Brak s duhom – porijeklo neobičnog običaja

Brak s duhom – porijeklo neobičnog običaja

Običaj braka s duhom (kin. minghun) zabilježen je još u vrijeme prve dinastije ujedinjene Kine – dinastije Qin iz 3. stoljeća pr. Kr., a opstao je do danas. Cilj ove neobične tradicije je osigurati mladom i nevjenčanom pokojniku pratitelja u zagrobni život te zaštititi njegovu obitelj. Postojalo je, naime, vjerovanje da se žena koja umre nevjenčana može vratiti kao duh i proganjati obitelj. U početku se prakticiralo isključivo vjenčanje dvoje već pokojnih ljudi. Kasnije je, međutim, nastala i tradicija prema kojoj se živuća osoba mogla vjenčati s pokojnom. Ukoliko je zaručnik umro prije vjenčanja, ono bi se svejedno održalo, a prilikom ceremonije bi ulogu mladoženje odigrao neki drugi član pokojnikove obitelji. Pritom se postupalo kao prilikom vjenčanja živućih osoba – nevjestina obitelj davala je miraz, unajmilo bi se nekoga tko bi proučio znamenje itd. Obitelj je zatim ženi osigurala smještaj i zaštitu dok ne pronađe drugog supruga. Vjenčanja između živućeg muškarca i pokojne žene mnogo su rjeđa jer se vjerovalo da muškarci uživaju zaštitu u zagrobnom životu bez obzira na bračni status.

Kina nije jedina kultura u kojoj se prakticirao običaj braka s mrtvom osobom. Običaj su preuzeli Japanci u Okinawi te ga još uvijek prakticiraju. Sličan običaj postoji u nekim plemenima Sudana, s razlikom da pokojnog mladoženju mijenja njegov brat i to ne samo na ceremoniji, već ostatak života. Djeca iz takvog braka smatraju se djecom pokojnika. Jeste li znali da običaj postumnog braka postoji i u suvremenoj Europi? U Francuskoj je, naime, tijekom Prvog svjetskog rata uveden običaj da se zaručnice vjenčaju unatoč tome što im je poginuo zaručnik. I danas je u Francuskoj pod određenim uvjetima takav brak legalan.

 

Piše: Boris Blažina

Facebook Comments

Vezani članci