Piše: Boris Blažina
Glagoljica je stilizirano unicijalno pismo, a u njoj se sukobljavaju dva principa, jedan koji ide za zaobljavanjem krajnjih vertikalnih krakova i drugi, koji te krakove ostavlja nezaobljene. Pisala se na dva načina, ispod crte i iznad crte. U Hrvatskoj je prevladao stil pisanja ispod crte, što je imalo za posljedicu da su slova počela dobivati linearne oblike koji su se sjekli pod pravim kutem. Na taj se način u 11. i 12. st. razvio poseban tip glagoljice karakterističan upravo za Hrvatsku, uglata glagoljica.
U Hrvatskoj se glagoljica javlja najviše u primorskim krajevima (Istra, Kvarner, Dalmacija, otoci – najviše Krk, Cres i Lošinj), ali se rjeđe pojavljuje i u unutrašnjosti kamo je donose glagoljaši izbjegli iz primorskih krajeva. Usprkos mnogim proganjanjima od strane službenih crkvenih krugova (Splitski sabori 924. i 1059., pape Aleksandar II., i Grgur VII., i dr.) te stranih vlasti (Venecija, Austrija, Italija), glagoljica doživljava svoj vrhunac u 14. i 15. st., a u nekim krajevima održava se sve do 19. st. Od 14. st. javlja se i kurzivna glagoljica koja konačno potpuno prevladava.
Baška
Najvažniji glagoljaški spomenici u Hrvatskoj su: Vatikanski misal, Misal kneza Novaka, Reimsko evanđelje, Hrvojev misal, Vinodolski zakoni, Istarski razvod, Bašćanska ploča, Valunski, Grdoselski i Plominski natpisi i dr.
Baška se nalazi na krajnjemu jugoistočnom dijelu otoka Krka u prostranom zaljevu. Najstariji stanovnici tog područja bili su pripadnici plemena Japoda koje su svladali Rimljani i tako pripojili Krk Rimskom Carstvu. U vrijeme seobe naroda tamo su se doselili Hrvati, ali je Krk potpao pod bizantsku Dalmaciju. Ime Baška spominje se u latinskim izvorima 1248. kao Besca, a u hrvatskim dokumentima 1375. Ime Baška odnosilo se u početku na kaštel na obližnjem brdu sv. Ivana. U ratu između hrvatsko-ugarske države i Venecije 1380. kaštel je spaljen i stanovništvo se naselilo uz more. Baška pada pod vlast Mlečana 1480. godine i takvo stanje ostaje do mira u Campu Formiju 1797., nakon čega slijedi sudbinu Hrvatske u sklopu Habsburške Monarhije. Ime Baška vjerojatno dolazi od imena obližnjeg brda Bag. Baška ima mnoge povijesne znamenitosti, kao ruševine samostana sv. Kuzme i Damjana iz 1455., crkvica sv. Mihovila iz 1500., crkva sv. Marka iz 1514., župna crkva Svetog Trojstva 1723., bogatoga umjetničkog inventara i, ono što je važno za ovaj tekst, crkva (nekada samostan) sv. Lucije, građena u predromaničkom stilu na ostacima rimske villae rusticae. Ona je sačuvala dvije dragocjenosti: njezin glavni oltar (drveni poliptih, djelo majstora Ivana i Luke, sinova Paola Veneziana iz 14. st.) i Bašćansku ploču.
Pronalazak Bašćanske ploče
Glagoljski natpis na Bašćanskoj ploči pronašao je domaći svećenik Petar Dorčić 1851. Bašćanska ploča nalazila se, naime, u podu crkve te je zbog toga nađena u oštećenom obliku. Bašćanska ploča je teška oko 800 kilograma, visoka 99,5 cm, široka 199 cm te 7,5 – 9 cm debela. Isklesana je od bijelog vapnenca. Uz gornji rub ploče nalazi se ukrasni pojas (friz) širok 21,5 cm, motiva troprutastih vitica i lišća, koji se može naći na građevinama od 10. do 12. st. Oblik ploče, a posebno ukrašeni friz i žlijeb sa strane, upućuju na to da je prvotno ploča služila kao lijevi plutej crkvene pregrade (septuma), a prilikom renoviranja prebačena je na pod. Ploča je pretrpjela oštećenja od hodanja i soli koja je djelovala na vapnenac. Desni dio ploče, očigledno, pretrpio je udarac koji ga je razlomio na tri dijela. Najbolje je sačuvana lijeva strana ploče, a prema desnom kraju kamen je sve trošniji i ispunjen rupama prouzrokovanima šupljikavošću vapnenca. Ploča je prvim pokušajima očuvanja pomoću staklene vitrine zapravo bila još više oštećena, a tek je 1934. prebačena u Zagreb (unatoč protivljenju) te tamo isprana od soli koja ju je nagrizala i sačuvana od daljnjeg propadanja.
Čitanje i datacija Bašćanske ploče
Župnik Petar Dorčić je na ploču upozorio hrvatskog povjesničara Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Budući da potonji nije mogao sam pročitati ploču, izvijestio je o tome poznatoga češkog slavista Pavla J. Šafarika. Šafarik nije mogao na temelju Račkova prijepisa odgonetnuti natpis, a slutio je da bi to mogao biti tajnopis (kriptografija) ili možda čak izgubljena osnova glagoljice. Krčki kanonik Ivan Črnčić prvi je uspio djelomično odgonetnuti ploču 1865. U potpunosti ju je pročitao prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu Franjo Rački i o tome izvijestio Akademiju u referatu Starohrvatski glagolski nadpis u crkvi sv. Lucije kod Baške na Krku na sjednici Filološko-historijskog razreda 10. srpnja 1875. Čitanje Franje Račkoga naravno nije bilo konačno; njime su se, dakako, pozabavili i mnogi znanstvenici poslije njega. Kao prvo, gornji lijevi kut ploče, sam početak teksta teško je oštećen i jedva vidljiv. Tomu pridodaje nedostatak zasebnih simbola za brojeve u glagoljičkom pismu.
Dakle, osim čitanja Franje Račkoga (koje također dijele Ivan Črnčić i Vjekoslav Štefanić), postoje druga mišljenja o čitanju prve riječi. Izdvojimo sljedeća: Josip Hamm smatra da je to (+)1077. ili (+)1079.; I. Kukuljević čita 1104. ili 1107.; Rudolf Strohal smatra da je to 1120., dok Branko Fučić i Vjekoslav Štefanić tu uopće ne vide ni brojke ni simboličnu invokaciju, nego slova. Oni, naime, smatraju da se na početku ploče zapravo nalazi klesarska greška (riječ „ja” koja je mogla pogreškom doći ispred invokacije umjesto iza nje), no kasnije je to mišljenje opovrgnuto. Naime, bilo bi vrlo čudno da sastavljač predloška teksta, koji je na početku klesanja sigurno bio nazočan, nije klesara upozorio na tu pogrešku i dao nalog da je popravi, a to se na nekim mjestima dalje u tekstu ploče može primijetiti. Nadalje, simbolična invokacija izrazito je slična onoj na prvom jurandvorskom ulomku, a vidljive točkice iznad ostalih slova jasno označavaju da vrše ulogu brojki. Na osnovi toga i jedinoga vidljivog dijela trećeg slova (koje može biti d = 5, ž = 7 ili l = 50), Lujo Margetić predlaže čitanje (+) 1105 (jer 1150. ili 1107. ne bi odgovarale u povijesnom kontekstu; budući da je na temelju Kolomanove prisege i sporazuma koji je uključivao dalmatinske gradove 1105. Dalmacija već pripadala Kolomanu, može se zaključiti da je sastavljanje predloška Bašćanske ploče moralo započeti početkom 1105.).
[box bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Struktura i značenje Bašćanske ploče Natpis Bašćanske ploče ima karakter kamenog kartulara, odnosno sastoji se od kratka izvatka dviju isprava kojima su bašćanski benediktinci htjeli posvjedočiti za sva vremena svoje pravo na zemlju koju im je darovao kralj Zvonimir i samostan koji su sami izgradili na darovanoj zemlji.[/box]Međutim, iz podataka u tekstu ploče može se sigurno zaključiti da je ona bila klesana poslije smrti kralja Zvonimira (1089.) jer opat Držiha o Zvonimirovu darivanju izvještava kao o događaju koji se zbio u prošlosti („u dane svoje”). Doznajemo da je crkva zidana tijekom uprave drugog opata, Dobrovita, u vrijeme kneza Kosmata koji je vladao čitavom Krajinom. To upućuje na razdoblje prije mletačke dominacije Krkom 1116. ili prije serije poznatih krčkih knezova, mletačkih vazala (poslije zvanih Frankopani), od kojih prvi počinje vladati između 1118. i 1130. godine. I sama crkva sv. Lucije tipološki pripada razdoblju naše rane romanike. Sve to navodi na datiranje Bašćanske ploče pred sam kraj 11. ili na početak 12. stoljeća, dakle, oko 1100. godine. Raspravljali su također o 5. i 6. redu ploče, ponovno zbog oštećenja teksta. Osim Račkova objašnjenja mogu se primijetiti i druga čitanja rečenice od kraja 4. do početka 7. reda. Ivan Črnčić tumačio je taj odlomak na sljedeći način: «moji svjedoci (su) krbavski i lučki župan; ovaj potonji poslao je Vitoslava na otok». Josip Hamm izložio je mišljenje da se kraj 4. reda ne odnosi ni na Zvonimira ni na svjedoke, nego je povezan sa Zvonimirovim darovanjem ledine sv. Luciji i crkvi sv. Jeronima u Staroj Baški; krbavski župan i lučki svećenik Mratin(ac (uveli su opata Držihu u posjed); to javlja treći uglednik (vinuslavac).
Vjekoslav Štefanić, čije proučavanje daje neke izmjene u pogledu imena župana i formulacije kletve, tekst je pročitao ovako:
Branko Fučić povezao je prethodna tumačenja: kraj 4. i početak 5. reda odnose se na svjedoke uvođenja u posjed; to su krbavski župan i Mratinac. Međutim, po njemu je Mratinac lički župan, Pribineg je poslanik u Vinodolu, a Jakov na otoku:
Dakle, oštećenost, nejasnoće u pogledu prema pismu i nešto nejasna stilizacija teksta te nedostatak zasebnih simbola za brojke u glagoljičkom pismu doista ostavljaju mnogo mjesta za nagađanja i zaslužni su za razilaženja svih dosadašnjih čitanja teksta. Konačno rješenje problema čitanja tih dijelova teksta još nije na vidiku. U čitanju teksta Bašćanske ploče uočena je još jedna zanimljivost: u tekstu se postupno uvode nova, latinična slova. Međutim, stari oblici slova javljaju se i dalje, uz nove oblike. Prvi koji je pokušao detaljnije objasniti navedeno bio je Josip Hamm. On je zastupao ideju o sukcesivnom postanku natpisa. Prema njemu, opat Držiha (ujedno i dobar poznavatelj glagoljice) počeo je sam klesati tekst, ali je nešto manje vješto uklesao potpise onih koji su ga uveli u posjed ledine. Desetak ili više godina kasnije njegov nasljednik Dobrovit uklesao je minacijsku (prijeteću) formulu (da bi lakše sačuvao darovani posjed) u kojoj se javljaju nova slova (m, o, i), a zadnji dio o Mikuli dodao je nevješti kipar (slova t, n i posebni znakovi za poluglas).
Međutim, Hammova ideja nije naišla na odaziv i prevladala je ideja o tome da je pojava novih slova dokaz prijelaza oble u uglatu glagoljicu. To ne bi bilo moguće jer, ako bi rad bio povjeren novom klesaru i taj bi klesar radio po istom predlošku, prvi sastavljač teksta sigurno ne bi napravio predložak u kojem bi postupno ubacivao nova slova. Također, očito se ne radi o prijelaznom tipu glagoljice jer se usporedno s novim oblicima slova javljaju i stara slova. Najnovija postavka jest da je na Bašćansku ploču djelovao neki vanjski čimbenik. To je mogao biti neki prougarski benediktinac koji je u postojeći stariji predložak ubacio tu i tamo ona slova za koja je smatrao da će izazvati najmanji otpor u redovničkoj zajednici. Do izmjene kipara nije došlo jer je većina starih slova u zadnjih nekoliko redaka jednaka onima u prvom dijelu ploče. Međutim, to pitanje još nije do kraja razriješeno.
Napokon, ostaje problem spomenutog samostana sv. Mikule. Naime, kraj 4. reda teško je oštećen, a znanstvenici koji se bave Bašćanskom pločom spore se treba li to čitati „svjedok mi” ili „sv. Mikuli”. Oba čitanja imaju smisla, župan Desila mogao bi biti jedan od svjedoka, ali postoji druga mogućnost; moguće je da je kraj 4. retka namjerno uništen da bi samostan sv. Lucije osigurao mirno uživanje ledine koju je Zvonimir darovao i drugom samostanu. Nadalje, u 12. i 13. redu spominje se da je samostan sv. Mikule u Otočcu bio sa sv. Lucijom u zajednici. Najprije se smatralo da se to odnosi na Otočac u Lici, ali to je malo vjerojatno s obzirom na udaljenost tih dvaju područja. To još potkrepljuje činjenica da su samostani morali imati najmanje dvanaest redovnika da bi mogli imati opata. Budući da se u tekstu Bašćanske ploče spominje devetero braće, logično bi bilo zaključiti da obavijest u zadnjim dvama retcima dokazuje da je postojao opat u samostanu sv. Lucije. Međutim, do danas ne postoje arheološki dokazi da je postojao neki samostan sv. Mikule (danas bi rekli Nikole) na Krku.
Jurandvorski ulomci
Potrebno je još spomenuti da su i četiri ulomka glagoljskih natpisa suvremena Bašćanskoj ploči, a stajali su kao dio desnog pluteja iste crkve. Prva dva ulomka našao je 1864. Ivan Črnčić, a druga dva Branko Fučić 1957. Ulomci su također nađeni u podu crkve sv. Lucije, ali su za razliku od Bašćanske ploče bili okrenuti licem prema zemlji. Razvoj glagoljice vidljiv u jurandvorskim ulomcima te ubacivanje latiničnih slova dokazuju nam da su oni nastali otprilike u isto vrijeme kao i Bašćanska ploča. Ulomci su oštećeni, kao i Bašćanska ploča, a čitanje otežava i primitivan način klesanja slova. Riječi se ne mogu međusobno povezati jer se fragmenti razbijene ploče ne mogu međusobno posložiti.
[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]ZNAČENJE BAŠĆANSKE PLOČE Bašćanska ploča jedan je od najstarijih spomenika pisanih hrvatskim jezikom i najdulji klesani spomenik iz toga doba u Hrvatskoj na Bašćanskoj ploči spominje se prvi put hrvatsko ime na hrvatskom jeziku. Bašćanska ploča dokaz je da je otok Krk tada pripadao hrvatskom kraljevstvu jer je hrvatski vladar mogao samo na svojem teritoriju darovati zemljište nekoj trećoj osobi Bašćanska ploča dokazuje upotrebu glagoljice u javnom životu Bašćanska ploča dokaz nam je da je kralj Zvonimir darovao ne samo svećenike latinaše, nego i benediktince glagoljaše.[/box]
