Popularne turističke destinacije poput Atene i Rima privlače milijune turista. Turisti su dobro došli svuda jer donese profit, no isto tako u prevelikom broju doprinose propadanju povijesne baštine.
Akropola kao ministričino prazno platno
Grčka je vlada ovih dana donijela odluku da će uvesti mjere koje će po prvi put u njezinoj dugoj povijesti ograničiti broj posjeta Akropoli. Ova je odluka, čini se, donesena kako bi svima zamazala oči jer istovremeno se govori o drugim mjerama koji idu u smjeru povećanja broja posjeta. Da stvari nisu onakve kakvima se na prvi pogled čine pokazuju potezi poduzetne ministrice kulture Line Mendoni. Ova je ministrica zasjela na svoju visoku poziciju uoči korone, i od tada je Akropola postalo njezino prazno platno koje oslikava kako želi.
Kako ministarstvo objašnjava odluku
Krenimo redom. Ova se odluka objašnjava naglim skokom posjeta atenskim znamenitostima u lipnju i srpnju 2023. godine, i to kažu za čak 80 posto u odnosu na ljeto prije početka korone. Nadalje navodi se da su u tome svemu svoju ulogu odigrali i kruzeri koji su navodno postali veći nego što su bili. Moramo priznati da nismo primijetili to povećanje jer su kruzeri od svojih početaka bili i ostali pravi gradovi na vodi. U cijeloj priči oko ograničavanja pristupa Akropoli se usputno govori o mjerama koje će spriječiti preveliku gužvu. U tom smislu se spominju digitalne karte, ograničeno vrijeme boravka i posebni načini ulaska za grupe. Zapravo se jako malo pojašnjavaju ove mjere i njihovi konkretni učinci.
Propileje ipak ne može srušiti
Međutim, u prvi plan dolazi, suptilno spomenuta vijest o tome kako će ministrica samo malo proširiti Propileje, odnosno grandiozni ulaz na Akropolu. Naravno ona kaže sasvim zabrinuto da ih ipak ne može srušiti. Posložimo li sve ovo, jasno je da se radi o nečem drugom jer ako se doista planira stati na kraj rijekama turista koji stižu na Akropolu zašto se onda spominju ovakve brutalne intervencije. No ministrica po svemu sudeći misli ozbiljno što pokazuju njezini prethodni potezi. Spomenimo samo već unakaženu rutu armiranobetonske avenije koja ide prema Partenonu, Naime, kada su se sredinom prošlog stoljeća i radile intervencije u tkivu Akropole, kako bi se olakšao pristup turistima onda su one doista bile suptilne – tako da danas nećete ni primijetiti to zadiranje u povijest. S druge strane ovdje se išlo i ide šakom u oko, a nimalo se nije poštovala priroda koja je cijelina s ovim arhitektonskim sklopom.
Prekomjerni turizam rađa globalizam
Svi smo svjesni da prekomjerni turizam istovremeno rađa i globalizam, pa tako primjerice vlasnici nekretnina u turistima atraktivnijim četvrtima Atene neće iznajmiti stanove grčkim najmoprimcima već turistima jer im je tako profitabilnije. To je boljka prisutna u cijelom svijetu. Naime, nije Grčka samo Atena i Akropola, postoji i tipično grčki način života kojega turisti žele doživjeti svim osjetilima. Turističke destinacije na ovaj profitabilan način gube svoju dušu, i na njima turisti dobivaju ono što mogu dobiti bilo gdje drugdje na svijetu, pa čak i na samoj sada izbetoniranoj Akropoli, a zbog betona ne trebaju ‘potegnuti’ u konkrentom slučaju do same Grčke.
Nevjerojatno, ali istinito
Grčka je u pola stoljeća od tamo negdje od 70-ih do danas postala jedna od tri najposjećenije zemlje na svijetu. Spomenuta bahatost pojedinaca u kojoj oni koriste svoj položaj kako bi “omastili brk” djeluje nevjerojatno, a još je nevjerojatnije kako im to sve polazi za rukom. Možemo se zapitati tko ima pravo mijenjati izgled baštine pod krinkom brige za isti i brisati povijest. Akropola je svjetska baština i kao takva u svemu bi završnu riječ trebao imati UNESCO.
A da nažalost sve ono nije šala pokazuje i to što se o svemu “hrabro” oglasio i Manolis Korres, arhitekt koji vodi Odbor za očuvanje spomenika Akropole, i koji sasvim ozbiljno kaže da radovi na proširenju neće trajati duže od 10 mjeseci. Ovako nešto je nečuveno, i nadajmo se da će grčka znanstvena i kulturna javnost ovaj puta zaštititi Akropolu, iako je već njezina cjelovitost ozbiljno narušena, da ne kažemo uništena.
Piše: Sonja Kirchhoffer
