Palembang – srce Šri Vidžaje 

Palembang je danas drugi po veličini grad na Sumatri, trgovačko središte i dom 1,5 milijuna Sumatrana. Mnogo je stoljeća bio središte basnoslovno bogatog kraljevstva Šri Vidžaje. U njega su pristizali trgovci, hodočasnici i redovnici iz Kine, Indije, Jave, Indokine, kasnije i arapskih zemalja. Kineski redovnik Yijing zapisao je u 7. stoljeću da tamo živi više od 1000 budističkih redovnika.

Dok je vladar Šri Vidžaje živio u unutrašnjosti, njegovi su podanici nastanjivali široku rijeku Musi, radeći uglavnom kao brodari (neki su i živjeli na brodovima) i trgujući raznim dragocjenim predmetima poput zlata, mirodija, svile, slonovače i keramike s brojnim stranim trgovcima iz mnogih krajeva svijeta. Palembang je prema kineskim opisima bio opasan obrambenim bedemom od opeke, ukupne dužine preko 15 km. Danas je malo toga preostalo od nekoć velike metropole, izuzev vještih tradicionalnih obrtnika koji obrađuju zlato i srebro te izrađuju prekrasne predmete od lakirana drva, kao i bogatih narodnih nošnji i plesova.

Na otoku Kemaro usred rijeke Musi sačuvan je veliki budistički hram i grobnica princeze, zaručnice kineskog kraljevića. Danas je središte proslave Svetkovine lampiona (Cap Goh Meh), kad onamo nahrupi mnoštvo Kineza iz okolnih regija i država. Uz otok se vežu mnoge legende, od kojih je najpoznatija ona o nesretnoj ljubavi princeze Siti Fatimah, kćeri kralja Šri Vidžaje, te kineskog kraljevića Tana Buna Ana. Prema legendi, kineski je car kao zaručni dar poslao zlatne poluge skrivene u posudama s voćem i povrćem. Kralj Šri Vidžaje to nije shvatio te je uvrijeđen bacio darove u rijeku. Shrvani Tan Bun utopio se prilikom povratka. Siti Fatimah zatim se bacila u rijeku i slijedila voljenog kraljevića, ostavivši poruku: „Ako na mjestu gdje umrem nikne drvo, bit će to drvo naše iskrene ljubavi.“ I doista, na tom se dijelu rijeke uzdigao otok na kojem je izraslo drvo. Lokalni stanovnici vjeruju da otok nikad neće biti potopljen.

Piše: Boris Blažina


Komentari