Sredinom 14. stoljeća u Europu je iz Azije stigla kuga. Nezaustavljiv val smrti prepolovio je broj stanovnika u manje od deset godina. Danas se Crna smrt smatra najvećom pandemijom u zabilježenoj povijesti. Velik problem bio je i golem broj nepokopanih tijela preko čije se odjeće bolest širila.
Masovne grobnice
U Veneciji je od kuge pomrlo 90.000 ljudi, u Firenci i Parizu polovica stanovništva, u Londonu najmanje četvrtina. Svakog dana bilo bi potrebno sahraniti desetke ili stotine pokojnika. Stoga su često pokapani u masovne grobnice izvan gradskih zidina. Malotko je bio voljan raditi takav posao, a oni koji jesu, tražili su visoku naknadu. Te je strahote opisao firentinski kroničar Marco di Coppo Stefani:
[quote font=”verdana” font_size=”14″ bgcolor=”#f1ecec” color=”#000000″ bcolor=”#” arrow=”no”]Svi su stanovnici grada po cijeli dan radili malošto osim nošenja mrtvih tijela na ukop. […] Kod svake su crkve iskopali duboke jame sve do vodne plohe; tako su oni siromašni koji su umrli tijekom noći brzo okupljeni i bačeni u jamu. Ujutro, kada se u jami nakupio velik broj tijela, uzeli su nešto zemlje i lopatama ju nabacali preko tijela; kasnije su na njih naslagali još jedan sloj tijela i jedan sloj zemlje, kao što se slaganjem slojeva tijesta i sira rade lazanje.[/quote]
Mjere zaštite
Bez obzira na brzinu širenja bolesti, ljudi su u pravilu znali da im se približava. Neki su se pokušali spasiti bijegom na selo, ali to je samo pomoglo širiti bolest i u ruralne krajeve. Počele su kolati priče o napuštenim selima i krajolicima prepunima nepokopanih leševa. Neki bogatiji pobjegli su na privatna imanja i izolirali se od svijeta. Ni to ih nije uvijek uspjelo zaštititi.
Drugi su se okrenuli molitvi, moleći Boga da ne kažnjava grešnike na tako stravičan način, ali izgleda da se Nebo oglušilo. Mnogi su se stoga okrenuli stoičkom fatalizmu, vjerujući da je riječ o posljednjem iskušenju čovječanstva prije dolaska Krista. Spomenuti Mihael od Piazze bio je uvjeren da je riječ o Božjoj kazni te da joj se ne smije suprotstavljati. Mogao je jedino ponuditi utjehu umirućima. Usprkos čestom kontaktu s drugim oboljelima, bio je jedan od rijetkih koji su izbjegli pošast. Mnogi svećenici i redovnici nisu bili te sreće. Kako su često dolazili u kontakt s oboljelima, tako je i broj stradalih crkvenih osoba bio natprosječno visok. Neki su svećenici bili obuzeti takvih strahom da su odbili davati posljednju pomast, nešto nezamislivo u srednjovjekovnom društvu. Stoga su neki biskupi vjernicima dozvolili da u nedostatku svećenika posljednju ispovijest izreknu laiku, čak i ženi.
U nekim su mjestima pribjegli drastičnim mjerama poput toga da oboljele zazidaju u zgrade, uzimaju neobične lijekove poput tableta od usitnjena jelenjeg roga ili napitka sa zlatnom prašinom, koriste žabe i kokošigatalice i slično. Ništa nije pomoglo. Probali su zaustaviti kugu miomirisima, ali to je samo ublažilo smrad smrti. Dok su se jedni molili, a drugi bježali, bilo je i onih koji su se ponašali kao da im je svaki dan posljednji. Pijančevali su i pjevali, zbijali šale i zabavljali se u napuštenim kućama.
Liječnici su također bili bespomoćni pred kugom. Niti jedan lijek nije se pokazao korisnim, a mnogi su se liječnici zarazili i preminuli. Kako im je većina bolesnika umrla, liječnici uglavnom nisu primali plaće. Neki su jednostavno pobjegli kad su čuli da stiže kuga. Vjerovali su da se kuga širi zagađenim zrakom (mijazam). Zahvaćeni panikom, neki su počeli vjerovati da se kuga prenosi samim pogledom ili jednostavno razmišljanjem o njoj. Drugi su prestali jesti ribu nakon što su pogrešno zaključili da širenje bolesti putem brodova znači da dolazi iz mora. Liječnička diploma bila je dostupna samo onima koji su već magistrirali teologiju i stoga ne treba čuditi što su mnogi vjerovali u nadnaravna objašnjenja porijekla kuge.
Papin liječnik
Neki su, pak tražili znanstveno objašnjenje. Godine 1348. Guy de Chauliac, papin osobni liječnik čuo je da dolazi kuga. Papa Klemens VI. je tad zbog sukoba s francuskim kraljem stolovao u Avignonu (tzv. Avignonsko progonstvo). De Chauliac je tumačeći znamenje, posebno ono astronomsko, zaključio da je riječ o Božjoj kazni. Ipak, nije odustajao od pokušaja pronalaska lijeka. Čitajući zapise drevnih filozofa iz papine biblioteke, došao je do nekoliko mogućih mjera zaštite. Savjetovao je papi da se kloni drugih ljudi, jede mnogo voća i rabi miomirise. Najradikalnija je mjera, međutim, bila ideja da je mijazam kuge moguće otjerati vatrom. Četiri su mjeseca oko pape gorile buktinje. Papa je ostao pošteđen kuge – je li vatrena barijera odbila sve moguće nositelje bolesti ili je riječ o pukoj sreći nikada nećemo saznati.
Dok se papa izolirao od ostatka svijeta, de Chauliac je požrtvovno nastavio pomagati oboljelima. Na kraju je i sam obolio. Danima se hrvao s bolešću, zapisujući što osjeća u rijetkim trenutcima kad je imao snage za to. Pripravio je i primijenio razne lijekove koji su mogli imati samo placebo učinak. Postao je jedan od rijetkih koji su preboljeli kugu. Na temelju svojih istraživanja došao je do važna zaključka da postoje dva oblika kuge, plućna i bubonska, te da je prvi smrtonosniji i rjeđi od drugog (vidi info-okvir).
Uspon i pad flagelanata
Izbjegavši kugu, papa je uvidio da je jedan od rijetkih. Pola stanovništva Avignona je pomrlo. U gradu je bilo 7000 praznih kuća, a predgrađe je ostalo gotovo potpuno pusto. Stoga je odredio da se organizira više vjerskih procesija. Međutim, u narodu je već bio nastala tradicija specifičnih i prilično sablasnih procesija.
Flagelanti su bili opći društveni pokret koji je uzeo maha tijekom pandemije Crne smrti. Nisu imali prave vođe niti čvrsto definiranu filozofiju, već su se okupljali i djelovali spontano. Podatci o njima su često šturi ili pristrani, tako da i danas njihovi ciljevi nisu posve jasni. Neki smatraju da je riječ o apokaliptičnu kultu, a drugi da su se samozatajnošću i oponašanjem Kristovih muka željeli spasiti od pošasti.
Putovali su od mjesta do mjesta u velikim procesijama (do 1000 ljudi) i izvodili mazohističke činove te prakticirali apstinenciju. Mnogi su nosili bijele odore i kape s crvenim križevima, hodali bosi, nosili kostrijet (vrlo neudoban pokornički pojas ili košulju od vrlo oštre dlake). Najpoznatiji ritual bilo im je javno pokoravanje i bičevanje vlastitih leđa, odakle im potječe i ime (latinski flagellare = bičevati). Engleski povjesničar Robert od Avesburyja opisao ih je ovako:
[quote font=”verdana” font_size=”14″ bgcolor=”#f1ecec” color=”#00000″ bcolor=”#” arrow=”no”]Svaki je u desnoj ruci držao bič s tri rese. Svaka je u sredini imala čvor, katkad i čavle. Stupali su goli u koloni jedan za drugim i bičevali se dok se na njihovim golim i krvavim tijelima ogledao veliki bijes. Četvorica bi zapjevala na svom narodnom jeziku, a ostali bi odgovorili poput litanije. Triput su se bacili na tlo i ispružili ruke poput znaka križa. Nastavili su pjevati dok su drugi prekoračili njihova tijela, bičujući ih usput. Tada su obukli svakodnevnu nošnju i vratili se kućama.[/quote]
Neki su vjerovali da je krv koja potekne iz tih rituala sveta te ima moć izlječenja. Vjerovali su i da mogu činiti čuda te su počeli preuzimati crkve i kažnjavati svećenike. Vidjevši da ugrožavaju njen autoritet, Crkvene su vlasti brzo reagirale te naredile inkviziciji da suzbiju pokret.
Traženje krivaca
Kao što to često biva, kad se ljudi osjećaju nemoćnima, srednjovjekovni ljudi suočeni s kugom tražili su krivce na kojima bi iskalili svoje frustracije. Na meti su se našli stranci, Romi, hodočasnici, gubavci i, najčešće, Židovi. Tužili bi ih da su zatrovali bunare i tako proširili kugu. Židovi su strašnom torturom prisiljeni da priznaju zlodjela koja nikad nisu počinili te su ih bjesne gomile – često uz podršku lokalnih vlasti – tjerale ili ubijale. Tako su u Carcassoneu naprosto izvučeni iz kuća i spaljeni. Strahovit pokolj Židova odigrao se u Strasbourgu u veljači 1349. godine, kad ih je ubijeno 2000. Do kraja 1351. uništeno je više od 200 židovskih zajednica, a zabilježeno je 350 pokolja i to u Francuskoj, Italiji, Švicarskoj i Njemačkoj.
Ovi su progoni imali i drugu dimenziju. Kako su novčari mahom bili Židovi, ljudi su kugu iskoristili kao izliku da izbrišu svoje dugove. U mnogim slučajevima Židovi su optuženi prije negoli je kuga uopće stigla u grad, što upućuje na to da su progoni osmišljeni unaprijed kako bi se neki ljudi njima okoristili. Jedno od rijetkih utočišta za Židove bila je Poljska, kamo su se mnogi odselili, bježeći pred nasiljem u njemačkim gradovima.
Bilanca smrti
Ukupni broj ljudi koje je pokosila kuga nikad nam neće biti poznat. Nepreciznost srednjovjekovnih kronika i različite stope smrtnosti od regije do regije rezultirale su bitno različitom procjenama žrtava. Tradicionalno se govorilo da je izginula trećina stanovništva srednjovjekovne Europe, ali mnogi danas vjeruju da je smrtnost bila još veća – najčešće se navodi „gotovo polovica“ ili „do dvije trećine stanovništva“ (30 – 50 milijuna ljudi). Broj naselja u Njemačkoj pao je s oko 170.000 prije kuge na oko 130.000 sredinom 15. stoljeća. Prema drugim procjenama, stanovništvo svijeta palo je s 450 na 350 do 375 milijuna. Najviše su stradali siromašni, a pošast je odnijela nešto više žena i djece nego odraslih muškaraca. Jedna od posljedica kuge bilo je i zaustavljanje mongolskih osvajanja – desetkovane horde morale su odgoditi planove o zauzimanju Europe.
Moćnici koje je pokosila kuga uključuju: Eleanoru, suprugu Petra IV. Aragonskog, Alfonsa XI. Kastiljskog, Ivanu, kći engleskog kralja Edvarda III., dvojicu Canterburyjskih nadbiskupa, splitskog nadbiskupa Ivana, četvrtinu papina dvora u Avignonu, Petrarkina patrona Giovannija Colonnu i mnoge druge. Na polju umjetnosti vrijedi istaknuti smrt Ambrogija i Pietra Lorenzettija, što je rezultiralo prijevremenim gašenjem prve sijenske škole. Pismo kralja Edvarda III. jasno ukazuje na to da su pred kugom svi bili jednaki:
[quote font=”verdana” font_size=”14″ bgcolor=”#f1ecec” color=”#000000″ bcolor=”#” arrow=”no”] […] Destruktivna Smrt (koja u jednakoj mjeri uzima mlade i stare, ne štedeći nikoga i spuštajući bogate i siromašne na istu razinu) nažalost nam je […] otela našu najdražu kćer, koju smo voljeli najviše od svih, kako su zahtijevale njene vrline.[/quote]
Piše: Boris Blažina
Više o temi:
