Select your Top Menu from wp menus

Crna smrt: najveća pandemija

Crna smrt: najveća pandemija

Nezaustavljiv val smrti poharao je Europu sredinom 14. stoljeća. U samo osam godina stanovništvo Starog Kontinenta od Italije do Irske, od Švicarske do Rusije, prepolovljeno je. Bilo je to vrijeme beznađa i ludila, kad se sustav srednjovjekovne Europe naprosto urušio. 

Na euroazijskoj stepi se oko 1340. pojavila nova velika prijetnja. Ovog puta, međutim, nije bila riječ o stepskoj hordi poput onih koje su svakih nekoliko stoljeća poharale civilizirani svijet. Nova opasnost bila je nevidljiva ljudskom oku, ali njene su posljedice bile gore od bilo kakvih skitskih, hunskih ili mongolskih osvajača. Nikakvi bedemi nisu mogli zaustaviti njeno neumoljivo napredovanje; i najjača vojska bila je nemoćna pred ovom pošasti.

Smrt sa stepe

kuga-oboljeliDanas još uvijek nije poznato što je potaklo širenje Crne smrti. Izgleda da je 1320-ih u pustinji Gobi došlo do nekakve prirodne katastrofe – možda potresa – a zatim se u zapadnim pokrajinama Kineskog Carstva pojavila kuga. Te su pokrajine oduvijek imale problema s najezdama štakora, glavnih prijenosnika ove opake bolesti. Smrtonosni bacili žive u krvi glodavaca, koju piju buhe i zatim prenose na ljude i životinje. Do 1338. rijeka smrti slila se u Indiju i središnju Aziju.

Do 1346. već su i Europljani čuli za veliku pošast koja je poharala velik dio Azije. Moćna trgovačka republika Genova imala je ispostavu u Caffi na poluotoku Krimu (danas Feodosija). Te su godine mongolske trupe opkolile grad te je izgledalo da je samo pitanje vremena dok grad ne padne u njihove ruke. Međutim, Mongolima se s leđa prikrao novi neprijatelj. Kuga je zahvatila njihov tabor i desetkovala vojnike. Prisiljen na povlačenje, mongolski zapovjednik Jani Beg odlučio se još jednom napakostiti upornim braniteljima. Naredio je da se mrtva tijela zaraženih ukrcaju na katapulte i ubace u grad. Prestrašeni branitelji nisu imali pojma da su time među njima zasijane klice strahovite bolesti koja će pokositi velik dio stanovništva čitave Europe.

Smatrajući se sretnima da su preživjeli, mnogi trgovci ukrcali su se u brodove i zaplovili natrag u Italiju. Nisu bili svjesni da se među njihovim teretom nalaze prijenosnici jedne od najopakijih bolesti u ljudskoj povijesti.

Kuga zahvaća Europu 

Trgovci su 1347. pristigli u Mesinu na Siciliji. Kada su tamošnji ljudi vidjeli da se na brodu nalazi velik broj oboljelih i mrtvih mornara, lučke su im vlasti zabranile iskrcaj, ali je već bilo kasno. Srednjovjekovni gradovi, poznati po skučenosti i lošim higijenskim uvjetima, pružili su idealne uvjete za širenje zaraze. Štakori i buhe su se množili, a buhe su neprimijećene ostale na odjeći pokojnika, koju bi se zatim prodalo ili bi je naslijedili drugi. Bolest je uskoro zahvatila gotovo cijelu Italiju. Jedan od prvih koji je opisao novopristiglu bolest bio je franjevački redovnik Mihael od Piazze:

Na bedrima im se razvio čir. [Takvi čirevi] proširili su se diljem tijela, tako da bi pacijent počeo snažno povraćati krv. To bi se nastavljalo iduća tri dana bez prestanka jer nije bilo načina da ga se zaustavi, a zatim bi oboljeli umro.

Suvremenici su za kugu rabili razne nazive poput Velika smrtnost, Velika kuga, Velika pošast i sl. Danas prihvaćeni naziv Crna smrt pojavio se tek u 17. stoljeću i možda je nastao kao pogrešan prijevod latinske riječi atra, što znači i strašna i crna.

Kuga je bila zbilja jedinstven događaj u ljudskoj povijesti, a toga su bili svjesni i oni koji su je doživjeli. Tako poznati pjesnik Petrarca tijekom kuge u Parmi piše bratu:

Avaj! moj voljeni brate, što da kažem? Kako da počnem? Gdje da se okrenem? Na sve strane vlada žalost; najradije bih da se nikad nisam rodio ili barem da sam umro prije ovih vremena. Kako će budući naraštaji vjerovati da je nekad postojalo vrijeme bez munja nebeskih ili plamena zemaljskih, bez ratova ili drugih vidljivih klanja, [kad] je ne samo ovaj ili onaj dio Zemlje, već gotovo čitava kugla zemaljska, ostala bez stanovnika. Kada je itko drugi čuo nešto takvo; u kojim je analima ikad zapisano da su kuće ostale prazne, gradovi napušteni, sela zanemarena, polja premala za ukop mrtvaca? […] Sretni li ljudi budućnosti koji neće poznati ove jadove te možda naša svjedočanstva proglasiti bajkama.

Širenje pandemije

Srednjovjekovna Italija imala je najrazvijeniji sustav trgovine, posebno pomorske. To je omogućilo da se bolest proširi nevjerojatnom brzinom. Čak i ako uzmemo to u obzir, ni danas nije sasvim jasno kako se pandemija proširila tako brzo. U jednom sudskom zapisu nalazimo svjedočanstvo engleskog seljaka:

Smrt se u početku širila polagano, ali jednom kad je zapaljena potpala, vatra se proširila takvom brzinom i intenzitetom da je izgledalo kao da nitko neće opstati. Moj stariji brat William bio je jedan od prvih mještana koji su podlegli pošasti. Umro je za tri dana. Slijedili su ga njegova supruga i troje djece. Ostavio mi je svoju kuću, 7,5 ari zemlje i skrbništvo nad jedinim preživjelim sinom.

Već 1348. kuga je zahvatila većinu Francuske i Balkanskog poluotoka, kao i istočnu polovicu Španjolske. Iduće godine zahvatila je ostatak Francuske, Balkana i Španjolske, velik dio Njemačke te južnu Englesku. Kada je 1350. stigla u Skandinaviju, istočnu Europu, Škotsku i Irsku, u Italiji i Francuskoj već je jenjavala. Suočeni s dolaskom kuge, ljudi od Carigrada do Irske vjerovali su da je stigao Sudnji dan. Jedan je irski redovnik zapisao:

Ja, brat John Clin od Male braće od Kilkennyja zapisao sam u ovu knjigu [bilješke] o najvažnijim događajima ovog vremena kako ih vrijeme ne bi izbrisalo i kako ne bi nestali iz pamćenja budućih generacija. Ostavljam pergamente za nastavak djela za slučaj da u budućnosti još ostane živih ljudi i ako neki Sin Adamov uspije izbjeći ovu pošast i nastaviti započeto djelo.

Prema novijim istraživanjima, izgleda da su Europljani bili posebno ranjivi na kugu. Neki to dovode u vezu s klimatskim promjenama i tzv. gladnim godinama. Četrnaesto stoljeće početak je Malog ledenog doba, razdoblja velikih kiša i općeg zahlađenja. Mnogi su stradali jer je gospodarstvo bilo ovisno o poljoprivredi, a klimatske su je promjene poremetile. Faktor u slabljenju imuniteta bila je i loša ishrana – ljudi su se većinom hranili samo žitnim kašama. Stanje je dodatno pogoršala činjenica da su se u to vrijeme vodili mnogi ratovi – npr. Stogodišnji rat između Engleske i Francuske, borba Genove i Venecije za trgovačku dominaciju nad Sredozemljem, ratovi protiv Osmanskog Carstva – koji su uzrokovali nestašice i bolesti te tako oslabili imunitet stanovništva. Nadalje, inkubacija traje 2 – 6 dana, što znači da su zaraženi ljudi mogli pobjeći iz jednog grada i stići u drugi, a da ne shvate da su zaraženi.

Piše: Boris Blažina

Više o temi:

Kako su se Europljani nosili s kugom

Facebook Comments

Vezani članci