Velika cestovna mreža Inka

Velika cestovna mreža Inka

Središte carstva Inka razvilo se u srcu Andi, danas na teritoriju Perua. Na vrhuncu u 15. i 16. stoljeću obuhvatilo je prostor od današnje granice Ekvadora i Kolumbije na sjeveru preko Perua i Bolivije do Santiaga, glavnog grada Čilea. Poput starih Rimljana, Inke su na svojem teritoriju izgradili veliku mrežu cesta. Sastojala se od dvije glavne ceste koje su išle u smjeru sjever-jug i brojnih lokalnih. Jedna od glavnih cesta pratila je obalu od današnjeg grada Tumbesa na sjeverozapadu Perua do Santiaga na južnoj granici Carstva, dok je druga vodila kroz Ande od jugozapadne Kolumbije do današnje Mendoze u zapadnoj Argentini. Ukupna dužima cestovne mreže procjenjuje se na oko 40,000 kilometara.

Ceste su služile za trgovinu i brže kretanje vojnika tijekom ratova protiv susjednih naroda te gušenja pobuna. Svakih 7 kilometara postavljeni su stupići, što odgovara inkanskoj mjernoj jedinici topo. Valja napomenuti da su Inke dio sustava naslijedili od starijih naroda poput Warija, Tiwanakua i Chimua, ali su ga poboljšali i gradili složenije konstrukcije poput mostova preko klanaca ili izvodili radove u zahtjevnijim uvjetima – npr. gradnja ceste kroz pustinju Atacama. Uz ceste nalazila su se mala odmorišta poznata kao chaskiwasi i velika odmorišta tambos. Razmak između dva tambosa bio je oko 20 kilometara. Kako Inke nisu poznavali kotač, sav teret nosili su ljudi ili ljame. Uz trgovce i vojnike, cestama su se služili državni službenici poput poreznika i sudaca te glasnici. Glasnici su se mijenjali svakih 6 do 9 kilometara, što je omogućilo da poruke prijeđu do 240 kilometara na dan. Obični ljudi morali su tražiti dopuštenje prije nego su se mogli služiti cestama, a na nekim mjestima morali su platiti cestarinu ili mostarinu.

Važna odlika inkanskih cesta je njihova izdržljivost. Mnoge su se pokazale otpornijima od suvremenih cesta, koje je uništilo nadiranje vode. Čak 273 komponenata tog drevnog cestovnog sustava danas se nalazi na UN-ovom popisu svjetske kulturne baštine.

Piše: Boris Blažina

Facebook Comments

Vezani članci