Rijeka Cetina ima ukupno osam izvora. Onaj koji daje najviše vode naziva se Glavaš, dubok preko 100 metara. Na otprilike 500 mnv nalazi se istoimeni zaseok Kijeva, odakle počinje uspon na Dinaru – najviši vrh Hrvatske.
Izvor pitke vode u kršu od neprocjenjive je važnosti. Stoga ne čudi da se već u prapovijesno vrijeme na stijeni iznad izvora nalazila gradina. Na njenim temeljima hrvatska plemićka obitelj Nelipčić u 14. stoljeću počela je graditi utvrdu. Bila je dio obrambenog sustava u ratovima protiv Osmanlija. Osim izvora vode iz Glavaša se mogao nadzirati put prema Bosni, odakle je neprijatelj upadao u Cetinsku krajinu.
Ivaniš Nelipčić umro je 1434. godine bez muškog potomka. Nakon toga kralj Žigmund Luksemburški predao je utvrdu hrvatkoj velikaškoj obitelji Talovac. Potom su ju vjerojatno preuzimale razne hrvatske velikaške obitelji: Čubranovići, Miljenovići, Berislavići. Osmanlije su zauzele utvrdu 1522. godine i držale je gotovo 200 godina u svojim rukama. Najstariji poznati nacrt utvrde načinio je poznati venecijanski kartograf Mateo Pagano samo nekoliko godina nakon osvajanja. Na njemu se Glavaš zove Dinarić. Naime,teku 17. stoljeću utvrda je dobila ime po obližnjem zaseoku i izvoru. Nakon poraza Osmanlija 1718. prošla je ratna opasnost i obrambena utvrda,iakona vrlo povoljnom strateškom položaju, više nikome nije bila potrebna. Stoga je napuštena i prepuštena propadanju.
Utvrda Glavaš imala je izduženi tlocrt. Bila je dugačka oko 50 i široka oko 25 metara. Dobro se očuvala visoka okrugla kula i njeno krunište,analazilase u sklopu istočnog bedema. Imala je tri kata. Budući da se ulaz nalazio na kruništu, u nju se moralo popeti ljestvama. Pretpostavlja se da se ulaz u samu utvrdu nalazio na istočnoj strani utvrde. Nakon ulaza prolazilo se kroz manje dvorište da bi se došlo do stambenih prostorija koje su najbolje sačuvane na sjevernom dijelu.
Arheološka iskapanja otkrila su mnogo srednjovjekovne i ranonovovjekovne keramike s florealnim motivima živih boja. Usto su pronađeni ostatci keramike prevučene neprozirnom kositreno-olovnom caklinom (majolika ili fajansa). U utvrdi se nalazi bogato arheološko nalazište te je otkriveno nekoliko grobova. Iskopane su veće količine željeznih predmeta i mnogo životinjskih kostiju. Zanimljivi su nalazi vojničke i konjske opreme, oružja, toaletni pribor, nakit, novac, staklo, keramičke lule, kuhinjska i stolna keramika, predmeti od kosti i kamena, te razni predmeti kojima nije odgonetnuta funkcija.
Ovu utvrdu s obilježjima vojnog graditeljstva kasnog srednjeg vijeka zasad obilaze planinari, arheolozi i restauratori, ali budući da se našla na popisu Programa zaštite Ministarstva kulture za konstruktivnu i građevinsku sanaciju te konzervatorske radove, možda će se u neko dogledno vrijeme pojaviti i na turističkoj karti kao simbol Kijeva i svjedok fortifikacijske baštine iz vremena dugotrajnih osmanskih prodora.
Piše: Marsela Alić
