najviše ukrasa nalazimo na uzglavnici, koja ima rustikalno obrađenu (hrapavu) površinu, tek ponegdje i na podnožnici. Klesari su urezivali plitke reljefe, pa su se mnogi do današnjih dana izgubili djelovanjem atmosferskih utjecaja. Na području Hrvatske zabilježeno je oko 2500 mirila.

Na nekim uzglavnicama ističu se inicijali pokojnika. Oni stoje sami ili u kombinaciji s križem, a ponegdje su dodani godina rođenja, godina smrti te takozvane vjerske formule. Primjer formule je BP u značenju Bog pomilova. U posebnu skupinu možemo ubrojiti mirila s godinom smrti i križem, ali bez inicijala. Na jednoj uzglavnici može se pojaviti više križeva različita oblika. Neke su uzglavnice posebno zanimljive jer pružaju više informacija o pokojniku. Na njima su uklesani puno ime i prezime, datum ili samo godina rođenja te riječi poput UMRA ili U SPOMEN. Uz riječi se pojavljuju raznoliki oblici križeva te još neobjašnjene rupice. Na nekim se uzglavnicama uopće nije obilježila godina smrti, nego samo incijali ili puno ime pokojnika uz križ i vjersku formulu kao Boga pomilova, što na lokalnom govoru znači Bog ga pomilova. Najstarija dosad pronađena godina rođenja potječe iz 18. stoljeća.

“Na iskonskim vrednotama velebitskih mirila, tj. rasutih grupacija jedinstvenih pogrebnih rastajališta duše i tijela, nalazimo danas vjekovni arhiv uklesan u kamenu…” Mirko Valentić, povjesničar
Pronađena su i mirila na kojima su natpisi vrlo neobični iako su na njima latinična slova i arapske znamenke. Njihovi su oblici izvitopereni ili uklesani zrcalno te su dodane crtice koje ne znamo protumačiti. Potrebno je provesti dodatna istraživanja kako bismo odgonetnuli simboliku i bogatstvo značenja. Često su slova i znamenke neujednačene veličine i izgledaju kao da ih je izradio neki nevješt ili priučen klesar. Ponekad se jedan znak može čitati na dva načina, poput znamenaka jedan i sedam. Negdje su poneka slova izdvojena ili pak spojena, a nekima su pojedine crte i zavijuci uvećani ili smanjeni. Vrlo brojnu skupinu ukrasa na mirilima čine apstraktni geometrijski oblici. Od kršćanskih simbola, najčešće se pojavljuje križ u raznim oblicima, ali treba imati na umu da su i stari Iliri imali križ koji je simbolizirao sunce i svjetlost. Od nekršćanskih motiva pojavljuju se astralni simboli kao dokaz prastare solarne teologije. Na velebitskim se mirilima vrlo često križ nalazi unutar solarnog kruga. Pronađeni su i osmerokraka zvijezda, svastika i četverolisna rozeta. Od ostalih simbola nailazimo na trozub, pentagram, trokute s rupicama, znak S i neidentificirane oblike.

Mistika mirila

ukras na uzglavnici
ukras na uzglavnici

Dugo se smatralo da su natpisi na mirilima rezultat nepismenosti i neukosti. Stanovnici gorskih i prigorskih regija statistički jesu imali najviše razinu nepismenosti. Što se tiče velebitskog kraja, do 70-ih godina prošloga stoljeća većina populacije bila je nepismena. Naraštajima se prenosilo znanje o preživljavanju, a odlazak u školu značio je gubitak radne snage u domaćinstvu. Međutim, nedostatak formalnog obrazovanja nije uzrok neobičnim natpisima. Naime, osim praktičnih znanja i vještina prenosila su se vjerovanja i običaji ispunjeni simbolikom i starinom, mnogo više nego danas.

Kao što se ispostavilo da mirilišta imaju specifični prostorni smještaj, za čije objašnjenje moramo posegnuti u slavensku mitologiju te običaje starih Rimljana i Japoda, tako su i naizgled bezvezne šare i nepismenost velebitskih majstora odraz zaboravljenih kultura velebitskih naroda. Pradavni je čovjek štovao Sunce. Taj izvor svjetla i topline, pokretač svega živoga na Zemlji, imao je veliku ulogu u svakodnevnom životu i vjerovanjima.

Vrlo često susreće se kružnica (solarni krug) koja predstavlja Sunce, a nalazimo je na keramici i kamenim spomenicima svih ilirskih etnoskupina. Još prije naseljavanja Ilira na području Balkana, ljudi su crtali svastiku, također solarni simbol. Najstarije svastike na našem području datirane su u mlađe kameno doba. Spoj kružnice i križa predstavlja kretanje Sunca. Na mirilima postoji i znak S, koji je zapravo vijugava polusvastika, a time i religijski simbol. Povjesničari smatraju da križ kod Ilira nije imao religijsko značenje, nego samo ukrasno, a na zapadnom Balkanu poznat je također iz predilirskih vremena. Trozub je znak prirodnog ciklusa – rođenja, postojanja i smrti.

Analiza mirila iz Starigrada-Paklenice ukazuju na to, da bogatstvo simbolike otkriva nove znanstvene spoznaje i da su potrebna još brojna istraživanja. Primjerice, usporedba dvaju mirila istog roda pokazala su da je majstor poznavao rimsku mjeru pes romanus. Neka slova i znamenke izgledaju slično drugim slovima i znamenkama. Primjerice, dvojka sličici sedmici, LJ sliči G, N izgleda kao X… Etnolozi su u tim nepravilnostima uočili trozub te ponavljanje jedinica i sedmica. Broj 17 ima simboličko značenje i bio je jedna od osnovnih mjera u arhitekturi srednjovjekovne Dalmacije. Neke se znamenke neobična oblika mogu čitati kao kombinacija jedinica i dvojki, odnosno 21.12. – datum zimskog solsticija. Ako pomnožimo brojeve 2 i 17, dobit ćemo 34. Upravo toliko rimskih stopa iznosi duljina stranice kvadrata unutar kojeg se nalazi mirilište.

Što se tiče slova, iz iskrivljenih se slova može pročitati TROGLAV. To je naziv jednog od glavnih slavenskih i keltskih bogova. Nakon što su etnolozi pokušali čitati natpise kao anagrame, uvidjeli su da bi takvo čitanje dalo riječi poput VIXI ili NAVIGET. Na latinskom jeziku VIXI znači živio sam, a NAVIGET je također glagol i znači neka plovi. Pojam plovidbe je možda neobičan na Velebitu, ali postaje jasniji ako se prisjetimo slavenske mitologije. Naime, u svijetu podzemlja teče voda.

Kulturni fenomen u kamenu

Rijetki preostali stanovnici velebitskih primorskih padina od Kapele do Zrmanje još se prisjećaju ovog neobičnog i prastarog rituala. Nažalost, velik je broj mirila uništen zbog izgradnje cesta, plinovoda, vodovoda, vikendica i ilegalnih prilaza. Mnoga su zarasla i još neistražena. Godine 2007. posmrtni običaji vezani uz mirila uvršteni su na popis hrvatske nematerijalne baštine. Stari velebitski narodi vjerovali su u vječnost duše i znali su njegovati kulturu sjećanja. U današnje vrijeme, kad dominira kultura zaborava i prolaznosti, nadamo se da će mirila biti sačuvana i vrednovana.

Piše: Marsela Alić

Facebook Comments

Vezani članci