Naša priča započinje velikom sušom koja je zahvatila kraj u kojem se danas nalazi Nacionalni park Plitvička jezera. Ljudi i njihove životinje, polja i vrtovi čeznuli su za makar nekoliko kapi kiše. Crna rijeka, čiji se izvor nalazio tamo, presušila je. Tek se pokoja kap vode zadržala u kamenitim šupljinama na stijenama, jedva dovoljno da se okrijepe i najmanje ptice. Unatoč molbama i vapajima seljaka, kiša nikako da padne. Ali stigla je dobra Crna Kraljica sa svojih vilinskih dvora na Velebitu. Narod, kojem je sada već ozbiljno bilo ugroženo blago i žito, zamoli ju za pomoć. Kraljica im se smiluje i obeća obilje vode. I doista, ubrzo se na zemlju slije silna kiša popraćena munjama i grmljavinom. Kiša je padala i padala, napokon stvorivši 13 jezera u koritu Crne rijeke. Prvo je nazvano Prošćansko jer je narod toliko dugo prosio za vodu.
Zahvalni seljaci izgradili su u znak zahvalnosti Crnoj Kraljici dvor na vrhu brijega nad Kozjakom. Radujući se novonastalim Plitvičkim jezerima, Crna Kraljica je poput vile bdjela nad tim krajem. Ali s vremenom se kraljica povukla natrag u svoje vilinske dvore, a dvor nad Kozjakom je malo pomalo zapušten. Zabrinuti seljaci išli su tražiti kraljicu, želeći znati je li živa. Odjednom se podigao silan vjetar i počela padati snažna kiša. Činilo se da je stigao sudnji dan, a prestrašeni seljaci zazvali su Crnu Kraljicu upomoć. Oluja naglo prestade, a na vodopadu Galovca ukaza se Crna Kraljica i reče narodu: „Ti si dobar, vjeran i odan svojoj zemlji i kralju; poslušan si i ustrajan, ali ćeš dugo biti na straži kršćanstva prolijevajući krv za svoga vladara, vjeru i otadžbinu. Stoga ću ja opet k tebi doći, a s mojim će ti dolaskom sinuti sunce ljepše budućnosti. Onda neće biti zapušteni tvoji hladoviti gajevi i lijepe doline; otada će k tvojim divnim Plitvičkim Jezerima u pohode dolaziti gospoda iz svega svijeta.“
Piše: Boris Blažina
