Da je Ivana Brlić Mažuranić naša suvremenica, njezina kratka biografija izgledala bi otprilike ovako: outdoor, fantasy, spojila karijeru i obitelj, elitni krugovi, vikendice, hobi, društvena odgovornost, društveno aktivna, svjetski uspjeh, povratak prirodi, biouzgoj, zdrav život, bankrot, depresija, samoubojstvo. Kako je bilo živjeti takav život u drugoj polovici 19. stoljeća i prvoj polovici 20. stoljeća u Hrvatskoj? Ivana bi rekla: “Sjednite dakle na prag i čitajte!”
Iznimno svestrana i nadarena Ivana Brlić Mažuranić osmislila je čitave svjetove s neobičnim mitološkim bićima i svevremenskim moralnim poukama. Nije pripadala tadašnjim književnim krugovima i pravcima, a postala je najprevođeniji autor svoje generacije. Strašno je i pomisliti da je zbog društvenih pravila pokušala zatomiti svoj fantastični stvaralački talent. Srećom, nije ga uspjela zatomiti, pa su likovi poput Hlapića, Neve Nevičice, Regoča, Potjeha, Jagora i Domaćih izašli iz Ivanine osebujne mašte i oživjeli, a legende nikada ne umiru.
Dom i priroda
Ivana je odmalena bila drugačija. Sve što ju je okruživalo, doživljavala je intenzivno, a njezina radoznalost i želja za učenjem nadilazili su uobičajenu dječju znatiželju. Tako je i Ogulin, mjesto rođenja 1874., ostao duboko usječen u njeno pamćenje, a planina Klek fascinirala je njenu bujnu maštu. Priroda će zauvijek ostati Ivanino nadahnuće, inspiracija i bijeg od nepodnošljive svakidašnjice.
“Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka… Štoviše, ove slike, koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevinu mašte, već za neko otkrivanje koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka.”
Ivana je bila najstarije od četvero djece Vladimira i Henriette Mažuranić. Obitelj je imala ogroman utjecaj na Ivanu – u početku izrazito pozitivan, a kasnije izrazito negativan. Bogata obiteljska knjižnica i pozitivne vrijednosti kao ljubav prema obitelji, domovini, visok osjećaj društvene odgovornosti i važnost obrazovanja snažno su oblikovale Ivaninu ličnost kao osobe, supruge, majke i spisateljice.
Sa šest godina obitelj se preselila u Zagreb. Otada do 15. godine svakoga dana obitelj ide na večeru Ivaninu djedu – slavnom banu Ivanu Mažuraniću. Opisivala ga je kao vrlo tradicionalnog i strogog čovjeka, ali mu se divila kao osobi i upijala svaku njegovu riječ. Iz njezine autobiografije saznajemo:
“Ipak sam za ovo četiri godine (od 12.-16. godine) što sam pribivala njegovu stolu, razvila pod dojmom njegove velike pojave sve svoje biće kakovo je sada. Svaka njegova riječ, svaka rasprava (u rasprave se rado upuštao i nije dao da predmet padne dok ne bi iscrpljen bio) bila je uzvišena umom, a još uzvišenija u onoj čistoći i strogosti etičkih nazora kojom kano da je taj silni starac prožimao svu okolinu svoju, sav dom svoj, sve koljeno svoje.”
Osim dva razreda javne škole, njezino cjelokupno obrazovanje odvijalo se kod kuće s privatnim učiteljima. Kao djevojka nije smjela niti maturirati, a kamoli upisati fakultet. Ironično, upravo je njen djed otvorio moderno Sveučilište u Zagrebu, i to u godini njezina rođenja. Njezin osvrt na obrazovanje začuđujuće je moderan:
“U biranju knjiga bila sam slobodna. Školska sistema nije me vezala, a moji roditelji nisu mi propisivali što da čitam. Time je dakako nastala u mom čitanju mnoga praznina koju je trebalo kasnije ispuniti, no ujedno mi je uslijed toga uščuvana stanovita sloboda prosuđivanja koju katkada vrlo dragocjenom nalazim.”
Inspirirana rodnim krajem, s 12 godina napisala je prvu pjesmu Zvijezdi moje domovine. Neki od prvih književnih pokušaja bili su na francuskom, a prevođenje je smatrala zabavom. Čitanje domaćih i stranih knjiga te časopisa postalo je redovitom navikom. U svojim molitvama, koje je zapisivala, moli Boga da joj podari talent za pisanje, nesvjesna da joj je želja već ispunjena.
Ivana je rasla u iznimno strogoj obitelji u kojoj su roditelji odlučivali o svemu. Najstarija kći Mažuranićevih bila je slobodnijeg, umjetničkog duha i nije joj odgovarala takva stega. Ipak, roditelji su je uspjeli uvjeriti da je njihova riječ zakon i da je svaka nepodopština znak nepoštovanja. Za svaku pomisao suprotnu roditeljskoj mala si je Ivana oštro predbacivala. Takav stav prema roditeljima zadržala je i u odrasloj dobi, pa je i nakon udaje tražila pomoć i savjet od roditelja, a oni su donosili odluke čak i o njenoj djeci.
Kao tinejdžerica bila je otvorena, vedra, komunikativna. Često se zaljubljivala, voljela je učiti i zabavljati se. Ljutila se na prijateljice kad su pričale o glupostima. Zanimale su je uzvišene teme: književnost, umjetnost, domoljublje… Voljela je posjećivati kulturne događaje i sudjelovati u intelektualnim raspravama, odlaziti na klizanje i biti dijelom zagrebačkog javnog života. Uredno je vodila dnevnik, pisala pjesme, eseje, kratke pripovijesti i kritičke osvrte, zadržavajući ih za sebe, i bezbrižno provodila adolescentske dane. Kad je imala 17 godina, roditelji su ju obavijestili da će se na 18. rođendan udati za 12 godina starijeg Vatroslava Brlića, pravnika po struci, i otići iz Zagreba. Njeno mladenaštvo je naglo prekinuto, prije nego je zapravo i počelo.
Piše: Marsela Alić
Ivana B. Mažuranić – gradska djevojka na seoskom gospodarstvu
Ivana B. Mažuranić – svjetska slava i preživljavanje
Kako je izgledalo djetinjstvo Ivane B. Mažuranić?
Ivana Brlić Mažuranić – “Ja nisam bolesna”
