Jugoslavenska estetika Vojina Bakića

Jugoslavenska estetika Vojina Bakića

U poslijeratnom pozicioniranju prema zapadnoeuropskom kulturnom krugu nakon raskola sa Sovjetima 1948. godine, Jugoslavija je težila formaciji jedinstvenog hibridnog identiteta. Federacija je oblikovala novi umjetnički pravac kojime se postavila između Zapadne i Istočne ideologije. Novu praksu je definirao rad partijskog kipara, a zatim arhitekta Vojina Bakića (1915. – 1992.), umjetnika europskog formata te dobitnika brojnih domaćih i inozemnih nagrada.

Uslijed prekidanja odnosa sa SSSR-om i otvaranju društveno-umjetničkim mijenama Zapada, počevši od ranih pedesetih, Jugoslavija je prvenstveno kroz Bakićevo djelo, stvorila novi likovni izričaj koji se primijenio i na javnu memorijalnu skulpturu. Ona predstavlja fenomen tzv. socijalističkog modernizma – estetike, karakteristične upravo za Jugoslaviju 50-ih, kada dolazi do promjena koje su uvjetovale stvaranje nove kulturne klime.

Bakić je napuštao vode socrealizma, kojeg je Milovan Đilas potvrdio na V. Kongresu Komunističke partije Jugoslavije, braneći socijalistički modernizam kao naprednu i pogodnu za Jugoslaviju. Njegov je rad doživio uzlet nakon uspjeha na venecijanskom Bijenalu 1950., kada u oblikovanju čuvene skulpture bika sljubljuje kubizam i ekspresionizam, što nije bila uobičajena praksa komunističkih umjetnika. Njegov se avangardni pristup jednako odrazio i u spomeničkoj skulpturi u službi Partije.

Bakićevi su spomenici postavljani na romantizirana mjesta traume, sugerirajući odbacivanje figurativnosti i vizualnih okidača na nehumanost totalitarnih režima, komemorirajući tisuće žrtava u prostoru konačne slobode oblikom bez forme. Njegovi spomenici poput onog najpoznatijeg na Petrovoj gori, razlistane forme u Kamenskoj ili u spomen području Dotrščine, nerijetko postavljani u zelenilo, nisu težili sjećanju na tragediju kroz osudu. Tretirali su prošle tragedije kao fenomen bez lica i imena. Umjetnik će o apstrakciji socijalističkog modernizma, kao jugoslavenske specifičnosti 1970. definirati vlastiti umjetnički smjer prihvaćen kao nacionalni standard, hibridne forme strogo odsječene od sveprisutnog socrealističkog modela, kakav je vladao iza Željezne zavjese. Njegova se praksa kronološki podudarala s rastom novih umjetničkih, ali i političkih skupina. No u povijesnom profiliranju, njegova je umjetnost ponajprije bila u službi ideologije.

Pitanje nacionalnog identiteta smjenom ideologije postaje pitanje devastacije. Bakićeva djela kod dijela stanovništva bude negativna sjećanja na prekidanje kontinuiteta u ostvarivanju nacionalnog identiteta. Spomenici služe kao materijalizirane metafore za napuštenu federativnu ideologiju zbog čega nerijetko dolazi do uništavanja komunističkih spomenika, uključujući i dio Bakićeve kiposlavije. Dok je određen broj njih nestao u ratnim zbivanjima, najveći od njih, ujedno i najimpresivniji, višenamjenski memorijalni centar na Petrovoj gori svoje je uništenje doživio kroz višegodišnju demontažu oplata od nehrđajućeg čelika, koji je prema navodima mještana otopljen i prenamijenjen u razne svrhe.

Piše: Igor Jurilj

Facebook Comments

Vezani članci