Marine Kasino – pulska riznica kulturne baštine

Marine Kasino – pulska riznica kulturne baštine

Marine Kasino je jedna od najljepših baština koje je Austro-Ugarska ostavila Puli. Prvi put otvoren je 1872. godine u podnožju pulskog brda Monte Zaro. Projektirao ga je  minhenški arhitekt Friedrich Adam, a izgrađen je za pružanje zabave i odmora pulskim časnicima i ostaloj gradskoj eliti.

S obzirom na to da je u to vrijeme grad bio „podijeljen“ na talijanski i njemački dio, zgrada kasina bila je, prema Puljanima, dragulj između stare i nove jezgre grada, odvajavši tako Grad Vina, dio Pule u kojem je pretežilo talijansko stanovništvo i Grad Piva, dio u kojem su živjeli austrijski časnici i časnici sa svojim obiteljima. Kroz tri bogata desetljeća, obilježena raznim kulturnim manifestacijama i događajima, naglim porastom broja stanovnika u Puli, zgrada je postala pretijesna. Arhitekti nisu imali bolje rješenje nego srušiti vilu i na istom mjestu sagraditi još veću. Tako je Marine Kasino 1913. godine doživio svoje ponovno rođenje, ovaj put puno veće i raskošnije. Bečki Arhitekt Ludwig Baumann projektirao ga je po uzoru na austrijske bogate vile, tako da je novoizgrađena zgrada mogla stajati uz bok najpoznatijih vila Beča i Trsta.

Velika sala

Još za vrijeme izgadnje prvog Kasina, u Puli je bio osnovan Komitet kao začetnik buduće udruge Marine Kasina koja je poticala duhovni i društveni život svojih članova, odvijanje nastave iz kulture (plesa i pjevanja) te promicanje znanosti i pomorskih spoznaja. Udruga se sastojala od počasnih članova, članova i sudionika, među kojima su bili najutjecajniji pulski časnici, znanstvenici, liječnici te svećenstvo. Nakon osnivanja brojila je 305 redovnih članova, ali izgradnjom nove zgrade njihov broj se povećao na brojku od preko 1 500 članova. Same ove brojke govore o popularnosti, ali i kapacitetu novootvorene Zgrade.

Marine Kasino isticao se po organiziranosti i visokom stupnju pravila, koja su se u njemu morala poštovati. Otvaran je svako jutro u šest i zatvaran dva sata nakon ponoći. Imao je portira koji je primao pisma i brinuo se o regulaciji telefonskih razgovora i posjeta. Strogo je bilo zabranjeno nakon sedam sati ujutro u prostorije zgrade kročiti u radnom ili sportskom odijelu, a prilikom plesnih večeri obvezatno je bilo nošenje svečanih odijela.

U prostorijama su posjetitelji mogli igrati razne igre poput šaha, domina i biljara, no ono što je bilo od velike važnosti je činjenica da je bilo kakva vrsta hazardnih igara bila zabranjena, zbog sigurnosti da puljski Dragulj ne bi s vremenom ponio ime kockarnice ili javne kuće. Uz prostorije namijenjene zabavi, unutar Kasina su se nalazile i sobe za čitanje, a u prostoru portirlage, malenoj sobi desno od ulaza u zgradu nalazio se Statut kojim su 1913. godine utvrđena pravila posjeta i ponašanja u Marine Kasinu.

Jedna od najvećih i dijelom neispunjenih želja Marine Kasina bilo je društveno približavanje stanovnika Grada Piva i Grada Vina. Potencijalne ženidbe i udaje mogle su tako izmiješati stanovništvo i stvoriti kozmopolitski grad u kojem bi se smanjile najveće razlike velikih naroda. Na taj način grad Pula bio bi ostvaren kao velik i suvremen grad Austro-Ugarske te bi poslužio kao primjer ostalima.

No, slavno vrijeme druge građevine Marine Kasina trajalo je svega pet godina. Već 1918. godine, Austro-Ugarska je kao velika Carevina počela blijedjeti na karti Europe, a s njom su u povijest otišle i namijenske vile koje je kroz svoje posljednje stoljeće gradila.

Danas, svakim korakom kroz Marine Kasino i njegove crvene tepihe, pod svjetlošću raskošnih visećih svijećnjaka, lako se vratiti stotinu godina u natrag. Naime, zgrada Marine Kasina u Puli i danas postoji, a zove se Dom Hrvatskih branitelja, i u nju možete ući u bilo koje doba dana, a ponekad i večeri. Danas je ona dom raznih kulturnih manifestacija, uključujući i desetodnevnog događanja Sa(n)jam knjige u Istri. Usto, na drugom katu zgrade ostale su zapisane uspomene jedne velike Carevine, u današnjoj Mornaričkoj knjižnici, koja ponosno nosi titulu kulturne spomeničke baštine Republike Hrvatske.


Piše: Matea Čelebija

Facebook Comments

Vezani članci